Mrtva tijela razbacana po cesti kod Gupčeve zvijezde. Krici. Plač. Zapomaganje. Tramvaj okrenut na bok. Prizor je to od kojeg se ledila krv u žilama, prisjeća se umirvljeni kriminalistički tehničar Ljubomir Gudelj koji je među prvima stigao na mjesto mirogojske nesreće.
Od te kobne maglovite nedjelje 31. listopada 1954. godine kada je Zagreb zavijen u crno u najvećoj tramvajskoj nesreći u kojoj je živote izgubilo 19 osoba a još ih je 37 teško ozlijeđeno, prošlo je 59 ljeta. Gudelj se prisjeća kao da je bilo jučer.
- Završio sam noćnu smjenu, malo odrijemao i onda je stigao poziv. Bio sam među prvima na Zvijezdi. Dočekao me krš, tamo udubljeno stablo, razbijeno staklo i posvuda leševi. Čuli su se jauci, nismo znali koliko je mrtvih, ima li preživjelih, priča Gudelj koji je u dugogodišnjoj karijeri odradio mnogo očevida. Za mirogojske tragedije pomogao je identicifirati žrtve.
- Poslali su me na sudsku medicinu. Doveli su leš majke i djeteta. Majku smo uspjeli identificirati po papilarnim linijama kažiprsta desne ruke jer su osobne karte tada imale otiske prstiju, no dijete? Pretpostavili smo identitet jer je bilo s majkom, kaže prisjećajući se kako su Zagrepčani dolazili i odlazili tražeći među stradalima svoje najmilije, nadajući se da je među mrtvima nije netko njihov.
Tragedija se dogodila pri vožnji tramvaja linije 13 nizbrdo po pružnoj dionici Mirogoj - Gupčeva zvijezda, na kojoj je najveći uzdužni nagib iznosio više od 9 posto, bilježi ZET-ova monografija.
Kočio, ali uzalud
U tramvaju (motornim kolima bez prikolice) bilo je 60 putnika. Bila je nedjelja, oko 8.30 sati, dan uoči blagdana Svih svetih.
Vozač je krenuo s Mirogoja i spustio ručnu kočnicu za 4 od pet okretaja. Spuštajući se nizbrdo i ulazeći u prvi zavoj, kada je htio uključiti tračničku kočnicu, opazio je da ona ne djeluje. Nastavio je pokušavati, ali sve je bilo uzalud.
Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom, uz sipanje pijeska, kola su već dobila takvu brzinu da je za kočenje ručnom kočnicom u nizbrdici bilo prekasno. Tramvaj je jurio sve većom brzinom, oko 80 sat, odnosno pet puta brže nego li je bilo dozvoljeno.
Na zadnjem zavoju, polumjera 80 metara, ispred Gupčeve zvijezde izletio je iz tračanica prema drugoj strani ceste. Pao je na bok i klizao 40 metara i prevrčući se udario u tri stabla i čelični stup. Tijela su ispadala..
Zagrepčani u strahu
Vijest o tragediji munjevito se pronijela Zagrebom. Uskoro su na Mirogoj jurila kola hitne pomoći iz svih dijelova grada. Bolnice su pokrenule sve svoje raspoloživo osoblje, bilježi Vjesnik.
Zažarili su se telefoni u bolnicama, građani su tražili podatke o žrtvama, čekajući u strahu hoće li se ime njihovih najdražih pojaviti na popisu stradalih.
Istraga je bila opsežna, razgovarali su sa 30-ak svjedoka, a presuda je utvrdila da je za nesreću kriv vozač jer je neoprezno i nepropisno krenuo i nije pravodobno kočio ručnom kočnicom.
Pokazalo se i kako su ista tramvajska kola garažnog broja 21 ranije tog dana imala sudar na uglu između Degenove i Medveščaka. Tramvaj je tada zahvatio i prevrnuo zaprežna kola, no kako nije bilo veće štete, vozač je nastavio vožnju prema Mirogoju.
Danas tramvaj više ne vozi na Mirogoj. Pruga je demontirana, a kao uspomena na tragediju i žrtve uklesane su riječi umjetnika Davora Kovačića:
'U osam i trideset kobnoga jutra
Jauci, krici i lom velik
Na strmoj cesti za Mirogoj
Spoje se krv, drvo i čelik'
ako budete išli pješice..zaustavite se kraj prvog rasvjetnog tj strujnog stupa prema Mirogoju. Tamo ćete vidjet jedan stup koji ničem ne služi a zguljen je u visini na metar i pol - to je ožiljak stupa na koji se naslonio tramvaj..