Dramu "Kamen" njemačkog autora Mariusa von Mayenburga nakon beogradske, dočekala je i premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih. Koprodukcija ZeKaeMa i Beogradskog dramskog pozorišta omogućila je i da se na zagrebačkoj sceni pojavi Mirjana Karanović i održi sat (točnije rečeno gotovo dva školska sata) glume. Mladi pulski redatelj sa beogradskom diplomom Patrik Lazić upravo je na Mirjani Karanović izgradio umivenu predstavu gotovo komornog tipa koja se odvija u nekoj kući u Dresdenu koja ima lijepi vrt i stanare različitih sudbina. Mayenburg je svoju dramu zamislio kao nelinearnu, pomako kakofonijsku priču o traumatskim događanjima iz njemačke povijesti 19. stoljeća u kojoj sami svjedoci i akteri velikih njemačkih tragedija potpuno različito tumače svoje uloge u njemačkoj, svjetskoj, ali i intimnoj, obiteljskoj povijesti.
Zaplet počinje u trenutku kada 1935. godine židovska obitelj mora naprasno otići iz svog do tada valjda sigurnog dresdenskog otmjenog doma. Odlazak je to koji je isprovocirala povijest, a koji se na kraju nije pokazao spasonosnim, jer su Schwartzmannovi pali kao žrtve možda i slučajnog potkazivača. Njihovu kuću, uz cinično cjenkanje muškaraca za "predmete koji im nisu potrebni", a koje se odvija u muškoj konspiraciji, kupuju štedljivi i pragmatični Nijemci koji unatoč svemu žele sačuvati obraz, pa u poslijeratnim interpretacijama povijesti ispadaju borci protiv nacizma i prijatelji Židova. No, istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Vrag se, znamo, krije u nijansama.
Ulogu Židovke Mieze Schwartzmann otjelotvorila je kraljevski distancirano, a opet toplo Doris Šarić Kukuljica, a lik Njemice Withe Heising Mirjana Karanović, ta glumačka sfinga koja ne stari i koja s malo pokreta i mimike i s oskudnim dijalozima u trenu zavlada scenom i postaje glavni motor predstave. U njenoj su obitelji i Nataša Marković kao Hedrun, Dado Ćosić kao Wolfgang i Iva Ilinčić kao Hannah, žrtve naknadnog uljepšavanja povijesti koje ne može završiti nikako drugačije nego totalnom manipulacijom u kojoj se gube ionako fluidne granice između dobra i zla, života i smrti, ljubavi i mržnje. U ulozi Stefanie, djevojke koja također polaže prava na dresdensku metaforičnu kuću, ali i na svoja sjećanja, energična je Mia Melcher.
Dramu su preveli Boris Perić i Drinka Gojković, pa se u predstavi miješaju hrvatski i srpski jezik, što se gotovo uopće ne primjećuje. Vesna Popović autorica je funkcionalne scenografije, drvenog postamenta koji ima i svoj simbolični vrt sa zemljom u koju se mogu zakopati i neželjene nacističke oznake, kutije sa starim pismima, a po potrebi i ljudi i njihova savjest. Diskretne kostime potpisuje Marta Žegura, a dobrodošle su i video intervencije Jelene Tvrdišić i Aleksandra Jakonića koje donekle objašnjavaju radnju i tumače vrijeme koje još uopće nije prošlo. Jer i mi u Zagrebu (a vjerojatno i drugdje po Hrvatskoj) imamo Mayenburgove kuće koje još uopće nisu vraćene starim vlasnicima, a u čijim se vrtovima nalaze raznorazne memorabilije jednog davnog, ali ne i nestalog vremena. Vremena koje je nadživjelo ljude, ali nije izbrisalo njihova sjećanja.
