12. priča: Goran Novaković: Pljačka na otoku Susku

Brod je pristao uz lukobran. More je bilo sve nemirnije, pa je taj manevar trebalo izvesti što opreznije tako da je Ivan imao vremena uočiti Helenin lik. Helena je bila izrazito lijepa žena, toliko lijepa da joj je, kako je napisao Ranko Marinković, taj talent bio dovoljan. Iza tog mnoštva koje se tiskalo na lukobranu vidjele su se kamene kućice, restoran s marinom, staro selo i dva brda pijeska i trstike. Bilo je i onih koji su pred sobom dogurali tačke, jer je na brodu bilo različitog građevinskog materijala. Ivan se polako progurao do daske koja se cimala naprijed-natrag, prešao je u dva koraka i našao se u Heleninu zagrljaju.
– Kako si putovao?
– Dobro.
– Gdje ti je prtljaga?
– Nisam ništa ponio – rekao je Ivan gledajući je ravno u oči. – Vraćam se večeras u Lošinj.
Išli su polako, povremeno zastajkujući i ljubeći se, a onda je ona rekla:
– Jesi li za kavu?
– Može.
Prošli su uz zapuštenu kuću lučke kapetanije i došli do gostionice u marini. Ivan je naručio dvije kave. Sjedili su i promatrali mještane. Lukobran se polako praznio.
– Imaš dobru boju – prekinuo je Ivan šutnju.
– A, evo, dva tjedna sam već tu.
– Koliko još ostaješ?
– Pa mislila sam da ostajemo... – rekla je Helena i pogledala ga upitno.
– Znaš, radi se o tome da moram još danas natrag u Lošinj – rekao je Ivan, pripalio cigaretu i pogledao niz lukobran.
Po lukobranu je dolazio visoki, crnokosi mladić. Na sebi je imao tamnocrvenu majicu kratkih rukava, prekratke i preširoke smeđe hlače ispod kojih su virile zelene čarape iz pohabanih bijelih tenisica. U ruci je nosio staru torbu od skaja. Bio je to mladić koji je Ivanu na brodu prodao kartu. Prolazeći pokraj sjenice u kojoj su sjedili njih dvoje, klimnuo je prema Heleni.
– Poznaješ ga? – upitao je Ivan gledajući za mladićem.
– Ha, ma nemoj me nasmijavati. Pa na ovom otočiću upoznaš sve stanovnike za jedan dan. To ti je Tomo Buljac. Radi u lučkoj kapetaniji – izgovorivši ovo Helena je polako ustala, namjestila sunčane naočale, podigla svoju veliku platnenu torbu i time mu dala do znanja da je spremna za pokret.
Prošli su pokraj jedine trgovine na otoku, pa pokraj pošte u kojoj je Ivan htio podići nešto novca, ali ga je Helena odgovorila od toga objasnivši mu da tu jednostavno nema na što trošiti. Ušli su u one uske popločene uličice između kamenih kućica i zaustavili se pred drvenim vratima.
– Tamo gore nešto dimi – kazao je Ivan. Helena je podigla pogled i slegnula ramenima.
Uhvatila je za usku kvaku i ušla prva u dvorište. Tu su za stolom sjedila dvojica muškarca. Jedan je upravo miješao karate.
– Da te upoznam – rekla je Helena i predstavila ga, a zatim pokazala prema onom starijem, prosijedom, s velikim borama ispod očiju i špilom u rukama.
– Ovo ti je gazda  Librić – tu je napravila kratku stanku i nasmiješila se mladom, plavokosom muškarcu – a ovo je Joža.
Drvena vrata iza njihovih leđa su zaškripala i oni su svi pogledali u niskog i debeljuškastog  muškarca koji je pokazivao prema stupu dima glasno govoreći:
– Blaž Klopotec. Je l’ vidite ono? – izgovorio je buco u jednom dahu pružajući ruku prema Ivanu pa Heleni.
– Da, netko pali gume! – obrecnuo se nervozno Joža, ljut zbog toga što im ovaj sada prekida igru.
– Ma ne, to gori Marekova štala u starom selu! A dolje u pošti je netko napao Kukićku i ukrao joj novce!
– Fantaziraš! – odrezao je ljutito Joža.
– Je, kad vam velim! Kukićka je sjedila u praznoj pošti, jer su svi otišli gore, netko joj se prišuljao s leđa i udario je po glavi.
Tu je nastala pauza u koju se prvi htio ubaciti nervozni Joža, ali je mali, debeljuškasti susjed bio brži.
– Znam, znam što ćeš reći, kako to da se nitko nije zatekao u pošti? E pa, dečki moji, vi tu pijete, kartate i nemate pojma što se sve događa oko vas. Razlog je ono gore... svi su pojurili gore gasiti!– Potom se počešao iza uha i dodao:
– Izgleda da se ne radi o maloj lovi. Buljac je prije napada sve novce od karata položio na račun u pošti.
– Idemo gore! – doviknuo je Librić naglo ustajući.

                                            *    *     *
Požar je bio ugašen. Štala je izgorjela, kuća je bila spašena. Ivan i Helena su sjeli na dvije stare kante. Bili su umorni od nošenja vode. Pred njima se stvorio debeljuškasti Klopotec koji je stizao na sve strane.
– Kako je Kukićka? – upitala ga je Helena.
– Dolje je kod učiteljice u stanu. Idem tamo!
– Idemo s vama – rekla je Helena i povukla za ruku Ivana. U tom trenutku izronio je odnekud Buljac, u onim svojim hlačama koje su mu plesale oko nogu i s torbom u ruci. Nasmiješio im se i nestao iza kuće.
– Kamo vodi ova ulica? – upitao je Ivan Helenu gledajući za njim.
– U crkvu.
Prostorija u koju su ušli bila je puna stvari: ispod prozora je bio krevet na kojem je ležala Kukićka s krpom oko glave. Na stolici pokraj kreveta sjedila je starija žena ukočenog držanja i s naočalama na nosu. Bila je to učiteljica. Na drugoj stolici odmah uz uzglavlje sjedila je druga žena. Bilo joj je teško odrediti godine. Na sebi je imala dugačku crnu haljinu, a crna kosa joj je bila raspuštena. Neprestano se meškoljila i zvjerala oko sebe. Čim su ušli, ona je brzo ustala i krenula prema Ivanu.
– Eminija – predstavila se frfljajući. – Debeli frnto je zašio ovce u jastuk. Vidila ga je Eminija – prtljala je ona nerazgovijetno privlačeći k sebi stolicu, a Ivan se odmah sjetio predstave “Mirisi, zlato i tamjan”.
Helena je pozdravila Kukićku i stala se kod učiteljice raspitivati kako je. Klopotec se malo promuvao i onda izjurio iz sobe govoreći da ide vidjeti jesu li uspjeli javiti u Lošinj što se dogodilo. Ivan je Heleni šapnuo na uho:
– Pričekaj me tu, idem malo pogledati.
Odjurio je uskim uličicama gore prema starom selu. Skrenuo je u onu ulicu iza Marekove kuće koja je vodila ravno do crkve. Vrata od crkve bila su otvorena. Prošao je između klupa i zaustavio se pred oltarom. Desno su bila vrata. Prišao im je, uhvatio za kvaku i naglo ih otvorio. Za malenim stolićem, točno ispod raspela, sjedili su Tomo Buljac i stari sjedi fratar. Na stolu je ležala pohabana torba iz koje je Buljac vadio knjige.
– Vi ste Buljac? – ispalio je odlučno Ivan da prikrije zbunjenost, pogled nije mogao skrenuti s one torbe i knjiga.
– Jesam.
– Trebaju vas dolje – tu je Ivan neodlučno zastao, petljajući dalje – kod kapetanije.
– Pa koliko je sati?
– Šest – dodao je Ivan.
– Uuuu, pa ja moram ići prodavati karte. Hvala vam – rekao je Buljac.

                                                     *    *    *
Brod je bio znatno veći od onoga kojim je jutros došao na otok, pa je usprkos jakom vjetru i valovima relativno lagano pristao uz lukobran na kojem se tiskalo mnoštvo. Bila je tu i Erminija. Pojavilo se i dvoje alternativaca. Mladić je nosio veliku crnu kutiju, nalik na uski ogromni kofer. Ivanu je sinulo: jastuk. Pogledao je u Erminiju: nije skidala pogled s njih dvoje.
Ivan se oprostio od Helene koja se držala pomalo uvrijeđeno.
Ukrcavanje je trajalo dugo jer su dvojica policajaca detaljno pregledavala svakoga tko je čekao na ukrcaj. Ivan je stajao sa strane i promatrao ih. Došli su na red i ono dvoje mladih i raščupanih. Rastvorili su uski veliki kofer: bio je pun lančića, prstenja i sličnog jeftinog nakita. Prevrtali su i pipali one jastuke, ali od novca ni traga.
Napokon se ukrcao i posljednji putnik i brod se polako i oprezno otisnuo od obale jer valovi su bili veliki i brod se jako ljuljao. Padala je i kiša pa je u brodskoj kabini vladala velika gužva. Ivan je uzeo piće i sjeo.
Bio je tu i debeljuškasti Blaž Klopotec. Razgovarao je s konobarom, čvrsto se pridržavajući za šank. Činilo se da je ljuljanje broda sve jače: svako malo netko je izlazio iz salona držeći sebi ili djetetu ruku na ustima.
Za stolom pokraj šanka sjedila je mlada žena s djetetom u krilu. Dječak je mlitavo visio i žmirkao. Odjednom se uspravio i počeo povraćati po susjednoj stolici i sklopivom platnenom podmetaču za plažu. Klopotec se naglo osvrnuo, bijesno zgrabio jastuk i zagalamio na ženu.
Ivan mu je prišao i zgrabio ga za ruku. Klopotec ga je zbunjeno gledao.
– Kaj hoćete?!
– Zavirit ćemo u taj vaš jastuk! – odrezao je oštro Ivan i povukao ga prema vratima koja su vodila gore na most. Odozgo se spuštao mornar, u rukama je nosio tanjur s ostacima hrane i priborom za jelo. Ivan ga je zaustavio, dohvatio iz tanjura nož, obrisao ga o Klopotecov jastuk i zatim naglim pokretom rasporio šav na jastuku. Iznutra su ispale novčanice.
– Kako ste ovo uspjeli unijeti na brod? – upitao je Ivan pokunjenog Klopoteca.
– U kašetama, jastuk sam ubacio između kašeta s ambalažom.
– A požar u selu?
– Ja sam potpalil Marekovu štalu. Mislio sam da će svi otići gore, ali Kukićka je ostala u pošti, bila je zauzeta... Sa ženama je tako, nepredvidljive su. Nisam imao izbora, morao sam je... Znate, dugovi su me stisnuli.