Obišli smo javne WC-ove u Zagrebu: Otkrivamo koji je najčišći, a koji treba zaobići!

Što se mora, mora se, a mora se ići na WC. To je osnovna i normalna ljudska potreba pa smo zato svi u nekom trenutku bili primorani koristiti javne gradske toalete. A mi smo obišli sedam javnih WC-a na području Zagreba kako bismo doznali u kakvom su stanju za slučaj da se netko nađe u takvoj situaciji.

Čekanje 15 minuta

Na istoku grada, na okretištu Dubrava, “zlatni” je samočisteći toalet koji je za naše inspekcije baš bio u fazi popravka. Kako objašnjavaju gospođa Milanka i gospodin Tihomir, koji redovito održavaju i taj i WC na okretištu Dubec, brava koja se otvara kada pritisnete zeleni gumb u kvaru je.

– Redovito ga koristim i nemam nikakvih problema. No, svašta se znalo dogoditi s ovim WC-om, a jednom su ga i zapalili – svjedoči žena koja svakodnevno obitava pokraj toaleta na okretištu Dubrava koji na prvi pogled izgleda prosječno. Običan objekt s bijelom fasadom i plavim vratima, no iza njih prvo vas “poklopi” vonj urina. U interijeru prevladava nehrđajući inox lim, što mu daje dojam čistoće, a stavili su ga, kažu, nakon što je dio zida izgorio u požaru. Papira ne nedostaje, ali se za sapun to ne može reći, dok je voda u školjci žuta.

– Svakih se sat vremena trudimo obići i očistiti prostor, ali neki ljudi jednostavno nemaju manire ostaviti za sobom uredno – kaže gospođa Milanka.

Na okretištu u Dubcu ista je situacija. Samočisteća kutija od desetak kvadrata s modrim vratima iz koje se širi miris alkohola. Sapuna i papira ne nedostaje, ali ni praznih boca viskija koje je gospođa Milanka odmah skupila. Interijer je gotovi isti, ali za nijansu ljepši od onoga u Dubravi. Zidovi su čišći, lim na podu očuvaniji, a boja vode u školjci prozirna.

– U načelu su ti toaleti dobra ideja, ali su postavljeni u krivo vrijeme. Mentalitet ljudi jednostavno je takav da se ne trude paziti na tuđe stvari – govori Milanka dok pere kutni umivaonik i skuplja ostatke papira s poda. I objašnjava da u objektu u Dubravi, za razliku od ovoga u Dupcu, miris urina ostaje u zraku zato što ljudi ne poštuju vrijeme od 15 minuta koje treba nakon svakog korištenja da se WC očisti.

Rotirajuće školjke

Među onima kojima su javni toaleti važni svakako su putnici pa u inspekciji nismo izostavili WC na Autobusnom kolodvoru, gdje je ogroman protok ljudi svakog trenutka. Ondje vas prvo dočekaju staklena vrata koja se rastvore kada u aparat ubacite kovanice. A kada platite cijenu od tri kune, na raspolaganju su vam četiri WC-a, uz to što je miris urina koji vas zapuhne pri ulasku vrlo intenzivan. Papira za brisanje ruku ne nedostaje, a ima ga i naguranog u WC školjci. Toalet je opremljen automatskim sušilom za ruke, ali sudeći po količini vode na podu i oko umivaonika, ljudi se češće odlučuju na varijantu da ih suše mahanjem. Gužve nema, a prolaznici kažu kako se ovim WC-om koriste samo kad baš moraju. Prolaznici kod Glavnog kolodvora, odnosno u Importanne Centru u pothodniku, pak, zadovoljni su tamošnjim toaletom. Besplatan je, a čist i uredan jer “neka teta uvijek pazi da je sve u redu i da ima papira”. Zaista, toga ne nedostaje, kao ni sapuna, a zrak ispunjava miris sredstva za čišćenje. U čistom ogledalu možete popraviti frizuru, ali bilo bi dobro poboljšati osvjetljenje.

U samom centru grada, u Cesarčevoj ulici, pokraj Katedrale, jedan je od najposjećenijih javnih toaleta koji ima čak 150 kvadrata. Ulaz djeluje misteriozno jer je uređen crnim mramornim pločama, no unutra se može shvatiti zašto ljudima u taj WC nije mrsko ići. Ima deset aluminijskih kabina, a svaka omeđuje prostor u kojemu su koš za smeće i rotirajuće školjke. Kamo god se okrenuli, možete vidjeti svoj odraz u čistim i velikim ogledalima. Slavine rade na senzore, a iznad svakoga umivaonika, koji su čisti, namontirano je svjetlo. Po podovima se vide kapljice vode, ali čistačica koja ondje radi briše ih svako malo kako se netko ne bi poskliznuo. Na neugodne mirise nismo naletjeli, a ako nedostaje papirnatih ručnika, ondje je više uređaja za sušenje ruku. Moderan i čist toalet stvarno opravdava gužvu koju smo u njemu zatekli.

Dvjesto metara dalje, na Dolcu, kada ulazite kroz prolaz od tržnice do toaleta, osim mirisa sira, voća, povrća i mesa, osjetit ćete i sredstva za čišćenje. Petero je ljudi u redu za WC, a pokraj je i zelena klupica na kojoj možete čekati. Papira i sapuna ima, podovi i zidovi su čisti, no protok ljudi je velik, a WC-a su samo tri. Ogledala su, doduše, malo prljava, ali čini se kao da su to osušeni tragovi vode. S obzirom na stalnu gužvu, ondje sjede dvije čistačice i brinu se za red.

Šećer na kraju, pak, najstariji je toalet koji datira još iz 1908. Skriven je između štandova na Britanskom trgu, a gospođa koja radi na jednome od njih svjedoči kako je toalet onakav kakav je bio kad su ga postavili. S obzirom na godine, interijer je starinski, s crno-bijelim pločicama i drvenim kliznim vratima koja su pomalo oštećena. Čistačice se brinu da nečeg ne nedostaje, a miris limuna zapuhne vas čim uđete u WC. Iako je toalet izuzetno malen, prostor je dobro iskorišten, a odiše i nekim šarmom starog Zagreba.

– Možda bi bilo dobro nešto i promijeniti, ali tradicija je tradicija – kažu čistačice koje ondje rade već dugi niz godina.