Put od Macrona do microna

Mnogima je još u sjećanju kako je Emmanuel Macron odnio pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a njegova ad hoc formirana stranka “En Marche” osvojila više od 30 posto glasova.

Ushićenju političkih elita diljem svijeta nije bilo kraja. Hillary Clinton je slavila “pobjedu Francuske, Europe i svijeta”. Bivši američki predsjednik Barack Obama u kampanji je otvoreno podržao Macrona, nazivajući ga “kandidatom nade”. Njemačka je kancelarka Angela Merkel s oduševljenjem govorila o “pobjedi snažne i jedinstvene Europe”.

Mediji širom svijeta su nam na svojim naslovnicama predstavili novog spasitelja. Nije bilo nikakve sumnje – u globalističkom ideološkom panteonu pojavilo se novo božanstvo. Macronova pobjeda poslužila im je kao laksativ nakon šokova koje su pretrpjeli uslijed Brexita i Trumpove pobjede u SAD-u, a pogotovo nakon uspona populističkih pokreta u Europi. Govorili su kako je njegovom pobjedom spašen liberalni poredak.

Tako je magazin “Time” pisao kako je “bitka za Francusku dobivena, ali rat između globalizma i nacionalizma je tek počeo”.

U biti, tražio se bilo tko tko bi pobijedio kandidatkinju desnice. Stoga i ne čudi što je bilo potrebno samo godinu dana da njegova pozlata otpadne i da čitav svijet dobije predodžbu tko je uopće on. Istodobno dok je pozivao Francuze na štednju, sam je već u prvim mjesecima samo na šminku i parfeme potrošio 25.000, a njegova supruga na kupnju posuđa čak 50.000 eura.

Dalje se pokazalo kako je taj čovjek male građe osoba velikoga ega, kojemu nije strano ući u raspravu s tinejdžerom koji ga je oslovio nadimkom ili pokušati zataškati kako njegov tjelohranitelj premlaćuje prosvjednike. No, vrhunac je nastupio kada je uveo nove poreze, poreze koji su, kako je sam objasnio, ključni za spašavanje svijeta.

Odlična ideja spasitelja koji se dosjetio pod izgovorom štednje ukinuti socijalna davanja i uvesti nove poreze. Znači, ljudi koji jedva preživljavaju bi trebali plaćati skuplje gorivo kako bi od prikupljenog poreza država subvencionirala one koji kupuju električne aute. Onda ne neki čude što je ova genijalna ideja bila povod da se Francuskom poput požara prošire prosvjedi “žutih prsluka”, koji s nesmanjenim intenzitetom traju već mjesec dana.

Ima neke ironije u tome da Parižani budu prvi koji će odbaciti provedbu Pariškog sporazuma. A kolika je tek ironija u tome da Macron, veliki borac protiv populizma, postane ulje koje će poput pogonskog goriva dodatno razgorjeti vatru europskog populizma?

Požar koji je on pokrenuo počeo se tako širiti i na druge europske države, pa je bio prisiljen reterirati i proglasiti šestomjesečni moratorij na svoju odluku, idealno da se ova tema otvori u samom finišu europskih izbora. Tako se onaj koga su do jučer svi hvalili kao nadu globalizma u godinu dana pretvorio u njegovog grobara.

Obećavao je paštašutu, pričao o mesu, da bi na kraju narodu servirao – neprokuhane makarone.


Istom žestinom kojom su mediji podržavali prosvjede u Americi, sada su osporavali prosvjede u Francuskoj. Ali unatoč njihovoj podršci, nakon samo četiri tjedna prosvjeda, Macron je ipak bio prisiljen na silazak sa svoga oblaka. Tako je pred kamerama odsvirao odu vlastitoj besadržajnosti, pokazujući u biti kako je upravo njegov globalizam najgori oblik populizma. Zorna je to demonstracija kako ideali brzo izgube smisao kada se vaša glava nađe na panju.

Nakon slika policijske brutalnosti, gdje policija davi žene na pločniku ili prevrće osobe u invalidskim kolicima, postavlja se pitanje koliko su uvjerljivi njegovi nagli izljevi solidarnosti sa siromašnima i razumijevanja za radnike? Bila je to slika čovjeka uplašenog za svoju budućnost, koji je javno demonstrirao vlastitu slabost, i “žutim prslucima” dao dodatni poticaj da ustraju u svojim zahtjevima, a pogotovo u onome koji se odnosi na njegovu ostavku. 


Kako jedna nesreća ne dolazi sama, dok se policija bavila masovnim batinanjima i uhićenjima prosvjednika, terorist je vidio svoju priliku da podmuklo usmrti troje i rani dvanaest ljudi. Sada mu je ta tragedija poslužila kao predah, koja je pažnju medija s prosvjeda preusmjerila u sasvim drugom pravcu.

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto. Tako je neokrunjeni vladar Europe u samo godinu dana prešao put od Macrona do microna. Sam je govorio o novoj francuskoj revoluciji, da bi sada na svojoj koži osjetio svu njezinu draž i ljepotu.

Možda mu je vrijeme da posluša savjet jednog od “žutih prsluka”, koji mu je nakon televizijskog obraćanja poručio: “Ako još uvijek imaš poštovanja za svoj narod - odstupi”.