Njegov lik i djelo već više od tisućljeća žive u narodu. Teško je pronaći ijedan hrvatski grad koji nema, ako ne trg, onda barem ulicu posvećenu tom velikanu hrvatske povijesti. Središnji je lik u raznoj literaturi, skladbama, na slikama i ilustracijama, ali i u stripu, a zahvaljujući povjesničaru Vjekoslavu Klaiću i njegovu slikovitom opisu krunidbe u “Povijesti Hrvata”, dobili smo gotovo i filmski scenarij toga događaja.
No film o prvom hrvatskom kralju Tomislavu Hrvati još nisu snimili. Sve dosad. U to se upustio Večernji list, a Tomislava smo odlučili prikazati kroz igrano-dokumentarnu formu. Nakon uspješnice “Žumberački uskoci”, dokumentarno-igranog filma koji je imao cijeli niz projekcija u različitim dijelovima Hrvatske te je emitiran i na nacionalnoj televiziji, ista ekipa na čelu s glavnim urednikom Večernjeg lista Draženom Klarićem, koji je i u ovom projektu redatelj, bacila se na novu intrigantnu temu koja izaziva velike prijepore i podvojenost u mišljenjima povjesničara.
Je li se krunidba odvila na Duvanjskom polju i je li je uopće bilo u obliku u kojom je zamišljamo, ali i problematiziranje njegove titule kralja – glavna su pitanja oko kojih se prepiru historiografi, a upravo uz pomoć vodećih hrvatskih povjesničara i stručnjaka, no različitih pogleda, ali i na temelju igranih scena koje prikazuju naše viđenje ključnih dijelova Tomislavova života, odlučili smo ispričati priču o prvom hrvatskom kralju, i to kroz šest scena. Rekonstruirali smo krunidbu, veliku bitku Hrvata i Bugara, naroda s kojim je Tomislavova vojska ratovala kao saveznikom Bizanta, još jedne neprijateljske zemlje Bugarske. Bitki je povod bio i događaj koji se dogodio ranije, kad su Bugari napali Srbiju i porazili srpskog kneza Zahariju, koji je potom sklonište pronašao kod Tomislava u Hrvatskoj.
To se nije svidjelo bugarskom vladaru Simeonu, koji na Hrvatsku potom šalje bugarskog vojskovođu Alogobotura. Bitka je bila pogubna za Bugare, a piše o tome i Konstantin Porfirogenet: “Sada, u tom vremenu ti isti Bugari pod Alogoboturom uđu u Hrvatsku za rat, i tamo bivaju svi pobijeni od Hrvata”. Logično je bilo stoga da snimimo i primanje kneza Zaharije na kraljevskom dvoru, ali i gozbu njemu u čast te dvorsku svakodnevicu. Rekonstruirali smo i život puka 10. stoljeća i upade Mađara, koji su bili poznati po pljačkaškim pohodima.
Jednom scenom prikazana je Tomislavova jaka mornarica, koju smo postavili u repliku starohrvatskog broda kondure, a prikazali smo i Prvi crkveni sabor u Splitu 925., na kojem se oko sjedišta nove crkvene pokrajine sukobljavaju splitska i ninska crkva predvođena Grgurom Ninskim. Sve će to biti isprepleteno i dokumentarnim dijelovima, odnosno razgovorima sa stručnjacima.
- Prve scene snimili smo lani početkom listopada, prethodili su tome mjeseci pripreme, a završili smo početkom travnja, sad preostaje snimanje sugovornika za dokumentarni dio te snimanje glumca Dragana Despota na raznim hrvatskim lokacijama, on će biti naš narator.
Večernjakova videoprodukcija danas je na visokoj razini. Direktor fotografije i glavni snimatelj Matej Pavelić kao i snimatelji Antonio Tatar i Zoran Pajić Večernjakovi su zaposlenici. Oprema na kojoj se radi također je Večernjakova. Montaža i postprodukcija odradit će se također u Večernjem listu. P roducentica je članica glavnog uredništva Petra Balija. Tim je to koji će, uz mlađe kolege iz videoodjela, u sljedećim godinama napraviti još puno uspješnih stvari. Ponosan sam na njih i na cijeli Večernji list, koji se uspješno transformirao u moderan medijski brend koji nije zaboravio svoju tradiciju, nego ju je pametno nadogradio. I da! Mi večernjakovci (iz svih odjela; redakcija, prodaja, marketing...) glumimo, vrhunski se zabavljamo i družimo.
Glazbu će ponovno skladati nagrađivani Matej Meštrović, koji je radio i glazbu za „Žumberačke uskoke“, a koji je autor glazbe za više od 400 dokumentarnih filmova, kazališnih predstava i reklamnih spotova. S nama je opet i Marin Matijević, koji je na „Uskocima“ bio naš savjetnik za akcijske scene, logistiku i rekvizite i koji je ponovno preuzeo tu ulogu. Uz njega smo sigurni da će sve na setu biti kako smo zamislili, čak i u slučaju nepredvidivih situacija – opisuje Klarić jezgru tima koji se po potrebi, s obzirom na scene, širio. Među Večernjakovim zaposlenicima koji su se razmjenjivali u raznim ulogama četvorica njih preuzela su stalne.
POVEZANI ČLANCI:
Urednik Večernjakove Nedjelje Robert Bubalo dobio je glavnu ulogu kralja Tomislava, njegov kancelar i čovjek od povjerenja, ujedno i benediktinski svećenik postao je direktor Večernjeg lista Renato Ivanuš, Grgura Ninskog glumio je art direktor Večernjaka Zoran Birman, a kneza Zahariju urednik vanjske politike Antonio Mandir. Film se snima u povodu 1100. obljetnice uspostave Hrvatskog Kraljevstva, koja se obilježava 2025., a pratit će ga i bogat magazin te cijeli niz tekstova koji će se ove i sljedeće godine objavljivati u tiskanom izdanju, ali i na digitalnim platformama Večernjeg lista. Sve se radi u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti.
- Može se očekivati da će, po uzoru na 1925., kad je obilježena tisućljetna obljetnica Hrvatskog Kraljevstva i održan niz kulturnih i umjetničkih manifestacija u mnogim hrvatskim gradovima, i sada za ovu obljetnicu mnogobrojne hrvatske institucije, umjetnici i kreativci dati svoj obol te da ćemo sljedećih godina vidjeti brojna ostvarenja posvećena velikom hrvatskom kralju. U tom kontekstu smatrali smo da je vrijeme da Tomislav dobije i svoj prvi film – kaže Klarić.
Snimanja je logistički podržala i lokalna vlast, turističke zajednice te institucije na čijem području smo snimali, bilo da je trebalo otključati neka vrata, nabaviti neki rekvizit, pa čak i kad je trebalo naći statiste. Grad Nin otvorio nam je za javnost zatvorenu crkvicu sv. Nikole u polju Prahulje, u kojoj se snimala krunidba, i ustupio konduru za scenu Tomislavove mornarice, repliciranu na temelju originala koji su pronađeni na ulasku u ninsku luku. Turistička zajednica grada Trilja, na čijem je čelu direktorica Andriana Ivković, pomogla je logistički u organizaciji bitke Hrvata i Bugara, koja je snimljena na Bilokapića gradini u Udovičićima, mjestu koje se nalazi na pola puta između Trilja i Sinja. T o je ujedno bila i najmasovnija scena, s više od stotinu sudionika na setu, pa je tu organizaciju u ime Večernjeg lista na terenu preuzela i pomoćnica glavnog urednika Mirjana Žižić, iskusna u organizaciji velikih događaja, s obzirom na to da je, među ostalim, i producentica Večernjakove ruže.
U pretvaranju Garić-grada, utvrde iz 13. stoljeća smještene usred Moslavačke gore, u dvor kralja Tomislava, u kojem je primao Zahariju, pomogla nam je Općina Berek, koja utvrdom upravlja, na čelu s načelnikom Matom Tonkovićem. Oni su dali ruku za sve što nam je trebalo, pa čak i kad su nam trebale drvene sjenice unutar zidina utvrde, ispod kojih su sjedili kovač i lončar. Ekipa iz Bereka sagradila ih je u nekoliko sati, a i kad smo rekli da je to nužno kako bismo svu logistiku digli u utvrdu, jer ulaz se nalazi na četiri i pol metra visine, oni su organizirali montiranje skele.
Tijekom dvorske gozbe na instrumentima tog doba svirali su članovi Ansambla za ranu glazbu Minstrel, za scenu dvorske svakodnevice kovač, lončar i gospođa koja plete košare stigli su iz Koprivnice, a pridružio nam se na snimanju i sokolar Almir Kubat, uz čiju pomoć je sokol sletio i na ruku samog kralja Tomislava. Na Žumberačkom gorju, u Budinjaku, kulise sela smo i izgradili, i to zahvaljujući rukama i pomoći ekipe iz samoborskog Komunalca i Grada Samobora na čelu s gradonačelnicom Petrom Škrobot, a sve se odvijalo uz blagoslov PP-a Žumberak – Samoborsko gorje. Franjevci iz samostana i crkve sv. Ante iz Splita pobrinuli su se također da filmska ekipa ima sve uvjete za snimanje u crkvici sv. Trojice na Poljudu, kojom upravljaju, a koja je na jedan dan postala mjesto Prvog crkvenog sabora.
Pa čak i kad smo htjeli snimiti tzv. neutralne scene, odnosno “pokrivalice”, prikazujući ljepote Hrvatske i kralja kako u njima uživa, poput snimaka Pariževačke glavice i rijeke Zrmanje, tu nas je kroza svu dokumentaciju koju je bilo potrebno pribaviti za odobrenje snimanja vodila Javna ustanova Natura Jadera na čelu s ravnateljem Damirom Perićem. Članovi niza udruga te lokalci i pojedinci pomogli su kao statisti. Puk koji je veselo dočekao Tomislava nakon krunidbe uz povike “Živio kralj!” odglumili su članovi KUD-a Radovin, jednog od najpopularnijih kulturnih društva u Zadarskoj županiji, zbog kojih je UNESCO zaštitio Radovinsko orcanje, poseban oblik pjevanja, kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu. Mornare na konduri glumili su pak, uz večernjakovce, zaposlenici Grada Nina Filip Medić i Franko Ljubičić.
Tijekom snimanja gozbe u čast Zahariji u Garić-gradu dvije plemkinje odglumile su zaposlenice Općine Berek – pročelnica Jedinstvenog upravnog odjela Općine Berek Ivana Cindrić i administrativna tajnica te referentica za društvene djelatnosti Sanela Oručević, a Filip i Ena, osnovnoškolci iz iste općine, stavili su se u uloge djece koja su se igrala oko dvora drvenim mačevima. Kako je izgledao svakodnevni život naroda 10. stoljeća, prikazali su članovi udruge Žumberački uskoci i njihovi prijatelji (Milan Radić, Branka Stanić, Nikica Car, Mario Štibić, Danijela i Antonio Žapkar) i ekipa iz žumberačkog Konjičkog kluba Zorro te njihovi prijatelji, među kojima i Slovenci.
U bitki Hrvata i Bugara pješadiju su glumili i lokalni statisti iz okolice Trilja, a konjanike sinjski alkari, koji su stigli na konjima iz Sinja. Kad zbrojimo konjanike u ove dvije scene, napominje Klarić, bila su ukupno 33, a u tim scenama sudjeluje najviše konja u jednom filmu u hrvatskoj filmskoj povijesti. - Biti aktivni sudionik ovako važnog djela za Viteško alkarsko društvo predstavlja obvezu, ali i ponos. Samo snimanje filma bilo je zanimljivo, ali ujedno i dosta kompleksno jer smo snimali s ukupno 26 konja, što predstavlja jednu od masovnijih scena bitke na konjima u novijoj povijesti hrvatskog filma – govori alkarski vojvoda Mario Šušnjara. Dodaje da im je snimanje bilo i jahački zahtjevno jer je trebalo dosta vještine i uigranosti konja i alkara, ali kaže da su svi na kraju bili preplavljeni osjećajem zadovoljstva i ponosa jer su uspjeli snimiti važan dio hrvatske povijesti, koji će ostati i u filmskom formatu sačuvan za generacije koje dolaze. Ta najmasovnija scena bila je ujedno najzahtjevnija po još nečemu – trebalo je, uz odabir kostima, obuće, opreme i replika oružja iz tog doba, naći dobrog šminkera koji će u kratkom roku, jer planirali smo sve snimiti u jedan dan, uspjeti što realističnije prikazati rane i ubode zadobivene u bitki.
U mjetne odsječene šake i glave smo imali, no trebalo je nabaviti još – puno krvi. To je bila jedna od bitnijih Klarićevih uputa koju je dao kad smo počeli organizirati scenu. Taj su izazov, s obzirom na stotinu glumaca, preuzele dvije šminkerice iz Splita – Vesna Matulić i Dolores Žanko, svaka s puno “utakmica” u nogama. Vesna je radila na nacionalnoj televiziji te za razne poznate produkcijske kuće, šminkala je i za seriju “Počivali u miru”, razne televizijske talent showove i show programe, kratke filmove, reklame, videospotove, a najnovije za seriju “Vikinzi”, koja se snimala u Dubrovniku.
Dolores je majstorica maske u HNK Split, predaje filmsko šminkanje u jednoj privatnoj školi mode i dizajna, a radila je i niz spotova, među ostalim, i s Tončijem Huljićem i Petrom Grašom. Raditi na ovakvom povijesnom snimanju s puno krvi, slažu se, san je svakog maskera, ali i izazov, jer na taj način mogu izraziti svu svoju kreativnost.
- Kolegica i ja za snimanje smo se pripremale više od tjedan dana. Morale smo napraviti bezbroj rana i uboda te odsijecanje glave, ruke, prerezani trbuh, krvi je bilo “do koljena” – govori Vesna Matulić te opisuje na koji su način osmislile scenu u kojoj je urednik fotografije Večernjeg lista Boris Ščitar trebao glumiti vojnika kojem je prerezan trup te drži svoja crijeva u rukama.
- Umjesto crijeva ili životinjskog mesa, crijeva su “glumile” banane koje smo umočile u umjetnu krv – govori Vesna. S obzirom na to da su scene bitke iz davnog stoljeća, glumce i statiste matirale su i promijenile im ten, jer u doba kralja Tomislava seljaci i ratnici nisu imali fina, blijeda i njegovana lica.
- Također smo im morali požutiti zube ili ih obojiti u crno jer je u ono doba više bilo krezubih nego onih sa zubima – govori Vesna, a upravo je taj njihov potez donio najveće oduševljenje među glumcima, koji su tako krezubi snimili cijeli niz fotki. -Vesna je uskočila i kad je večernjakovce trebalo preobraziti u biskupe iz 10. stoljeća, koji raspravljaju na crkvenom saboru. “Opremila” ih je perikama, brkovima i bradama vlasuljarke i majstorice maske iz Zagreba – Merime Đikoli, poznatije kao Beba, ujedno i članice ULUPUH-a, koja je dugogodišnja zaposlenica kazališta Komedija, gdje je brusila svoje iskustvo na predstavama kao što su “Jalta, Jalta”, “Tko pjeva zlo ne misli” ili “Uskrsli”.
Beba je s nama bila u Garić-gradu i na Budinjaku u Žumberku, gdje nas je svojim maskama vratila u život plemstva prije 1100 godina, ali i običnog puka. Selo, koje smo podigli za potrebe filma, trebali su, prema scenariju, zapaliti Mađari na konjima, no od sedam konjanika koje je okupio predsjednik KK Zorro i Žumberčanin Drago Bratelj (a koji je ujedno doveo i ovce te magare) tri su bile – žene koje je trebalo pretvoriti u muškarce.
POVEZANI ČLANCI:
- S prve dvije bio je mačji kašalj, ali onda je na šminkerski stolac ispred mene sjela Slovenka s dugim umjetnim trepavicama. E, sad pokaži da znaš, pomislila sam, i – uspjela! – govori Beba. K ako bismo bili sigurni da je sve maksimalno autentično i da smo što zornije prikazali Tomislavovo doba, koristili smo i raznu stručnu literaturu te knjige, a svaki detalj usuglašavali smo s našim konzultantom, povjesničarom Hrvojem Gračaninom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jednim od najboljih poznavatelja ranoga srednjeg vijeka. Usto, kad je trebalo ići u još veće detalje, poput razrješavanja pitanja kako je zvučala glazba na dvoru 10. stoljeća ili provjeriti crkvene procedure tog doba, tu su nam na raspolaganju bili i drugi stručnjaci, poput muzikologinje Hane Breko Kusture ili katoličkog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije te crkvenog povjesničara don Josipa Dukića.
Tijekom snimanja scene krunidbe pazili smo, primjerice, i kojim redoslijedom su Tomislav i njegova svita hodali do crkvice u kojoj je krunjen, tijekom snimanja primanja srpskog kneza Zaharije gledalo se i koja jela su mogla u toj prigodi stajati na stolu, a pri pripremi scene velike bitke Hrvata i Bugara razmišljali smo i o tome kako je izgledala i čime je bila opremljena svaka pojedina vojska. - Ekipa je uistinu nastojala paziti na svaku pojedinost, dakako, u okvirima mogućega. S obzirom na mali broj dostupnih izvora, štošta se rješavalo načelom analogije, odnosno spoznaje o prilikama kakve su vladale u 10. stoljeću u susjednim europskim područjima (u srednjoj Europi i Italiji), primjerice, u vezi sa životnom svakodnevicom, dvorskim ceremonijalom ili ratovanjem te su primjenjivane na hrvatsko područje kako bi se stvorila slika o tome kako je moglo izgledati Tomislavovo doba.
Svi zapisi o kralju Tomislavu stanu na A4 list papira tako da je puno nepoznanica. No općenito sam inzistirao na tome da, kada je riječ o Tomislavovu dvoru, sve bude što jednostavnije, bez odviše raskoši i pompoznosti, suprotno onome kakva je uvriježena popularna predodžba svega što ima veze s Tomislavom – kaže dr. sc. Hrvoje Gračanin. Nema podatka, primjerice, govore i on i njegov kolega dr. sc. Neven Budak, jedan od stručnih sugovornika u filmu, da se krunidba uopće dogodila, a pita li se Gračanina, ako je Tomislav zaista nosio kraljevski naslov, najvjerojatnije je da se sâm proglasio kraljem, a svečanog krunjenja nije bilo, što ni u kojem slučaju ne umanjuje stvarnu vlast i ugled koje je mogao imati u svoje vrijeme. U svakom slučaju, dodaje Gračanin, gledatelji trebaju imati na umu da je ovo tek jedna od mogućih rekonstrukcija kojoj je cilj odmaknuti se od ustaljenih predodžaba koje više govore o vremenu kada su uobličene nego o Tomislavovu dobu.
Je li Tomislav sam koristito titulu kralja ili mu ju je pripisao papa Ivan X., koji ga u pismu prvi put spominje kao kralja 925., ali na latinskom (“rex”), nije poznato, kaže Budak, kao što ne znamo ni kako je ta titula u to vrijeme glasila na hrvatskom, s obzirom na to da se koristio latinski jezik. Hrvatska titula “kralj”, dodaje Budak, zabilježena je prvi put tek gotovo dva stoljeća kasnije, na Bašćanskoj ploči, uz Zvonimirovo ime. - Zna se jedino da je bio ugledni vladar, da je upravljao dalmatinskim gradovima i otocima, da je vjerojatno u vrijeme njegove vladavine suzbijen napad Bugara na Hrvatsku i da se 925. pod njegovim pokroviteljstvom u Splitu održao crkveni sabor. Sve drugo je nepoznato – kaže Budak. Ta i druga pitanja otvorit ćemo upravo u prvom filmu o kralju Tomislavu.
Izvrsna ideja, nadam se da će biti izvrsno. Ipak moram napisati malu primjedbu, u to vrijeme ljudi nisu imali pokvarene zube jer su imali sasvim različitu prehranu od današnje. Šećer najviše kvari zube a tadašnji seljaci si nisu mogli priuštiti slastice u današnjem obliku. Što dalje idemo u povijest, lubanje sa sačuvanim zubima pokazuju manje oštećenja.