18. priča: Tomislav Ribić: Mjesta iza sunca

Često se budim noću. Ne mogu spavati. Ostajem budan do jutra. Snovi me izbjegavaju. Pronašli su nove adrese. Ostaju obrisi poput akvarela. Slika plavetnila. Slika tame. Glava zaronjena u mokri jastuk. Prevrtanje tijela. Nemiri. Grč u nozi. Bol.
U početku nisam znao zašto se budim noću onako znojan, oneraspoložen. Okrivio sam godine koje donose svoje muke. Godine i promjene u životu koje nas metu i prevrću kao mrvice kruha na podu nemoćne pred metlom. Nemoćne na promjene. Nejake. Teško je muškarcu spoznati da je samo mrvica. Dug je put do spoznaje. Kad prevališ četrdeset godina, snovi se prorijede, iščeznu. Ostaje nesanica, hladan znoj, bdjenje do jutra. Javi se glas u uhu. Tih. Zove te. Skoro nečujno. Poput šapata kiše. Polako prepoznajem glas koji preplavljuje tijelo slikama, mislima. Likovi zamagljeni, bezglavi iščezavaju prolazeći kroz zidove kuća, izviru iz pločnika i drveća. Glas se pritajio u uhu da bi u nekoj od sljedećih noći izronio. Polako zašušti pa opako zaore nutrinom kao oštar plug, spusti se venama, preplavi me. Prekrijem glavu pokrivačem. Ne mogu se boriti s nesanicom. Jača je od mene. Ne uzvraćam. Tijelo se predaje. Udarac za udarcem tek osjetim noću. Otkazi, planovi, neizvjesnost, prekovremeni rad nakupe se i razbude me. Pred zoru izviru trenuci kad nemirno lutam mjestima na kojima sam pronalazio sreću. Srećem ljude kojih nema i one na koje sam zaboravio. Blijeda i hladna tijela klate se na granama ogoljelog hrasta kao na vagi. Meduza čuva stablo. Lista knjigu života pretvarajući njene stranice u sivi prah. Pronalazim rubove nedovršene priče u jastuku mokrom od znoja. Ispod jastuka skrivam mali žuti ručnik. Obrišem čelo i natopim ručnik tajnama.
Nesanica me muči već mjesecima. Ne pijem tablete za spavanje. Ne pijem tablete za smirenje. Moj demon se ionako razbaca u meni i probudi me. Kao da me sprema na tihi odlazak. A ja, kao da želim sve pospremiti i napraviti neki red kojeg nije bilo godinama. Za svaki predmet pronalazim mjesto, svaku riječ vežem za ime.
Ne spavam noćima. Brzo zaspim, odspavam tri-četiri sata i probudim se odmoran. Previše mi se često to dešava. Budnost. Nesanica. Budim se već oko dva sata ujutro i ležim do pet, šest sati čekajući prve zrake sunca. Osluškujem kako se budi ulica. U pet sati susjed počinje puniti kombi košarama sa svježim kruhom koji razvozi gradom. U pola šest čujem otvaranje susjedovih vrata. Susjeda odlazi na posao. Ustajem. Teško ustajem. Moje ustajanje nije nalik na ustajanje mladića mamurnog od vina ili ljubavi. Ustajem polako i oprezno. Izbjegavam nagle trzaje. Nekad sam iskakao iz kreveta. Sada se pridržavam za krevet i polako podižem tijelo, spuštam nogu po nogu na pod. Boli me svaki mišić. Sjednem na rub kreveta i obuvam čarape. Polako. Ne mogu se sagnuti. Prerano je za sagibanje. Oko podneva možda bih se i mogao sagnuti. To su znakovi ranih pedesetih, tješim se. I danas ću sjediti deset, jedanaest sati za stolom u kancelariji dok će tijelo biti jedan skupljeni mišić. Kao kad stisneš šaku i ne daš nikome da je otvori. Sav skupljen u se teško ću ustati i polako otići kući. Ulicom prema suncu koje tone polako iza zvonika male kapelice na kraju grada. Osjećam se poput smežurane jabuke. Sav sam se skupio u se. Povukao kao puž u kućicu. U kancelariji šutim. Ne prepoznajem se. Nije to mudrost srednjih godina, mudrost životnog iskustva. Povlačenje prije sliči na borbu za preživljavanje.
Teško ustajem sa stolice. Stolica me vuče k sebi. Stolica i ja smo u simbiozi. Jedva pokrećem tijelo. Tromo je poslije deset sati sjedenja. Trebao bih otići na masažu. Možda se bar leđni mišići opuste, pomislim. Možda bi nestala tromost.
Demoni nesigurnih dana, testiranja izdržljivosti mozga, demon prekovremenog rada, demonskih radnih planova, demon straha dopratili su me do kuće. Još jedan projekt za dovršenje prije spavanja i san se kao slak lijepi za mene. Više ne znam za sebe. Ne prepoznajem sjene koje me zaobilaze. Sjenu žene, sjenu djece. Svijet oko mene je nerazumljiva buka kroz koju prolazim kao da prolazim kroza zid. Čujem glasove koji mi se obraćaju, ispituju. Ne odgovaram. Nevidljivi su. To su sjene koje samo šušte prostorom koji dijelimo. Završavam posao. Nestajem iz njihova svijeta. Poravnavam postelju u koju se bacam umoran. San dolazi kao brza smrt. Pokrivam se lakim snom.
Često se budim noću. Pokušavam  završiti nedovršene priče. Brišem znoj sa čela. Preokrećem se. Polagano. Da ne razbudim bol u leđima koja me proganja već nekoliko dana. Oprezan sam. Čak i u svojim noćnim morama. Pred jutro dolaze posjetitelji. Nenajavljeni... Posjetila me majka. Sjedili smo u vrtu ispod marelice i gledali oca kako pumpa i raznosi vodu u limenim kantama do gredica i zalijeva vrt. Šutjeli smo i jeli marelice. Oko nas je trčkarao mali crni jazavčar sa smeđim paležom i lovio se za rep. Sunce je bilo na zalazu i blijedi mjesec skrivao se iza oraha. Popeo sam se na orah da otpilim suhu granu koju je slomila oluja. S oraha je pucao pogled do rijeke i dalje. Tamo iza sunca prostirala su se brda koja nikada nisam obišao. Bila su na dlanu. Slika nestvarna. Prvi put sam vidio brda preko rijeke s malim bijelim crkvicama na vršcima njihovih prstiju. Šiljci tornjeva kao da su pridržavali oblake, a sunce veliko i žuto nadvilo se nad njih kao ogroman cvijet.
Već iduće noći našao sam se u hotelskoj sobi. Blijede, isprane tapete s uzorkom i plijesan u kutu. Vjetar se kroz odškrinuta vrata terase poigrao s narančastom zavjesom i donio u sobu miris borovine izmiješan s mirisom školjki koje sam izronio i ostavio na terasi. Tatjana je izašla iz kupaonice omotana hotelskim ručnikom a za njom je istrčao Zdenko navlačeći na brzinu kupaće gaćice. Pojurio je do terase, zgrabio ručnik s ograde balkona i otišao na plažu. Tatjana je legla do mene. Stala me ljubiti. Osjetio sam njene bradavice na leđima. Nisam se usprotivio mada sam znao da je tren prije bila sa Zdenkom. Njihovi glasovi još su ronili u mojoj ušnoj školjki. Nisam shvatio zašto nas je obojicu voljela rušilačkom silinom i naposljetku ostavila. Mrzio sam Zdenka isto koliko i on mene. Tatjana je jednog dana jednostavno nestala.
Nije me iznenadio njegov dolazak u moj noćni život. Dugo smo razgovarali. Isus je stajao pored moga kreveta. Tih i smiren. Prenosio je blagost i unutarnji mir u moje misli i tijelo. Duboko je zašao u me i iscijedio riječi koje sam prešućivao, a koje smo Isus i ja godinama znali a nismo ih dotakli u našim malim noćnim razgovorima.
I dalje se budim noću. Iako ne tako često kao prije i ne budim se u znoju. Čini se da sam bolje. Sada putujem. Ispočetka sam birao mjesta koja poznajem. Ulice, plaže, ljude. Otac i ja vozimo se biciklima kroz polje do rijeke. Visoka žuta žita i cvrčak, ljetni dan. Stari, isprani ručnik prebačen preko guvernala na poni biciklu. U ručniku umotan pojas za plivanje. Rijeka. Hladna, široka, duboka. Neukrotiva. Spuštam se rijekom. Mašem rukama. Pomalo se sramim pojasa. Otac me, po tko zna koji put, uči plivati.
“Ne ide se do vode na blagdane”, opominjala je majka jer su se trojica susjeda utopila na blagdan Velike Gospe u rijeci.
U rijeci je ograda. Osjećam sigurnost. Neće me bar rijeka odvući daleko. Otac drži pojas u zraku. Plivam bez pojasa. Plivam. Možda nespretno, plivam u opasnoj rijeci. Otac se smije. Predvečer se vraćamo u grad koji izranja iz žitnih polja s kulama i zvonicima u pastelnom plavetnilu neba. Otac odlazi zalijevati vrt. Sjedim u dvorištu i osluškujem kako pumpa vodu dok čitam avanture Kapetana Marka i žalosne Sove. Majka me tjera da pomognem ocu napumpati vodu. Cupkam u blatu i pumpam vodu. Raznosim kante. Baka izlazi iz šume malina i ribiza. Dodaje mi šaku punu bijelih jagoda mjesečarki. Blaga je noć obasuta tišinom mirnoga grada. Tek susjedova mačka na krovu drvarnice remeti sklad mirne večeri dok se pomiče napukli crijep ispod nje.
Pred jutro osjetim umor. Nastavio bih spavati da ne moram na posao. Tek poslije besane noći polako mi dolazi san. Odlazim u kuhinju i kuham kavu. Šest je sati. Stavljam šalicu s kavom na stol između poslaganih knjiga, računa, papira, negdje između lap-topa i printera, ispod listova biljke koju sam dobio prošlog Uskrsa. Dižem rolete i otvaram prozor. Vrt je drugačiji. Mlada stabla, nova ograda. Nema stogodišnje jabuke koju je prepolovio grom. Ne sjećam se kada smo je srušili, iskopali. Nema malog bijelog paviljona od brezovog drveta, velikog oraha. Uz ogradu su čempresi. Podsjećaju na groblje. Sunce ulazi u sobu kroz otvoren prozor. Sjednem na prozor i gledam vrt. Slike mi se vrte u glavi nekom preciznom kompjutorskom animacijom. Prisjetim se jame pri kraju vrta iz koje smo iskapali pijesak. “Ovo je bilo korito rijeke”, rekao je otac. Ovo je bilo moje more, pomislim.
Noćas sam otputovao u Toledo. Blijedosiva brda i grad od čipke razbacan po brežuljcima. Rijeka Tajo kao obrub oko grada. Autobus nas je serpentinama doveo do parkirališta. Penjem se na brdo do ulaza u Toledo. Prolazim ponovo kamenitim ulicama. Dolazim do trga ispred crkve Santo Tome. Stojim u redu i ulazim da vidim El Grecovu sliku Uskrsnuće grofa Orgaze. Obuzima me mir. Spokojstvo. San. Nađem se zapleten u pupkovini kojom je duša dobrog grofa u liku djeteta prenesena na nebo. Ne mogu se izvući iz oblaka pupkovine. Mekano je i toplo, slano. Nekako ugodno. Čuje se pjev anđela. Slike sveca u zlatnim haljama postaju nejasne. Ponovo sam u majčinoj utrobi. Provlačim se nesigurno u drugi svijet.
Ponekad se probudim noću. Pokušavam pronaći mjesta koja sam obilazio u bdjenjima. Nekako su daleka. Mutne slike. Usporeni film izbljeđuje. Ustajem. Odlazim u dječju sobu. Prekrijem kćer i brzo utonem u san o mjestima iza sunca.