To što je netko bio stopostotni ratni vojni invalid ili, primjerice, udovica s petero djece sa svom valjanom dokumentacijom nije značilo mnogo mojim šefovima u stambenoj komisiji MORH-a. Do Pravilnika o radu ili neke rang-liste nije se puno držalo. Zapravo, jedva da je i postojala neka lista prioriteta pri dodjeli stanova. U stambenoj komisiji vladao je kaos, a do vojnog stana najlakše se dolazilo ako ste imali nekog važnog u Ministarstvu obrane komu ste mogli dati mito – tvrdi naša sugovornica (identitet poznat redakciji) koja je radila u MORH-ovoj stambenoj komisiji od samog početka (1991.) pa do sredine devedesetih.
– Odlučila sam vam se javiti jer ne mogu spavati od kada čitam Večernjakove priče o vojnim stanovima. Previše toga znam da bih zauvijek šutjela... – kazala nam je.
– Dovoljan je bio samo jedan poziv iz ureda ministra obrane, pokojnog Gojka Šuška, i stan bi bio "riješen". To bi bio prioritet, unatoč tome što je to uvijek značilo da će "izvisiti" netko tko doista zaslužuje vojni stan – tvrdi naša sugovornica, koja za brojne propuste i malverzacije pri dodjeli stanova optužuje i tada svog nadređenog Miroslava Modrušana, prvog predsjednika stambene komisije MORH-a.
Prekipjelo joj je, kaže, kada su se dijelili posljednji vojni stanovi u naselju Borovje koje je "glavešinama bilo posebno važno"
Prekipjelo joj na Borovju
– Kako je na Borovju ostalo još svega desetak stanova, prišla sam Modrušanu i kazala mu da je to prava prilika da zbrinemo neke od najtežih slučajeva. Radilo se o stopostotnim ratnim vojnim invalidima koji bi slijepi ili u kolicima svaki dan dolazili ili nas zvali s jednim jedinim pitanjem: Je li naš slučaj riješen? Modrušan mi je kazao da mu je Šušak osobno rekao da se stanovi na Borovju trebaju čuvati. Nakon tog razgovora Modrušanu je netko došao i oni su otišli na piće. Tada me nazvao kolega i rekao: Čuj, imamo dva-tri sata da na svoju ruku napišemo rješenja i pozovemo te ljude da dođu po ključeve – prisjeća se naša sugovornica.
Nakon što su napisali rješenja i obavijestili invalide da se "kako god znaju nacrtaju u MORH-u", papire su, kaže, odnijeli na potpise.
– Potpisao ih je tada tek imenovani novi šef komisije Branko Primužak. Ali, kada se Modrušan, koji je još uvijek "drmao" u stambenoj komisiji, vratio, nastala je tarapana. Ludio je vičući što će reći Zloićka (šefica Šuškova kabineta, nap. a.). No nije nam mogao ništa jer je znao da bi nastao skandal kad bi poništio već potpisana rješenja za te stopostotne ratne invalide – kaže. Hoćete reći da ste ponekad morali "zaribati" šefove da biste učinili ispravnu stvar? "Upravo tako", tvrdi bivša zaposlenica stambene komisije. Miroslav Modrušan kaže da se ne sjeća tog slučaja na Borovju te da je tada "svašta bilo moguće".
– Čak i da sam pogriješio u nekoj odluci, bilo je puno vremena da se poslije sve to ispravi. Jer mi smo davali samo privremena rješenja za stanove, a poslije je trebalo napraviti reviziju i problema ne bi bilo – kaže Modrušan. Sjeća se ipak slučaja "udovice s Plitvica" koja je zamalo ostala bez stana, ali ne i "detalja".
"Naštiman" stan
– Već smo izdali rješenje za stan na Borovju udovici s petero djece koja je spavala po barakama kad mi je došao Modrušan i rekao da stopiram rješenje. Stan je bio "naštiman" za jednu lažnu udovicu iz Prozora. Kad sam ju pitala gdje joj je muž poginuo, rekla je: Nigdje. Živ je i radi u Austriji. Poludjela sam – kaže naša sugovornica koja se na kraju ipak uspjela izboriti za to da se prava udovica useli u stan na Borovju. No, vojni je stan u Hećimovićevoj 5, kaže, unatoč svemu, dobila i lažna udovica!
Šušku i njegovima nije stalo do Hrvatske nego do imovine. Loše je kad se djele stanovi. Stan treba zaraditi i platiti od dohotka. Mislio sam da toga i drugih privilegija neće biti u novoj RH, ali sam se gadno prevario.