Sjećanje može najvještije pobrisati granice zime i ljeta. Može obitavati u bilo kojem godišnjem dobu. Tako su Emiliji prije mjesec i pol ljetovanje nastanjivali predmeti i doživljaji sa zimovanja pa su na taj način ljetovali, a ljeto je zimovalo.
Sjećanje je zadržano postojanje. Ono je samoobmana da nije iščezlo nešto čega često više nema. Emilija je koncem rujna počela prizivati najtoplije godišnje doba koje je upravo izmaklo, ali se po koji dan još ipak znalo nakratko vratiti. Ne samo u sjećanju.
Pa je petak bio jedan od takvih dana kad je nastupilo ljeto nakon završetka ljeta. Prvo je ušlo u ured u sjećanjima uposlenika, potom s fotografijama Emilijine kolegice iz treće kancelarije slijeva, a onda se naprosto održalo u toplom zraku koji je ulazio kroz novi PVC prozor ugrađen prije godišnjih odmora.
Emilija se taj petak osjećala krajnje neefikasno na poslu. Dosadila joj je osiguravajuća tvrtka u kojoj je radila, a zbog ovotjedne bolesti šefa morala je obaviti i veći dio njegovih poslova, što ju je dodatno gušilo.
Razmišljala je o opustjelim plažama na kojima su se još do prije mjesec dana čičci svako jutro pretvarali u ljude. Nijedne godine tijekom ljetnih mjeseci nije im dosadila ta igra. Iako je njoj već odavno išla na živce. Čekala je početak rujna da se na miru i do mile volje napliva. Bez gužve. No nikada nije imala dojam da je ljeto trajalo koliko bi trebalo trajati. Pa je uvijek iznova već u rujnu počinjala čeznuti za njim.
Kakav petak! Mogla bi nekamo otići poslije posla. Možda na kupanje ako, dok ruča i doveze se do plaže, ne bude već hladno. A hoće. Nikako neće uspjeti doći prije pet i trideset. Možda uspije nagovoriti Dantea da pođe s njom. Dante je bio njezin muž koji je nadimak zadobio još za studentskih dana kad je pripremao ispit iz talijanistike, a nadimak se održao do dandanas, nastanjujući razdoblje od gotovo dvadeset godina povezanih smiješnim sjećanjem koje se pojavljivalo poput bljeska i unosilo dašak studentskog lipnja u najrazličitija druga doba.
Emilija je bila sigurna, kad bi sjećanje trebalo komparirati s nekim od tehničkih aparata široke primjene, ono bi nedvojbeno bilo mikser. Sjećanje je tako dobro miješalo naizgled nespojive komade najrazličitijih impresija, spajajući ih u povezanu žitku cjelinu. Kod teže prilagodljivih osoba i psihičkih bolesnika pokvario se mikser, mislila je. Ne uspijeva preraditi sadržaje u ukrotivu smjesu. A kod većine je ipak ostao neusitnjen poneki komadić mase sjećanja koji je izvirivao i malo smetao, ali s tim se već dalo nositi. Dante, osim nekoliko neugodnih životnih iskustava, nije imao većih problema sa sjećanjem.
Pogledala je kroz prozor, a gosti na terasi kafića umrtvili su se na suncu poput guštera. Poželjela je izaći van bez obzira na hrpu papira koja ju je okruživala. Ionako se nije uspijevala koncentrirati pa ih je samo premetala, gledajući što bi sve morala riješiti, a još nije ni započela.
Baš u tom trenutku je zazvonio telefon. – Za danas sam gotov s nastavom – javio se Dante. Pogledala je na sat. Tek je bilo jedanaest. – Mislio sam ići na Učku. Uvijek mu je pomalo zavidjela na znatno kraćem radnom vremenu. Nije se njegov posao mogao uopće uspoređivati s njezinih monotonih osam sati provedenih u uredu. – Znaš, bila bi prava šteta ostati u stanu po ovakvom vremenu. Ako odmah krenem, vratit ću se tek malo iza tebe. Možda bih uspio doći čak i prije tebe. – A da me pričekaš dok završim s poslom pa da idemo zajedno? Baš mi se ide! Šutio je.
– Što kažeš?! – Htio sam ići pješice od Poklona do Vojaka, a za sam hod treba više od sata – zastao je. – Ako te čekam i dođem po tebe, dok stignemo do Poklona, bit će najmanje pet. Ako tamo ručamo, ne možemo krenuti na vrh prije šest, a u sedam je mrak. Imao je pravo, bilo bi prekasno pa je besmisleno da je čeka. Znala je to i sama.
Kako neko vrijeme nije ništa rekla, upitao je: – Krivo ti je ako idem sam? – Ma nije. Ali je problem što više ne mogu sjediti na jednom mjestu. – Rekla si da imaš iznimno puno posla. – Imam. Ali znaš što!? Dođi po mene. Dante je ostao zatečen. – Idem s tobom – izgovorila je mirno i nedvojbeno sigurnim glasom. Kad nešto odluči, Dante je znao da nema svrhe da se s njom prepire i uvjerava je. Pa ipak je upitao: – Sigurna si? – Jesam – klimnula je glavom, iako on to nije mogao vidjeti. – Ponesi mi smeđe jeansice s malo otparanim džepom. One što sam ih nosila jučer. I tenisice. Prekinuo je vezu, ali nije mogla a da ne uzvikne: – Toooo!
Kad je Dante stigao, objasnila mu je da je kolegama rekla da ide na teren. Izgovorila se da mora procijeniti neke štete za koje je tvrtka dužna isplatiti osiguranje. A štete je zapravo već procijenila. Ubrzo su stigli do restorana na Poklonu. Stajali su na parkiralištu i gledali grad iz kojeg je zbrisala. Uživala je što je sunce tako snažno grije dok je gledala nebodere u daljini. Bilo joj je žao ući u restoran i maknuti se sa sunca. Ta iz hlada zidova je prije pola sata pobjegla.
Ionako će, kad se vrate, ući u hladan i vjerojatno već potpuno zamračen stan u koji su nedavno preselili pa još nije imao sve zavjese. Otkriveni prozor ispunjen blještanjem ulice doimat će se i večeras kao veliki upaljeni televizor na čijem ekranu se upravo prikazuje riječko predgrađe. Ušli su u restoran.
Pustila je muža da izabere stol. Sjedila je okrenuta šanku, dok je on izabrao mjesto s kojeg je imao pogled na vrata. Dok su birali ručak s jelovnika, ona tjesteninu s tartufima i slatkim vrhnjem, on divljač u umaku od gljiva, Danteov izraz lica odjednom se smrznuo. Bila je sigurna da se nije smrznuo zbog onoga što je vidio na plastificiranom žutom papiru s popisom jela. A što ga je onda zaledilo? Pogledala je prema vratima u koja je gledao Dante i vidjela svog šefa. Hijerarhijski najnižeg od njezina tri šefa koja je imala, baš onoga koji je bio na bolovanju. Stajao je na vratima u trenirci i s planinarskim štapom u ruci. I on zatečen. I on naglo zakočenog lica.
Kad ga je spazila, prvo je vidjela u njemu čudovište, onda joj se učinilo da je prepoznala baš Kiklopa Polifema, ali je, čim se pribrala, izgubio sigurno polovicu prijetećih obilježja za koja je izgledalo da ih posjeduje u prvom trenutku. Iako nije rekao ni riječi i napustio je restoran, umjesto oštrine, zadobio je napokon nešto sasvim ljudsko. Čak bi mu pripisala da im je namignuo, premda je bila sigurna da to nije istina. Naravno da nije bila istina. Ali je vjerovala da današnju zgodu neće nikad spomenuti jer bi njezinim spominjanjem i on gubio.
Dante se nije tako lako mogao opustiti, no i njega je tijekom ručka pustila napetost. Za vrijeme jela uglavnom je šutio, a na kraju je počeo prilično nesigurno i oprezno komentirati cijeli događaj. Neodređenost se uvukla u njegove kratke rečenice, i da ga nije tako dobro poznavala kao što jest, rekla bi da je preko puta nje za stolom sjedio sam klon nedefiniranosti. Poljubila je Dantea kad su krenuli u šumu koju je zamišljala kao izložbeni salon tvornice stabala. Ili je možda čitava Učka bila ogromno export–import poduzeće što neke artikle uvozi iz drugih šuma gdje su oni bili ranije rasprostranjeniji, a neke artikle izvozi u krajeve koji su za njima imali veću potražnju. Uvoz i izvoz mijenjaju floru ove planine, pomislila je izvitoperujući ekonomiju. Učinilo joj se da je krivudava cesta zmija koja se nekoliko puta ovila oko planine. Tri ili četiri puta su je presjekli penjući se strminama prema vrhu. Nakon što su izbili na čistinu, pred samim Vojakom, trag mlažnjaka iznad njih podsjetio ju je na golemu paučinu što leti nebom. Taman je nastupalo vrijeme babljeg ljeta. Kad su stigli do vrha do kojeg je većina izletnika dolazila automobilom i na kojem nitko živ nije zabilježio svoj dolazak, Dante joj je rekao da sada, kada ga je osvojila, može zabosti na njega zastavu od prašine koju nose iz Rijeke.
Prvo se htjela uvjeriti da nije njezin šef tu već objesio monotoniju prašine iz ureda. Ali nije bila sigurna da bi uopće prepoznala koja je čija prašina. Da bi mogla razlikovati jednu prljavu zastavicu od druge.