Teško je prihvatiti da je prisilno odvođenje djeteta legalna mjera koju provode institucije, dok patnja i opiranje djeteta jasno govore da ono trpi nasilje. S tim se postupkom loše nose i policajci i sudski izvršitelji i socijalni radnici koji su dužni provoditi ga.
Kako objašnjava pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, ovrha kojom se odvodi dijete je provedba pravomoćne, izvršne sudske odluke u situaciji kada je za njezino provođenje izostala dobrovoljnost i suradnja roditelja.
– Dužnost je roditelja da pripreme sebe i dijete na život po sudskoj odluci, a ne da je izbjegavaju – ističe pravobraniteljica i napominje da je ovrha tek krajnja mjera koju zakon propisuje kada su iscrpljeni drugi načini provedbe odluke suda i primjenjuje se iznimno.
– Prisilno oduzimanje djeteta radi provođenja sudske odluke svakako je mučan čin do kojeg mora doći ako roditelji nisu spremni poštivati sudske odluke. Kad roditelj odluči da ne poštuju sudsku odluku, djetetu nanosi neprocjenjivu štetu jer posljedica je izlaganje djeteta mučnim scenama, šoku i stresu. Uključivanje “ulice“ i medija zasigurno pojačava djetetov stres – dodaje.
Preseljenju djeteta kod drugog roditelja mora prethoditi priprema oba roditelja i djeteta, pri čemu stručnjaci nastoje da roditelj od kojeg dijete treba otići shvati da je djetetov interes u fokusu i da neminovno slijedi prisilno izvršenje sudske pravomoćne odluke.
– Kao sudski vještak mogu reći da neki roditelji profunkcioniraju isključivo pod pritiskom sustava. Zato je važno da struka koja radi s djecom reagira na način da situacije kao što su opstruiranje kontakata s drugim roditeljem, uvjeravanjima da drugi roditelj ne voli dijete, već mu je stalo samo do alimentacije, i sl., prijavi kao emocionalno zlostavljačko ponašanje. Jer što se prije to otkrije, veća je šansa da dijete ne bude u riziku od posljedica po mentalno zdravlje – govori prof. Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih, ne ulazeći ni u koji konkretan slučaj.
Stručnjaci ističu i kako je brzina ključna u donošenju i provođenju odluka vezanih za djecu roditelja koji su u sukobu, jer s vremenom se tenzije povećavaju i odnosi kompliciraju, pa dijete sve više pati. Stoga novi pravilnik o postupanju stručnjaka u prisilnom oduzimanju i predaji djeteta, koji je u javnoj raspravi, smatraju neprihvatljivim. Pravilnikom se predlaže da, ne uspije li se ovrha provesti godinu dana, sud vještači dijete i/ili roditelje (ili druge osobe kod kojih dijete živi ili će živjeti) radi mogućih izmijenjenih okolnosti.
– Radimo sa stotinama djece iz visokokonfliktnih razvoda i znamo da je vrijeme djetetov neprijatelj jer pravo djeteta na oba roditelja, pod uvjetom da nijedan nije zlostavljač, ne počinje pravomoćnom presudom nego je trajno i kontinuirano. Svako odugovlačenje procesa kod djeteta povećava neizvjesnost i osjećaj gubitka kontrole nad životom te se ono, kako bi emocionalno preživjelo, svrsta na stranu onog roditelja, čiji je uvjet ljubavi da dijete odbaci drugog roditelja – objašnjava Flander.
Odredbi se protivi i Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež. Nedopustivo je nakon rada stručnjaka za djecu i sudova, po dovršenom dokaznom postupku i pravomoćnoj odluci suda, u ovršnom postupku ponovno provoditi vještačenje i omogućiti da se ovrha odgodi na neodređeno vrijeme, odnosno da se ona ne provede, iznijele su u javnoj raspravi o novom pravilniku sutkinje Lana Peto Kujundžić i Marina Parać Garma.
Zasto mater nije u zatvoru?