Poput promašenoga slogana SDA „Deset najtežih godina zajedno“, tako bi i dvanaest daytonskih godina mogli nazvati najtežim. Upravo ovih dana krhki daytonski okvir ruši se kao kula od karata i pokazuje sve svoje nedostatke i trulost.
Percepcija o daytonu je podjela zemlje na dva djela, no samo jedan njegov aneks i to onaj četvrti govori o ustroju zemlje. Ostali aneksi odnose se na povratak izbjeglica, ljudska prava, gospodarstvo itd. Nažalost čini se da niti jedan od njih nije proveden čime i oni koji su bili pozitivni više ničemu ne služe.
Glavni krivci za neprovedbu i tih malobrojnih svijetlih točaka daytona su domaći političari, a opstrukcija je bilo na sve tri strane. I Hrvati i Bošnjaci i Srbi provodili su samo one dijelove mirovnog sporazuma koji su im odgovarali.
Daytonski mirovni sporazum bi zbog toga morao otići tamo gdje mu je i mjesto - u povijest i to kao primjer jednoga od najlošijih sporazuma, čiji su pokrovitelji bili Amerikanci. Htjeli to priznati ili ne Međunarodna zajednica prije svega SAD, EU, ali i cijeli UN pali su na ispitu zvanom BiH.
Proizveli su suicidalnu kvazi-državu koja kani samu sebe uništiti. No ni to nije bilo dovoljno pa su samo prije godinu dana, a i danas ima takvih promašenih ideja, pokušali pritiscima i ucjenama nametnuti „travanjski paket“, kao neku vrstu nadogradnje daytona. Na sreću travanjski paket, kojega su uporno podržavali i ovaj put Amerikanci je propao, čime je izravno izbjegnuta mogućnost legaliziranja rezultata genocida, ali nepravednoga i nefunkcionalnoga ustroja zemlje.
Zbog toga treba zaboraviti bilo kakvu nadogradnju daytona. Samo novi ustav našoj zemlji jamči opstanak, a njezinim građanima mogućnost da počnu bolje i kvalitetnije živjeti u BiH.