U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju.
Neka mi naši zastupnici oproste, ali naivno imam potrebu Sabor doživljavati kao sveto mjesto demokracije gdje će se superiorno informirani, vrhunski educirani i impresivno pripremljeni parlamentarci strastvenim, pametnim i pamtljivim retorikama boriti za ispunjenje bitnih nacionalnih ili lokalnih političkih ciljeva i ideala. No, oni to sveto mjesto višestranačja većinom svode na sitna stranačka i osobna politiziranja koja mogu, u najbolju ruku, rezultirati skupljanjem ponekog političkog poenčića kod lošije educiranih birača.
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije. Nazvao bih to penaltik-pitanjima u kojima javnosti podvaljujete unaprijed dogovoreno ili očekivano pitanje na koje onaj kojem je postavljeno može odgovoriti agitpropovski; stranačkom samohvalom. Dobro, našem premijeru Milanoviću čak se i kod takvih pitanja može dogoditi da se posklizne, ali njegova “vještina” obraćanja javnosti ipak je zasebna tema, da ne kažemo disciplina.
Najbolji primjer besmislenog penaltik-pitanja je ono koje je Goran Beus Richembergh (HNS) postavio Vesni Pusić (HNS) – što će raditi koalicijski prijatelj Neven Mimica (SDP) kao europski povjerenik. Na to je naša ministrica vanjskih poslova, naravno, odgovorila da je Mimica dobio jako važan resor s puno novca. Taj su igrokaz Richembergh i gospođa Pusić odigrali nakon što su domaći mediji u nekoliko navrata iscrpno i polemički pisali o tome što će to Mimica (ne)važno raditi u EK. Je li moguće da je Richembergh toliko neinformiran kad smo svi mi drugi prije doznali što će to raditi najbolje plaćeni činovnik iz Hrvatske? Nebitno. Ma ne, jasno je da je riječ o pravom sitnom politikantstvu s natruhama sjevernokorejske prakse dodvoravanja svetim nadređenim autoritetima u PR-ovske svrhe aktualne vlasti. Takvih pitanja na jučerašnjoj sjednici bilo je još, primjerice ono Marina Jurjevića (SDP) Mirandu Mrsiću (SDP) o zaposlenosti, zatim ono Mladena Marelića (SDP) za ministra Hajdaša Dončića o Pelješkom mostu i jadransko-jonskoj autocesti te ono Tomislava Žagara (SDP) ministru Gordanu Marasu (SDP) o mjerama koje je ministrovo ministarstvo kreiralo za očuvanje obrta. Ministrov odgovor bio je toliko zanimljiv da ga nismo našli u pisanim izvještajima.
Na drugo mjesto suštinske nevažnosti s po tri ili četiri boda po pitanju svakom zastupniku uvrstio bih pitanja koja oporbeni zastupnici postavljaju kao zamke onima na vlasti kako bi demagoški skupljali poene, iako će zbog takvog demagoškog smjera i sami imati problema kad dođu na vlast. Karakteristika tih pitanja je da se uopće ne brinu o široj slici, zdravom razumu i dugoročnoj općoj koristi. Nadalje, dva boda davao bih pitanjima smišljenim po principu “pao sam s Marsa da bih privukao pažnju”. Na zadnjoj sjednici nekoliko ih je bilo u konkurenciji, ali najviše je medijske pozornosti privukao inače liberalni Davor Kajin koji je iz nekog razloga rekao da se boji dolaska Jihad Johna (Džihad Džona) na festivale droge diljem jadranske obale. Ostalo je malo nejasno jesu li veća prijetnja festivali, droga ili islamski radikali. Ili možda tek paklena kombinacija. Bilo kako bilo, Kajin je bio u vrhu svih izvještaja te zaslužio – deux points.
Zaključno, jedan bod davao bih zabavnim pitanjima bez ikakve koristi. Teoretski ta pitanja mogu donijeti pozitivan bod, ali s obzirom na to da se ništa neće dogoditi (minus bod) te da jednostavno rastužuju (minus bod), sve u svemu dajemo jedan negativan (1 - 2 = -1). Primjer je takvog pitanja ono Ante Babića (HDZ) ministru Vedranu Mornaru zašto su u udžbenicima politike i gospodarstva Marina Lovrić Merzel, Željko Sabo i Slavko Linić primjeri dobre prakse. Iako sam se u nevjerici pitao je li tako nešto moguće, rezigniran odgovor ministra Mornara kako to nije u redu, ali da neće trošiti na nove udžbenike uvjerio nas je kako čak ni dobra zapažanja i pitanja u Hrvatskoj nemaju smisla. Stoga negativan bod i Babiću jer djecu od sada moram moliti da zažmire kad u udžbenicima naiđu na riječi “primjer dobre prakse”. Tko zna što bi mogli vidjeti u retku iza toga.
A koliko "bodova" onima koji nisu niti došli na sjednicu. Mislim da su oni najviše niškoristi!