15. priča: Julijana Matanović: Nezaboravak

Eto, umrije, a da iza sebe ništa nije ostavila, mrmljala je, na uho ženi do sebe, prva susjeda pokojne Marije. Hodala je, uz stotinjak ostalih duša, u pogrebnoj povorci koja se kretala prašnjavim makadamom; cestom kojoj su mještani referendumom izborili pravo na ostanak. Šuti, gluvo bilo, opominjala je ženu koja mrmlja žena koja je bila prisiljena, mjestom zauzetim u sporoj koloni, komentare slušati. Gledala je u vrh svojih tijesnih crnih borovskih salonki; možda iz nelagode, možda iz straha da će se, godinama čuvane za odlaske na krštenja, vjenčanja i ispraćaje, uništiti na kamenicama koje su joj se toga dana učinile grubljima i brojnijima od onih po kojima je gazila posljednji put, prije manje od tri mjeseca kad su tim istim putem, sličnim koracima, ali uz limenu glazbu i jednog fratra više, otpraćali – gore na račun – prvog poslijeratnog direktora njihove fabrike duvana.

Nova asfaltna cesta napravljena je samo nekoliko metara uz staru, uz onu po kojoj su u ovaj kraj, da li stoljećima i desetljećima svejedno je, stizali i pozvani i nepozvani, i sestrići i ujaci, i vakcine i pogibeljne boleštine, i napadači i oslobodioci, i gatare i svećenici. Brojni su njome hodili, brojni su uz nju mezili i lijegali, brojni su na njoj tražili izgubljeni mir; svoj i svojih bližnjih. I svi su oni, svi kao jedno, neovisno o navučenim uniformama, o imenu boga čiju su pomoć zazivali i o prezimenu čije su stablo dužili, sumnjali u onoga koji ih je nastojao poučiti da je duša skrivena duboko u njima samima i da nema te ceste – makadamske, prtene ili posve moderne – i da nema tog vozila – zaprežnog ili motornog – kojim će se do duša lako stići.

One su u nama, samo ih treba prepoznati i ćutjeti njihove upute, govorio je učitelj koji je bdio nad putovima. Rijetki su mu vjerovali. Većina je sumnjala. Samo zbog toga što mu nikada  nije vidjela lice. Nemamo mi ništa protiv napretka, pravite vi glatku cestu, bez prašine i bez tragova, ali stara mora ostati, galamio je, mjesecima uoči referenduma, u ime svih stanovnika mjesta, njihov načelnik Mata, Marijin stariji brat. Činio je to na sličan način na koji je ispred prozora svoje jedine sestre, ljepotice po pričanju sviju koji su je barem ijednom vidjeli, odvraćao prosce i radosne priče.

Kojim će putem hodati svatovi, koračati barjaktari, kojom ćemo stazom zauvijek ispraćati? pitao se glasno, pred masom svijeta, načelnik Mata. Gledao je sestri Mariji u oči i ona je bila sigurna kako u bratovoj rečenici čuje onu dobro joj poznatu A kako će naša kuća bez tebe, Marijo moja, ako ti iz nje odeš. Što će biti s neninim usnijusufom na verandi?

Državni su oci dopustili narodu da sam odlučuje o sudbini stare ceste. A narod je želio samo ono što ga je Mata svjetovao. I nije se pobunio što će stara cesta, jer se tako Mata s glavešinama nagodio, biti ostavljena samo do groblja, da bi odmah, uz grobljansku kapiju, zavrnula u naručaj asfaltnoj i prelila se u nju. Stopila se s modernom i prema gradu postajala jednom; da oni koji još nisu ostali zauvijek ležati mogu što brže stići tamo kamo ih život nagovara. Češće u muku nego u radost. I Marija je disala onako kako je Mata želio.

Brat je u povorci hodao iza sestrina kovčega. Vjerovao je kako bi mu sestra jedinica bila zadovoljna što je nose po staroj cesti. Vjerovao je čak da se ona, devet godina mlađa od njega, i ovako mrtva ponosi bratom koji je sve to izborio. Nije čuo ženu koja mu je iza leđa ponavljala Eto, umrije a da iza sebe ništa nije ostavila. Mata nije vidio glave pognutih muškaraca koji su u povorci hodali ispred fratra. Jedan je od njih, umjesto da moli, jecao. Da ga je i čuo, Mata mu ne bi prepoznao glas. Ni lice. Ni njegovo, ni lica drugih. Jer kad ih je prije tridesetak godina progonio ispred Marijina prozora, uz povike kako se usuđuju i tko su uopće oni, i tada je u staklu gledao odraz svoga, a ne njihova obraza.

Eto, umrije, a da iza sebe nije ništa ostavila, rekla je prva Marijina susjeda svom mužu kad su se s groblja vraćali novom cestom; da što prije stignu unucima koje im na čuvanje ostaviše tri kćeri. Muž je crven u licu, ušavši u kuću, sjeo na čelo stola i dugim prstima počeo prebirati po crkvenom glasoviru. U mašti jačoj od najjasnije zbilje. Melodiju su mogli čuti samo oni kojima je podaren poseban očinji vid. A takvih je bića na ovom svijetu svakim danom sve manje. S Marijom ode još jedno, znao je muž ove žene koja je vjerovala da će, za razliku od Marije, iza sebe nešto ostaviti. Nakon nekoliko minuta, raširenim je prstima udario po stolu, kao da dira posljednje note. Koga ću sad voljeti, i ovaj su put čuli samo oni kojima je dano.

Uvijek si nervozan, i samo šmrcaš, kazala mu je žena. Tko zna što bi još pridodala da je u tom trenutku nije prenulo zvono. I da maknuvši heklanu firangu nije vidjela Matu kako stoji oslonjen na štok ulaznih vrata njihove kuće.

Ovo je za tebe, ostavila Marija. Bilo je na singerici, onoj što sam joj poklonio kad je postala punoljetna, spazio sam čim sam ušo u njenu sobu, izrecitirao je Mata; službeno i bez stanke. Susjedi je pružio kutiju umotanu u bijeli papir. Na kutiji je bio prilijepljen papirić s napisanim njezinim imenom. Otkud za mene? zbunila se žena muža koji je već stajao iza njezinih leđa. Ipak je nešta iza sebe i tebi ostavila, izgovorio je glasno, kao da presuđuje i opominje u isti čas. Mata nije razumio ljutnju kojom je prva njegova susjeda dočekala rečenicu svoga muža. Mata i inače nije shvaćao one koji su vjerovali da riječi, čak i onda kad se ne doimlju grubima, mogu boljeti i ubijati. Okrenuo se bez pozdrava. Ubrzo se susjedstvom prelilo cviljenje Marijina psa. Svi su znali da mali jazavčar oponaša jadikovku načelnika Mate. Samo su o tome šutjeli. U vremenima tugovanja muk je jasniji od svake priče.

Šta mi je to ostavila? pitala se prva Marijina susjeda, mašući bijelim uštirkanim platnima na kojima su bili izvezeni crveni cvjetovi muškatlina. Po tri u tri kuta. Samo je u četvrtom bio sitni plavi cvjetić što se u narodu zove nezaboravak. I dok je žena mahanjem dozivala vjetar, njezin se muž sjećao dana kad mu je Marija rekla da su cvjetovi što ih je posadila u danu njihova prvog ljubavnog uzdisaja uvenuli. Kad cvijet uvene, i ljubav je otišla s njegovim mirisom, šapnula mu je, poljubila ga u obraz i privukla hrastovo okno. A on se bojao Mate, njegova glasa i njegove prijetnje. Bojao se i Mariji priznati zašto u kuću dovodi drugu. Nadao se da je ono jutro, u danu njegova vjenčanja s ovom ženom, pronašla nezaboravak što ga je ubacio kroz otvoren prozor.

Marija ga više nikada nije pogledala u oči. Preko dvorišne ograde slala mu je ljubav; da bi jačala njegovu slabost i davala mu snagu kojom će izdržavati život. Uz ženu koju nije volio i djecu koja su to osjećala. Pred večer je vezla. Najčešće ona tri crvena cvijeta koja su usahnula i nezaboravak čiji je cvjetić davno dodirnula bosim stopalom. Kao da su živi, kao da su pravi, govorile su rođakinje kojima je o blagdanima darivala svoje radove.

Kao da su živi, kao da su pravi, rekla je čak i ova žena svome mužu. On je nije čuo. Izašao je iz kuće i uputio se prema staroj cesti. Njegovo se tijelo pridružilo jecajima što su, kako je noć stizala, postajali sve otegnutiji. Osjećajući oštre kamenice ispod đonova, udisao je zavodljivi miris nezaboravka izvezenog Marijinom dušom.