Što su nam o prošlosti zatajili sinjski alkari

U više dalmatinskih gradova održavala su se u 17. i 18. stoljeću viteška konjička natjecanja, ali do danas opstalo je samo ono u Sinju. Zašto su i kako ti starinski megdani, zaboravljeni u Splitu, Zadru, Makarskoj ili Imotskom, opstali baš u Cetinskoj krajini, nama danas poznati kao Sinjska alka? To je pitanje na koje pokušava odgovoriti povjesničar mr. Ivan Kozlica u svojoj knjizi “Alka u politici – politika u Alki” s podnaslovom “Sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća”. Natjecanje u kojem konjanici u trku kopljem pogađaju željezni kolut s četiri otvora (alku) koji nose različit broj bodova (punata) ne bi moglo opstati bez mita o viteštvu i herojstvu, domoljublju i patriotizmu koji podsjeća na veliku obranu Sinja pred Osmanlijama 1715. godine. Alkari s koloritnim odorama s početka 18. stoljeća i „kalpacima“ na glavama usred ljetne žege, zapjenjeni konji aristokratskog kasa i topot kopita po užarenoj dalmatinskoj kaldrmi, ono je po čemu svi televizijski gledatelji (i oni koji nikada nisu bili u Sinju) već desetljećima pamte Alku. Sinjska alka je danas jedan od markera za prepoznavanje Hrvatske, što je prepoznao i UNESCO stavljajući je pod svoju zaštitu.

Knjiga Ivana Kozlice potkrepljuje tvrdnju da je Alku održala ljubav Sinjana prema svojoj tradiciji, ali pokazuje nam i da iza slikovitih alkara, paradnih konja i govora punih junaštva i viteštva “postoji i ona druga strana, manje viteška, politička i politikantska”. Zbog toga ona zasigurno neće biti dobro primljena u cijelom Sinju. – Zamjerit će mi neki u Sinju, do sada je to javno učinila udruga sinjskih antifašista. Ali, ja sam član Alkarskog društva gotovo 25 godina i nisam imao namjeru činiti štetu alkarima. Moj cilj je bio razobličiti tabue, nepoznanice pa i krivotvorine iz alkarske prošlosti – kaže Kozlica. Autor svoju priču o Alki počinje 1914. godine. Izvori o Alki prije toga vrlo su rijetki. Najstariji dokument koji spominje Alku potječe s kraja 18. stoljeća pretkraj mletačke vladavine Dalmacijom. O prvih sedamdeset godina Alke nema nikakvih dokaza.

Najveća kriza Alke nastupila je kada je vojvoda Norac optužen za ratni zločin. Prvi put alkari su se suprotstavili vlasti

– U knjizi ne navodim ni brojku branitelja Sinja za vrijeme opsade 1715. godine ni brojku turskih napadača. Danas se tvrdi da je napadača bilo 60.000, a branitelja 700, što je vojnički gledano nevjerojatno. U turskoj historiografiji rat za Sinj je nepoznat. Nema ga. Međutim činjenica je da se ta opsada grada dogodila. U poznatoj knjizi opata Fortisa Put po Dalmaciji i knjizi Sinjanina Ivana Lovrića, koje su izašle krajem 18. stoljeća, Alka kao činjenica uopće se ne spominje. Teško je to objasniti ako Alka u to doba ima ikakvo značenje. Pitanje je kako se Alka počela trčati i koliko redovno. Mi danas obilježavamo 300. Alku, a unaprijed znamo da to nije točno jer se ona nije trčala 1715., vjerojatno ni 1716., nije se trčala nekoliko godina francuske vladavine ni tri godine u Drugom svjetskom ratu. Možemo govoriti o 300. obljetnici slavne pobjede nad Turcima – kaže Kozlica.

Jedan od najvećih tabua alkarske prošlosti povijesne su činjenice koje pokazuju da je Viteško alkarsko društvo preživljavalo stoljeća i režime, osvajače i okupatore gotovo uvijek pognuto pred vladarima i vlašću. Svoju knjigu Kozlica započinje citatom iz splitskog “Jadrana”, “katoličkih i naglašeno hrvatskih” novina iz 1923. godine koji zvuči kao psovka upućena ondašnjim sinjskim alkarima: “Uvijek ste bili služnici sistema, vazda pod kuratelom (tutorstvom) državnih organa, voda na mlin svakom vragu, koji je bičevao naš narod.”

– Teška je to optužba za društvo koje se diči viteštvom i poštenjem – kaže Kozlica. I doista, od Austro-Ugarske Franje Josipa do Kraljevine Jugoslavije i srpske dinastije Karađorđevića, od Pavelića i NDH do Titove Jugoslavije, a isto tako u Republici Hrvatskoj od Franje Tuđmana do Ive Josipovića, Viteško alkarsko društvo uvijek je bilo u strasnoj vezi i ljubavi s aktualnom vlašću. Dakle, pojednostavnjeno rečeno, bilo je režimsko. Postoji iznimka, i to samo jedna koja potvrđuje pravilo – sukob alkara s predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. No i tada je iza postupaka sinjskih alkara i sukoba s tadašnjim Pantovčakom stajala neka druga, jača, paralelna ili barem buduća vlast.

“Danas je Alka hrvatska priča, ponosno sjećanje za budućnost, ljepota koju treba čuvati i očuvati. No treba znati da je ona u prošlosti rijetko kada bila to što je danas, ponosna hrvatska priča. Cijena očuvanja bila je visoka”, piše u svojoj knjizi Ivan Kozlica.

Povijest Alke doslovno je preslikana povijest Hrvatske u manje, ali ne i lokalne okvire, ponekad u ekstremnom, a ponekad u grotesknom obliku. Prije stotinjak godina, u vrijeme početka Prvog svjetskog rata, na čelu Alkarskog društva bio je Vice Grabovac, čovjek koji je vodio alkare gotovo tri desetljeća. On, kao i oficijelno Alkarsko društvo, bili su austrofili, potpuno odani caru i carstvu. Na šezdesetu godišnjicu vladavine cara Franje Josipa I. 1908. Grabovac predvodi brojno alkarsko izaslanstvo na proslavu u Beč. Za petogodišnjeg rata brojni alkari ratuju kao carski vojnici. Sudjelovanje u ratnim pohodima na Srbiju zaboravljeno je nevjerojatno brzo, već 1918. kada je u Sinju upriličen veličanstveni doček pobjedničkoj srpskoj kraljevskoj vojsci. Prema zapisima svjedoka, vojska Kraljevine Srbije u potpunosti se mogla osjećati kao osloboditelj Cetinske krajine. Uz mnoštvo, dočekali su ih i alkari obučeni u svečano ruho. Bilo je to u prosincu 1918., samo četiri mjeseca od zadnje “austrougarske alke” kada je još “slavljena Habsburška kuća”. Sada se klicalo kralju Petru i svirala srpska himna “Bože pravde”. Vođa alkara i dalje je bio Vice Grabovac.

Josip Broz Tito i alkarski vojvoda general Bruno Vuletić 1965. godine prilikom obilježavanja 250. godišnjice Alke, na jedinim alkarskim svečanostima u Sinju na kojima je bio “doživotni pokrovitelj” Alke

“Ista alkarska uprava iz doba Austro-Ugarske organizirala je 1919. alkarske svečanosti dva puta, jednom izvanredno natjecanje 12. srpnja u čast rođendana kralja Petra Karađorđevića, drugi put redovito natjecanje”, bilježi Kozlica. Kad je ostarjeli kralj Petar umro, alkarsko izaslanstvo na čelu s Grabovcem odlazi u Beograd na pogreb.

Posebno blizak odnos između alkara i dinastije Karađorđević svojevrsni vrhunac doživljava već 1922. godine kada se ženi kralj Aleksandar koji na svoju svadbu poziva i alkare. U Beogradu se u sklopu svadbenih svečanosti upriličuje pravo alkarsko natjecanje na kojem pobjeđuje alkar Josip Tomašević i na dar od kraljice Marije dobiva zlatnu tabakeru s briljantima. Zanimljivo je da im je tada u Beogradu službeni “domaćin” bio veliki srpski pisac i komediograf Branislav Nušić, tada načelnik u Ministarstvu prosvjete. Prema alkarskim kronikama, to je bio jedan od samo tri slučaja kada se alka nije “trčala” u Sinju. Prvi put se to zbilo 1832. u Splitu, a posljednji put 1946. u Zagrebu u čast, naravno, Josipa Broza Tita.

Alkari i Alka između dva svjetska rata politički su potpuno jugoslavenski orijentirani. Dio njih učlanjuje se u Jugoslavensku demokratsku stranku koja se zauzima za integralno jugoslavenstvo. Stvaraju se posebne veze Alkarskog društva i kraljevske vojske. Mijenja se i naziv funkcije prvog čovjeka Alke. Vice Grabovac, dotadašnji “vođa” alkara, postaje “vojvoda”. (Ipak, ponekad se i dalje potpisuje s oba naziva.)

– Pojam vojvoda ne upotrebljava se do 1921. godine – kaže Kozlica. – U cetinskom kraju i sinjskoj tradiciji nema vojvoda ni kao vojnih činova ni kao civilnih, administrativnih dužnosnika. Alkarski vojvoda Grabovac do 1921. se potpisivao kao “vođa”. Mislim da ta promjena ima neku vezu sa srpskim vojvodama iz Prvog svjetskog rata. Zanimljivo, tek 1965. se u alkarskim pravilima i formalno naziv vođa mijenja u vojvodu. Rane dvadesete godine prošlog stoljeća obilježava veliki javni i višegodišnji tektonski sukob, sada već vojvode Grabovca s gvardijanom sinjskog samostana, utjecajnim i politički vrlo aktivnim fra Mijom Kotarašem. Sukob je započeo međusobnim blaćenjem i podsjećanjem na Grabovčevo slugansko ponašanje za vrijeme austrougarske carevine. Kotaraš se zalagao za ravnopravnost Hrvata u Trojednici, politički se smatrao hrvatskim pravašem, a Grabovac je bio član režimskih jugoslavenskih stranaka. Počelo je polemikom i međusobnim optuživanjem po splitskim novinama, a završavalo je nerijetko batinama i kolcem, argumentima koji su sve češće korišteni u političkim obračunima, pogotovo kako je rastao utjecaj i moć profašističke Orjune kojoj su bili bliski mnogi tadašnji alkari. Sukobi sinjskih Hrvata i Jugoslavena postaju sve češći i sve žešći, piše Kozlica.

Grabovac je otišao tako daleko da je i sebe u jednom govoru proglasio Srbinom. Kotaraš je istovremeno najvažniji borac za hrvatsku ravnopravnost i održavanje katoličanstva u Cetinskoj krajini pa je često optuživan da je poticao vjernike na sukobe sa Srbima. Govorili su da je on “poturica gori od Turčina”. Paradoksalno, ali fratar je “potekao iz pravoslavne obitelji” iz okolice Knina. Danas bi se reklo da je porijeklom bio etnički Srbin. U žestokim polemikama nisu se birale riječi pa tako splitski list Jadran, napadajući Grabovca i njegove alkare, poručuje: “Zabodite svoje koplje u cetinsko polje, dok trava ne prikrije i koplje i šarca, jer ste i previše crni grješni!” Ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i marsejski atentat na kralja Aleksandra nisu bitno utjecali na političku orijentaciju tadašnjeg Alkarskog društva. Svoja izaslanstva šalju na pogrebe i u Zagreb i u Beograd. Tek nakon pobjede opozicije na čelu s HSS-om i dr. Vladkom Mačekom počinju sukobi u kojima alkari ostaju na strani beogradskog režima. Sve je snažnija hrvatska opozicija pa na Alki 1935. dolazi do nereda, sukoba sa žandarima, a u pucnjavi ima ranjenih i jedan poginuli. No, i tada je dobar dio alkara bio protiv toga da se na trkalištu izvjese hrvatske zastave.

Na Alki 1990. milicajci su prvi put umjesto petokraka nosili hrvatske šahovnice. Istina, to je trajalo samo jedan dan jer su već sutradan morali vratiti petokrake

Novi i potpun preokret nastupa 1941. Nakon osnivanja NDH, ustaška vlast u Sinju raspušta Alkarsko društvo, imenuje povjerenika koji je imao zadaću ustrojiti VAD s potpuno novim članstvom.

– Sinjska varoš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila okružena žicom visokom četiri metra i bunkerima. Talijani koji su okupirali Sinj nisu imali ništa protiv Alke, ali kada se 1941. godine trebala održati prva ratna alka, dogodio se partizanski ustanak. Pravi zaljubljenici u Alku nisu više bili u Sinju. Ili su izbjegli ili su u partizanima ili su potpuno pasivizirani. Mala skupina novih članova ipak je održavala neke aktivnosti pa su išli u Zagreb i kod poglavnika dr. Ante Pavelića, kaže Ivan Kozlica. – Za vrijeme komunističke Jugoslavije nije se smjelo govoriti ili napisati da se 1944. u Sinju održalo alkarsko natjecanje. Ustaše su 1944. željele obnoviti Alku i dati joj hrvatski duh i zato ja kažem da je Alka 1944. prva koja je u potpunosti imala taj hrvatski duh kroz sadržaj govora, kroz ikonografiju, kroz zastave... – kaže Kozlica.

Kuriozitet je što je slavodobitnik te “ustaške alke” 1944. bio isti onaj Josip Tomašević, alkar koji je pobijedio i na Alki koja se održala 1922. u povodu svadbe kralja Aleksandra. Začuđuje, međutim, što se ustaše nisu sjetili promijeniti naziv funkcije prvog čovjeka Alke, vojvode, tako da su dvojica ustaških logornika bili ratni vojvode. Vojvoda Marko Bilobrk strijeljan je nakon rata, a tužitelj u procesu koji je za njega tražio smrtnu presudu bio je Petar Peko Bogdan, kasnije prvi partizanski alkarski vojvoda.

Poslije rata u Sinj su se vratili i oni alkari koji su se pridružili partizanima. Za VAD je to opet značilo veliku prekretnicu i novi početak. Partizanski prvoborci postaju alkari. To je bilo relativno lako izvodivo jer nijedan predratni alkar nije u ratu bio u ustašama ili domobranima. (Jedan je čak pronađen među četnicima.) Komunisti, kako kaže Kozlica, izvode puč pa Viteško alkarsko društvo postaje Narodno alkarsko društvo. Počasni član društva postaje maršal Tito.

Već 1945. na prvom poratnom alkarskom natjecanju zabljesnula je nova alkarska zvijezda, major Bruno Vuletić. Taj Sinjanin je bio, kažu, najmlađi viši oficir u cijeloj partizanskoj vojsci. Vuletić će ostati u Alki, kao vojvoda ili kao politički patron, sve do demokratskih promjena devedesetih godina. Poratno doba obilježit će progon Sinjske Gospe s Alke, ateizacija i potpuna sekularizacija samog alkarskog natjecanja. “Alkari su posljednji put sudjelovali u procesiji za blagdan Čudotvorne Gospe Sinjske 1947. nakon čega je procesija zabranjena”, bilježi u svojoj kronici Kozlica. Prvih godina poslije rata nije se svirala hrvatska himna Lijepa naša. Alkarski pozdrav “Zbogom vam, braćo” mijenja se u “Zdravo, drugovi”. Vojvoda postaje “drug vojvoda”, a Tito “stalni pokrovitelj”. Na obilježavanje 250. godišnjice Alke prvi i jedini put dolazi i sam Josip Broz.

Umjesto Tita na Alku su dolazili kao njegovi izaslanici gotovo svi tadašnji najvažniji političari. Sedamdeset prve bili su Savka i Mika, gledalište ih je pozdravljalo burnim pljeskom. Zanimljivo je da Vladimir Bakarić, čovjek koji je 35 godina stvarno upravljao Hrvatskom, nikada nije bio Titov izaslanik.

– Bakarić je bio političar prvenstveno hrvatske dimenzije, a Alka je odmaknuta od hrvatske priče, okrenuta prema Jugoslaviji i Beogradu. Tito određuje svoje izaslanike. Postoje samo Sinj pa Beograd, Zagreb se preskače – objašnjava Kozlica.

I devedesete godine u potpunosti i iz temelja mijenjaju Alku koja prestaje biti poligon za promociju jugoslavenstva tako da “tek drugi put u povijesti živi u hrvatskom duhu”, kako kaže Kozlica. – Prva i najjača stranka u Sinju 1990. godine je HDS, a ne HDZ. Veseličina je stranka prva osnovana, ima više članova, agresivnija je u hrvatstvu. Zajedno traže da se barem dvostruko poveća broj članova VAD-a jer znaju da starim sastavom ne mogu ništa promijeniti – kaže Kozlica objašnjavajući kako su nove hrvatske stranke preuzimale kontrolu nad Viteškim alkarskim društvom. Postojala je želja da se napravi otklon od alkarskog jugoslavenstva, ali ne zato što su to htjeli sami alkari, nego zbog pritiska sa strane, objašnjava Kozlica.

Zbog političkih previranja i pritisaka, neki članovi SKH-SDP-a početkom devedesetih napuštaju VAD. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozivao je tada još utjecajnog bivšeg vojvodu i generala Bruna Vuletića na razgovor, ali on se nikada nije odazvao. Tuđman 1990. prvi put dolazi na Alku, a kasnije dobiva titulu počasnog alkarskog vojvode. Alka 1990. ostat će upamćena kao prvi javni događaj u Hrvatskoj na kojem su milicajci koji su čuvali red na kapama umjesto petokraka imali hrvatske šahovnice. Istina, to je trajalo samo jedan dan jer su zbog napete političke situacije već sutradan morali vratiti zvijezde petokrake. Sljedeća Alka održana 1991. ostat će upamćena po legendarnom šovinističkom govoru Šime Đodana koji je za Srbe rekao da imaju “šiljate glavice”. Predsjednik Tuđman je bio na Alki i 1992. godine, i to “na dometu srpskog topništva”. Ni Alka održana 1993. nije zaboravljena, i to zbog lapsusa tadašnjeg predsjednika VAD-a koji je Tuđmanova izaslanika generala Janka Bobetka oslovio kao “izaslanika predsjednika Tita”. Godine 1994. ministar Gojko Šušak u svom govoru praktično je najavio Oluju.

Jedna od najvećih kriza u povijesti Alke nastupila je kada je alkarski vojvoda general Mirko Norac Kevo optužen za ratni zločin tijekom Domovinskog rata. Stipe Mesić postat će prvi državni poglavar čije darove alkari odbijaju. On uzvraća 2001. odbijanjem predsjedničkog pokroviteljstva nad Alkom. Dobar dio hrvatske javnosti tada sinjske alkare doživljava kao “simbol najradikalnije desnice”. Kako god bilo, bio je to povijesni presedan jer su se alkari prvi put suprotstavili vladajućima.

Na koncu, HDZ-ov moćni premijer dr. Ivo Sanader mijenja cijeli vrh VAD-a. Nije bez značenja bilo ni to što je jedan dio alkarskog vodstva bio skloniji Iviću Pašaliću, Sanaderovu protukandidatu na izborima za predsjednika HDZ-a. Predsjednik Mesić 2007. opet govori u Sinju kao pokrovitelj Alke. Njegov nasljednik dr. Ivo Josipović bio je na svakoj Alki u toku svojeg petogodišnjeg mandata. Kolinda Grabar-Kitarović ući će ove jubilarne 2015. godine u sinjsku povijest kao prva žena pokroviteljica Sinjske alke. Šime Jurić, jedan od najvećih poznavatelja alkarske prošlosti, kaže da je Alku održala ljubav prema Alki, govori Ivan Kozlica. – Da nije bila vezana za sve režime, vjerojatno se ne bi održala do danas. Postavio sam pitanje: je li se baš tako moralo sve događati? Zar su se uvijek iz Sinja morale s konja slati dalekosežne političke poruke? Problem je u tome što su gotovo svi ti režimi bili protuhrvatski. I time se ne možemo ponositi. To nije objeda, nego činjenica – kaže Kozlica.

>>Kako se Sinjska alka održala 300 godina?

>>Alka bi se mogla peti put održati izvan Sinja, i to u – Vukovaru

>>Unesco zaštitio alku, licitarsko srce i "ojkante" della Croazia