1. priča: Irena Lukšić: Putujući u nepoznat neki grad

Dugo nisam mogla zaspati. Baš nikako nisam mogla oka sklopiti iako je ponoć odavno prošla i promet na ulici je postao toliko rijedak da su u prvi plan izbili pijani ljudski glasovi iz udaljenog željezničkog bifea, zapravo nekakvo jednolično zujanje koje se lijepilo za jasno ocrtane stvari u sobi, za televizor, knjige na polici, hrpu časopisa na stolu, za naslonjač.

Pomislila sam da mi upravo to iritantno podrhtavanje vanjskoga života onemogućuje opuštanje i slaganje dojmova na tajno mjesto, pa sam poželjela da se utisci nekom čarolijom pretvore u slike sna, u neku priču i trajanje te da me, k tome, glava u udubini mekog jastuka prestane činiti tako razdražljivom. Stoga sam brzo ustala i od nesretnog jastuka napravila tvrdi oslonac, ali nije pomoglo, nego i dalje, i dalje nisam uspijevala utonuti u san.

Kao da je netko stajao kraj mene i nije me puštao preko zamišljene crte. Pa sam onda počela sumnjati da je sva neugoda proizašla od vonja mačkove mokraće, od onih nekoliko kapljica mačje izlučevine ispod prozora, i brzo sam se okrenula na drugu stranu. U tom novom položaju na lijevom boku odmah sam vizualizirala kuhinjski stol i na njemu obavijest o preplaćenom porezu. Rekla sam si: što ako susjeda Mira bane u kuhinju i vidi da će mi država vratiti veliki novac, a ja sam toj ženi, koja me došla moliti pedeset eura do prve plaće, ja sam toj ženi rekla da joj ne mogu posuditi ni novčića jer grcam u nezamislivim dugovima?

Što ako mi u pola deset, mislila sam, što ako mi, dok stojim pod tušem i pjevam svoju omiljenu pjesmu iz filma Lovac na jelene, pozvoni na vrata ta žena, susjeda, Mira, čistačica u knjižnici, i kaže da mi mora reći nešto važno a ja joj kroz mlaz vode neoprezno uzvratim da slobodno uđe u kuhinju i pričeka časak? Pa onda Mira uđe i vidi da zapravo imam novca, puno novca, ali to nisam spremna priznati.

O, ne, uzdahnula sam, to bi završilo strašnim ogovaranjima po susjedstvu, moram brzo maknuti obavijest sa stola, sakriti je od svih mogućih pogleda, ali kad sam htjela ustati, kad sam napola ustala ili samo pomaknula glavu, iznenada sam osvijestila da ću razbiti ono malo drijemeža što sam ga skupila pod teško spuštenim kapcima te da me potom nikakav tvrdi jastuk ili svježi zrak neće vratiti u prijašnju iluziju mirnog čekanja sna. Nikakav! Možda više nikad neću vratiti svoj mir!

Možda se više nikad neću vratiti u iluziju! Možda više nikad neću biti ja! Zato sam odmah sjela i upalila svjetlo: na stoliću kraj postelje ležao je komadić papira koji sam predvidjela za pisanje bilješki, za podsjećanje na stvari koje treba hitno obaviti. Već sam uzela u ruku nekakvu crvenu kemijsku olovku i pritisnula je na smiješni papirić, papirić za bilješke, kad mi je odjednom sinulo da ujutro zapravo nikad ne gledam noćne črčkotine, te bilješke, ni stol općenito. Da praktički ništa ne gledam. Ne gledam iz jednostavnog razloga što poslije nekog dobrog filma na televiziji ili knjige odmah upadnem u tuđu priču. Uvjerim se da sam netko drugi.

A sad mi san nikako nije dolazio na oči. Nikako! Nije mi dolazio, čini mi se, upravo zbog spoznaje da postoji nešto što me može uništiti u očima povučene susjede, žene iz knjižnice, Mire, pa sam zaključila da je najbolje okrenuti se natrag na desni bok i zamisliti da se nalazim negdje drugdje, u hotelskoj sobi potpuno nepoznatoga grada i prizivam brzi san kako bih ujutro mogla rano ustati i stići na vlak koji bi me odvezao u normalan život.

U normalan život, hej! U normalan! Bila je to odlična ideja, odlična ideja, uistinu odlična ideja, to o nekom drugom mjestu, jer sam u stvarnosti prije nepun tjedan dana zaista rano ustala kako bih uhvatila vlak za, vlak za… pa ne, naravno, kući nego za drugu stranu, za potpuno nepoznat grad, u grad u kojem sam iste večeri predstavila knjigu kolege Johna Whistama Hamiltona Posteuropska književnost i novi mediji. Posteuropski novi mediji, skraćeno.

Ovom jednostavnom zamjenom vremena htjela sam odagnati pomisao na kuhinjski stol i sebe kao hulju te zaspati uz stihove Josifa Brodskog, koje sam citirala, citirala upravo na predstavljanju Hamiltonove knjige: Svaki zvuk, bio to pjev, šapat ili puhanje u gajde posljedica je trenja stvari u vlastitu sredinu… ali ne, san nije dolazio na oči! Ponoć je postala prošlost, neuhvatljivi obzor, i s ulice su u nebo počeli bučno letjeti komadići užurbanih koraka muškaraca koji idu na posao u ciglanu, njihova gorka pljuckanja iritantnih mrvica duhana, njihovi sočni kašljevi i poneka škrta, slučajna riječ, kao i nwečujna skakutanja prerano ostarjelih žena, žena koje su po zanimanju konobarice i prodavačice novina, od kojih poneka u naručju nosi dijete.

Možda će mi stvarno, mislila sam, možda će mi pomoći ležanje na desnom boku, ali sam pri okretanju laktom lijeve ruke nespretno udarila u oštri, bolno oštri rub stolića. Ne, nisam odmah osjetila bol, nego trenutak kasnije: zaboljelo me kad je rukav pidžame naglo prešao preko udarenog mjesta, a to je bio znak da sam oderala svježu krastu, krastu koju sam zaradila dan ranije na šumskoj stazi, prilikom glupog pada s bicikla. Bol je iz lakta šikljala u valovima, kao krv, kao magma, sve jače i jače.

Ali, ne, nisam izgubila glavu! Imala sam toliko, upravo toliko vremena da normalno ustanem, otvorim bocu viskija, koju sam prije dva dana ukrala na proslavi 70. obljetnice rada Gradske knjižnice, i povučem nekoliko gutljaja spasonosne tekućine. Dovukla sam se do ruba kreveta i onda napipala bocu koja je bila u plastičnoj vrećici. Poklopac je pri dodiru odmah pao, a prostoriju je zapljusnuo miris suhoga dima. Povukla sam, kao i uvijek u sličnim prilikama, nekoliko obilnih gutljaja. Zatim sam bocu vratila u vrećicu i oprezno se, vrlo oprezno namjestila u malo udubljenje na sredini širokoga kreveta. Isprva nisam osjećala ništa posebno, ali nakon drugog ili trećeg udisaja taj viski me strahovito zapekao, kao da sam progutala baklju, a na oči su mi navrle ljute suze.

Onda se sve smirilo i načas sam zamislila kako je viski uspješno pokupio nekakvu skorenu nečistoću. Radosno sam udahnula i pomislila kako je uvijek dobro popiti još malo, još malo. Jer su te čestice, što su se godinama neprimjetno taložile, stvarale osjećaj da čovjek ne može raditi na sebi. Ako nečistoće odu iz tijela – onda čovjek može sve, i zaspati i odletjeti. Pa sam potom rekla: još malo. Još samo malo. I još malo, za svaki slučaj. Nevidljiva prepreka se, međutim, nije micala. Stajala je čvrsto kao Mira, susjeda Mira, pred vratima nadolazećeg jutra. Znala sam je dobro, godinama je bila tu, i samo zbog nje, zbog spoznaje da postoji, da gleda i sve vidi, da sve zna o meni, nisam mogla naprijed: nisam mogla stvoriti ništa čime bih bila zadovoljna…

Ustala sam, naposljetku, iz postelje i zadnjim komadićem snage zgrabila bocu te je odnijela u kuhinju, na stol, među papire koji uvijek govore ono što ne treba. Sad je dosta! Dosta! Grubo sam odgurnula taj ukradeni viski, tih par kapi loše savjesti, i osjetila dodir hladnoće, praznine, ništavila, mraka, što sam protumačila, eto, da ne treba dirati nevjerojatnu Miru. Vratila sam se u postelju i pomislila da bih možda trebala brojiti ovce ili stranice buduće knjige; jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, jedanaest, trideset sedam, osamdeset četiri, sto, tisuću petsto sedam, dvije tisuće osamsto dvadeset dva… K vragu! Ili se prisjetiti svih riječi na “a” koje sam vidjela u Hamiltonovoj knjizi: ablativ, abrevijatura, aceton, adekvatan, afektivan, afrodizijak, agilan, agitacija, aktivno, aceton, aktovka, aktualnost, aluzija, aceton, animozitet, antikvarijat, anuitet, aceton, apanaža, aceton, asfalt, aceton, aceton…

Ali, ni od toga nije bilo koristi. Možda sam nešto krivo izgovorila, možda mi je uletjela neka riječ koje nije bilo kod Hamiltona? Ona instanca što pušta u san, stvar ili crta sigurno je to primijetila… Pa se sada inati. No, možda bih mogla nešto učiniti… vidiš, tamo bi pod “a” trebalo ubaciti i apstrakciju, i aceton… Ili bi mi možda mogla pomoći neka druga, otvorena knjiga, slike… Nakon nekog vremena, tko zna kako, ponovno sam se našla u kuhinji, u hladnom i uzburkanome moru viskija, plutajući sklupčana u golemoj boci po kojoj su opasno udarali pijani ljudski glasovi iz udaljenog željezničkog bifea, užurbani koraci muškaraca koji idu na posao u ciglanu, njihova gorka pljuckanja iritantnih mrvica duhana, njihovi sočni kašljevi i poneka škrta, slučajna riječ, kao i uporna skakutanja prerano ostarjelih žena.

Negdje na dnu tog neprobojnog stakla žuljao me zgužvani papirić, valjda obavijest o preplaćenom porezu. Ili neka bilješka. Je li tu negdje i Mira, čistačica u knjižnici? Hoće li pozvoniti? Hoće li reći da već dugo trpi taj vonj, to… to… Ne, ne smijem više o tome, jer je u boci tako neudobno da me sve boli… Da, strašno me boli, strašno, ali još uvijek mogu vjerovati da se nalazim negdje drugdje, u hotelu Whisky, na primjer, u potpuno nepoznatom gradu i da čekam vlak koji će me odvesti kući, u zadimljenu sobu.