„Partizan, diplomat, a od danas i stogodišnjak. Sretan rođendan, dragi Leko“, objavio je politolog Dejan Jović na svom Facebook profilu rođendansku čestitku posljednjem ministru vanjskih poslova SFR Jugoslavije Budimiru Lončaru, koji je 1. travnja navršio sto godina. Čestitkama se pridružio i povjesničar Tvrtko Jakovina objavivši na Facebooku fotografiju iz jednoga zagrebačkog restorana u kojem Lončar, uz Jakovinu, rođendan proslavlja u društvu supruge Janje, mlađeg sina Ivana i Goranke Murtić. Jakovina je inače autor biografije „Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta“, koju je politologinja Mirjana Kasapović ocijenila kao znanstveno neuvjerljivu studiju jer je pisana „jezikom mentalnoga pionira“, a najveća joj je slabost pristranost.
Premda lijeva intelektualna elita uglavnom prešućuje kontroverze o „dragom Leki“, o Budimiru Lončaru ne može se objektivno pisati a da se ne spomene njegova uloga u zločinima počinjenima u Zadru i okolici nakon Drugoga svjetskog rata te sramotna uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja u ratom zahvaćenu Jugoslaviju 1991. godine, što je zapravo značilo osuditi ugrožene i napadnute republike na poraz. Što se događalo u poslijeratnom Zadru, detaljno je istražio i rasvijetlio povjesničar Zlatko Begonja, profesor sa Sveučilišta u Zadru, te objavio u svojoj knjizi „Okupacija duha – Ideološka indoktrinacija u Zadru 1945. – 1955.“
Kad su postrojbe Zadarskoga partizanskog odreda 31. listopada 1944. bez borbe ušle u gotovo potpuno razoreni i napušteni Zadar, odmah su uspostavljena tijela narodne vlasti te je nastupilo razdoblje koje Begonja opisuje sintagmom „čišćenje od neprijateljskih ostataka“, što je podrazumijevalo potragu za preostalim neprijateljskim vojnicima i njihovo razoružanje. Međutim, u gradu se istodobno počela provoditi i preventivna eliminacija ideološki nepoćudnih civila te nastaje ozračje u kojem Begonja prepoznaje dvije ključne komponente – vojnu i ideološku.
FOTO: Olujno jugo u Kaštelima
Vojna komponenta svela se na puko osvetničko ponašanje koje je podrazumijevalo obračun na osobnim razinama, a ideološka komponenta bila je motivirana revolucionarnim težnjama. To je za posljedicu imalo eliminaciju ciljano odabranih pripadnika društva te počinjenje brojnih zločinstava, terora, nasilja i drugih oblika nehumanoga postupanja. Naredbodavci i glavni izvršitelji svoje su postupke smatrali potpuno opravdanima jer su vjerovali da im je vojna pobjeda osiguravala svako pravo na raspolaganje životima pobijeđenih, pa slijedom toga i njihovom imovinom. Zato su svoje postupke uglavnom označavali kao kažnjavanje ratnih zločinaca, tzv. narodnih neprijatelja, ili tzv. kontrarevolucionara.
Vodeći se takvom logikom, vojna, pravosudna i represivna tijela narodne vlasti obračunavala su se po kratkom postupku sa stvarnim ili navodno budućim neprijateljima, dakle bez provedenoga istražnog i sudskoga postupka. Pritom nije bilo važno jesu li takvi stvarno počinili zločinstva ili sudjelovali u teroru nad protivničkom vojnom stranom i domicilnim stanovništvom. A ako bi sudski postupci bili i provođeni, sudovi su mahom izricali drastične kazne – od smrtnih do dugogodišnjih zatvorskih kazni s prisilnim radom.
VIDEO: Milanović: Protuustavna patvorina političkih olupina istovarena je u nešto što bi trebalo biti Ustavni sud
Među najvažnija tijela vlasti koja su pripremila i omogućila nastanak spomenutih događaja prof. Begonja navodi i zadarski Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske te Okružni komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije, član kojih je bio i Budimir Lončar, nazivan skraćeno Budi ili Leko. No posebnu je ulogu imalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN), tajna komunistička policija. Budimir Lončar bio je tijekom 1945. načelnik Okružnoga odjeljenja OZN-e, a Begonja je u arhivima pronašao dokumente u kojima je Lončar od Narodnog suda zahtijevao da osumnjičene osobe osudi na „najstrožu kaznu“.
VEZANI ČLANCI:
Begonja je u svojoj knjizi objavio i zanimljivu bilješku uhićenog svećenika don Ante Matacina, koji je o Lončaru među ostalim zabilježio: „U samostanu časnih sestara u Šestinama, u knjizi posjetilaca, stoji i njegov potpis, koji glasi: Budi Lončar, Ustaša. To mi je pričao vlč. Zdravko Mašina u logoru Stare Gradiške, jer je on s njim bio, kod posjete spomenutog samostana. Videći Budi, da u Zagrebu nema nekog posebnog prosperiteta, a vjerojatno, odmjerivši situaciju u svijetu, koja je bila u prilog Saveznika, vrati se u Dalmaciju i to u zadarski kraj. Postao je jedan od vodećih, među partizanima, po našim otocima, te svojom okrutnošću prema našemu dobrom svijetu, pronio je slavu među partizanima.“
Profesor Begonja osvrnuo se i na knjigu Tvrtka Jakovine te je napisao da „autor na zanemariv način navodi položaj B. Lončara u svojstvu člana i načelnika Okružne OZN-e“. Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojih politologinja Kasapović Jakovininu knjigu o Lončaru naziva hagiografijom
FOTO Graditeljski biseri diljem Hrvatske: Zazidana vrata, cesta za nigdje, isprekidana zebra...
Dakle i iz ovog članka i slijepcu je jasno da se radi o antihrvatu, zločincu i nečovjeku.