1945. – godina koja se vraća

Isplivalo je na površinu da je glasoviti hrvatski pravnik Eugen Pusić za vrijeme II. svjetskog rata bio časnik Hrvatskog domobranstva, a od kraja 1943., kad su se Domobranstvo i Ustaška vojnica spojili u jedinstvenu formaciju, i časnik Hrvatskih oružanih snaga. Kao oficir se u vojnim stožerima bavio sudačkim poslovima i tako dogurao do čina natporučnika. Posljednji su ga put vojne vlasti NDH unaprijedile (prema istraživanju kolege Despota) 27. IV. 1945., kada je postavljen za “pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a”.

Kako isplivalo, tako je moglo i potonuti – jer otkrivena činjenica sama po sebi nema neku osobitu težinu (nije g. Pusić jedini koji je bio u službi Pavelićeve države; bez obzira na poznatu masovnost otpora, svih 7 milijuna stanovnika NDH ipak nije moglo biti u partizanima) – da to malo otkriće o ustaškoj dionici Pusićeve biografije nije izazvalo histerično zgražanje njegove kćeri, političarke Vesne Pusić, i njezine Hrvatske narodne stranke. Objavljivanje neprijepornog podatka da joj je otac nosio odoru ustaškog vojnika (koja ga je, kad su je u njegovu ormaru 1945. pronašli partizani, umalo došla glave) buduća je ministrica shvatila kao “pokušaj postumnog vrijeđanja” časnog čovjeka i “sramotu monumentalnih razmjera”. Još je neodmjereniji bio glasnogovornik HNS-a, koji je iznošenje suhoparne biografske činjenice suptilno nazvao “proizvodom bolesnog uma” i “istovarivanjem smeća”.

Naime, prema tvrdnji svoje kćeri, E. Pusić je od 41. do 45. ispod krinke ustaškog vojnog sudca djelovao kao “ilegalac i pripadnik antifašističkog pokreta”. Ako je to točno, a nemamo razloga sumnjati da nije, ne vidim zašto su se izborna pobjednica i njezina truba toliko uzrujali. Bilo je još ljudi koji su javno radili za NDH, a tajno protiv nje. Uostalom, kao jedan od autora Večernjakova feljtona “Na zagrebačkoj partizanskoj fronti” iz 1971. i istoimene knjige iz 1976., o tome ponešto znam. No, nikad još nisam naišao na odgovor kao što je ovaj gđe Pusić, koji i po sadržaju i po žestini ne pripada ovom vremenu, nego godini 1945., kada su više-manje svi građani koji su za vrijeme NDH bili u kakvoj državnoj službi, osobito ako su nosili uniformu, tretirani kao neprijatelji i kao takvi bez mnogo pitanja likvidirani, bačeni na robiju s koje su se rijetki vraćali, otjerani u emigraciju ili odbačeni kao društveni otpad.

Eugen Pusić je navodno bio ilegalni antifašist komunističkog smjera i ‘45. mu se nije smjelo ništa dogoditi. A što je s onima koji to nisu bili, koji su bili obični protivnici fašizma (mačekovci, primjerice) ili obični čestiti ljudi? Zar ćemo se prema njima i dalje odnositi kao da je još godina 1945. i kao da još zasjedaju Titovi vojni sudovi sa savjetnicima prekaljenima od pretvaranja u NDH!

Moj je otac, kao i otac Vesne Pusić, radio svoj posao i u NDH. Nije surađivao s partizanima i bio je pošten čovjek. Reakcija gđe Pusić vrijeđa i njega i sve brojne slične njemu, koji su i u najtežim ratnim okolnostima ostajali ljudi. Poštenje ne određuje odora, još manje ideologija.