2. priča: Tuga Tarle: Žena pauk

Ko za vraga toga dana nije bilo Evite, male bucmaste sluškinje iz Ekvadora. Ona bi mu napravila kavu kako Bog zapovijeda, a ne onu smrdljivu vodurinu kakvu mu je spravljala njegova Mushette koja ga je vjerojatno na taj način potiho i sistematski trovala.

Nije mu bilo ni do čega, ali kad je Mushette donijela šalicu te crne i bljutave tekućine, smjestio se s naporom u veliki neudobni naslonjač, stavio naočale i započeo listati enciklopediju o zdravlju nadajući se još uvijek da je prištavi doktor Whiters, s reputacijom čudotvorca, ovaj put pogriješio. Nije povjerovao njegovoj prognozi jer mu se činila previše ciničnom. Nije ga valjda Bog udario baš po jajima da bi ga kaznio za njegov prljav i razvratan život. Jednim pogledom na njegovo mlohavo i oronulo tijelo i najveći laik mogao bi procijeniti da je dotjerao cara do duvara.
Nije se pravo ni dotaknuo šalice kad li je na njezinu pozlaćenom rubu ugledao velikog dlakavog pauka. Kriknu da ti se krv sledi u žilama. Tekućina se prolila, a šalica skliznula na perzijaner prošavši, srećom, bez posljedica.

Sad je uletjela Mushette razbarušene kose iz koje je stršilo nekoliko velikih metalnih viklera. Zujeći kao bumbar između stola, naslonjača i divana ljutito je počela brisati tepih bljujući pritom nekoliko sočnih psovki.

– Jebo te pas, šta se dogodilo? Više nisi u stanju ni šalicu držat u rukama! Šta si se toliko izbezumio? Sav si se usro. Znam da ti nije ništa. Ni vragu se nejde na takvu lešinu…

Bio je zelen. Osjećao je podmuklu bol u donjem trbuhu i leđima koja se širila preko oba plućna krila sve do vrata i ramena. Ta žena s kojom živi evo već petnaest godina razotkriva sve više svoju divlju i opaku ćud. Živi na njegovoj grbači. Zahvaljujući njemu i njegovim privilegijima uživa ova vještica sva dobra i počasti kakve si jedna seljačka kći njezina kova ni u snu ne bi mogla zamisliti. Prestrašen od njezina vikanja i siktanja, od njezina crna i izobličena lica osjetio je kako mu krv nadolazi u usta. Poželje ispljunuti crvenu masnu tekućinu na tepih, ali je s gađenjem proguta u nadi da će tako zaustaviti bijes zajapurene xantipe. Nadao se samo preživjeti par dana do povratka male i tople sluškinjice Evite.

Te iste noći nije mogao oka sklopiti. Sjene drveća po zidovima i stropu crtale su čudne i sablasne prilike, a njegova pluća se napinjala i mučila žeđajući zrak. Uz njega je ležala tusta i bahata Mushette. Doimala se kao lešina stare kornjače. Prvo što će sutradan poduzeti bit će definitivan raskid s ovom zlobnicom. Tražit će od nje da napusti bračni krevet zauvijek. Ni u sobi s njom više neće spavati pa makar se ugušio u vlastitoj krvi.

Ujutro, nažalost, nije imao ni mrvice snage u udovima. Nije mogao ni ustati, a kamoli da bi išta od onoga što je noću snivao sada izvršio. Mushette se naprotiv digla puna energije, navukla je svoje šarene krpe i otrčala na partiju trača kod susjede. Kad se vratila, bilo je već podne. Tražila je od njega da se obuče. Zahtijevala je da smjesta ode do ureda, nek tamo bude nije važno koliko vremena, samo da se pojavi da ne bi mislili da ga mogu otpisati. Nek ide četveronoške ili nek zove šofera Iveka. On ga i onako čeka cijelo jutro pred vratima.

– Prokleti! Nadaju se da ćeš odapeti – siktala je Mushette.

Nije uspio ni ruku podignuti, niti se upuštao u polemiku s ovom beštijom koja ga je danonoćno kinjila bijednim i glupim temama.

Onda ga ona dograbila za suhe gležnjeve te ga počela natezati ne bi li ga dobila iz kreveta, a on se bacio natrag na postelju upotrijebivši zadnji atom snage da joj se suprotstavi. Sva njezina inzistiranja sljedećih dana da ustane, da se odvuče do posla samo su rezultirala još većim otporom bolesnika. Nije mu više donosila ni jesti, ni piti, a on to nije ni tražio. Posve se prepustio krevetu. Prestao je i čitati. Misli mu se zapletale i preskakale u nepreglednoj šumi moždanih stanica kao izbezumljene kečige u zagađenoj rijeci. Prestao je razumijevati smisao izgovorenih riječi, jedino strah ga nije napuštao.

Pauk koji se našao na rubu njegove šalice polako mu se počeo uvlačiti u svijest. Bilo je u tome nešto, mislio je, neki nagovještaj opasnosti u tom crnom stvorenju koju je ono njemu najavilo. Nije se tomu odupirao, ali te svoje mračne slutnje nije, nažalost, imao s kime podijeliti.
Malo-pomalo sitni je crni demon počeo dobivati jasnije konture. Bivao je sve veći. Bio je on stalno ovdje, ali ga čovjek ranije nije primjećivao. Sad ga je odjednom mogao jasno vidjeti.

Mrežu je počeo plesti na polici iznad kreveta spustivši se po srebrnoj niti do naslona noćnog ormarića. Njegove oči mrke i prefrigane motrile su ga netremice pa se nije usuđivao ni pomaknuti. 
Paukova mreža počela je prekrivati prostor osvajajući, iz dana u dan, zid po zid luksuzne spavaonice. Konačno je stari gospodin postao svjestan da je u savršenoj klopci. Kad bi mu se Mushette približila da provjeri da li još uvijek diše, on bi stisnuo vjeđe praveći se da spava. Plašio se njezina pogleda u strahu da bi ga mogla hipnotizirati.

Istina da je o ženama svašta mislio. U njima je uglavnom vidio kurve koje treba dobro opaliti i pri tome paziti da te ne pokradu. Drugačijih žena nije poznavao. Koliko je njemu bilo poznato svetica je bila samo jedna – njegova vlastita mati.

Kad je sutradan ujutro došao doktor i dao mu heptanon da bi mu ublažio bolove što su mu razdirali meso i kosti, htio mu je reći što ga muči i zamoliti ga da ga ne ostavlja više sama s tom kameleonkom. Na kraju se predomislio. Pobojao se da će doktor pomisliti da je šenuo pameću pa bi još mogao skončati u ludnici, a ako bi ga ovaj odao njoj, onda bi tek krvavo platio svoj potez. Možda ni jutra ne bi dočekao. Kad mu je usput samo natuknuo da mu je Mushette potajno noćima pila krv, doktor se tomu tako slatko nasmijao da se jedva od smijeha zaustavio ustvrdivši da su one, eto, takve. I njegova mu pije krv otkad su zajedno, godinama.

– Žene, žene! Što bi vi bez ženine pomoći. Davno bi već pod ledinom trunuli. Trebali biste joj biti zahvalni. Da je nema, trebalo bi je izmisliti – kliknuo je doktor. – Sad ćete malo odspavati, da se i ona sirota od vas odmori – dodao je poučnim tonom zabivši mu hitrim manevrom injekciju u nadlakticu.

– He, he – gorko se osmjehnuo bolesnik liječnikovoj primjedbi osjetivši snažan ubod igle u meso. Stisnuo je zube nadajući se da će, kad se probudi iz nesvijesti, ugledati ono simpatično lice čvrstih obraza i one sočne i pune grudi njegove odane sluškinjice Evite umjesto pogana lica ove debele vještice – ako se poslije svega ovoga uopće bude budio. Cijeli dan uz postelju mu je bdjela Mushette spremna da mu zarije kandće u grkljan.

Vrativši se iz omamljujućeg sna počeo je zamišljati kako bi bilo spasonosno kad bi se mogao pomaknuti, obući i pobjeći iz ove proklete zamke. Povjerovao je načas da još uvijek postoji šansa da se spasi. Izmišljao je da mu treba šofer, tajnica, vrtlar jer im tobože mora prenijeti važne vijesti i obaveze, ali je Mushette odlučno odbila sve njegove zahtjeve. Nije željela nikoga u kući.
– Potreban ti je facken mir i nikoga neću zvati – odbrusila je hladno –kad sam te tjerala da ustaneš iz ovog jebenog kreveta, nisi me slušao. E, sad je gotovo s tobom!

Preostalo mu je još izdržati do posjeta patronažne sestre koja je nosila spasonosni koktel protiv bolova. Kad se žena napokon pojavila, iskoristio je trenutak Mushettine odsutnosti da bi joj se povjerio o paklenim strahotama koje proživljava. Pokušao joj je objasniti da je vidio kako mu se žena preobražava u pauka čudovišnih dimenzija, ma koliko to nevjerojatno zvučalo. Tvrdio je da mu polako ispija krv iz osušenih udova. Sestra se preplašila te se odmah potužila gospođi da je stari gospodin pošizio, da bulazni.

– Ne znam, to može biti od lijekova? – pitala se glasno. Možda da opet pozovete liječnika?
– Nema mu spasa – rekla je hinjenom tronutošću Mushette.
– Sad već, čini se, halucinira – dodala je sestra rezignirano.
– Da, halucinira. Jadnik, već je u toj fazi.

Vidio ih je kako isprepleću ruke, kako razmjenjuju nježnosti, kako se stišću u čvrstom zagrljaju – dva opaka crna kukca. Shvatio je očajan da su se sad i ove dvije beštije protiv njega udružile. Cijela soba ispunila se demonima koji su se ljuljali u paukovoj mreži cereći se i dobacujući mu gadosti u lice.

Osjećao je da ga duša želi napustiti. Bol je rasla, usne se sušile, a paklene slike iskrsavale su pred njim i u sablasnom plesu dosezale jedna drugu. U jednom času Mushette se ponovno primaknula krevetu, iskesila je bijele snažne zube tražeći da joj sad odmah ispovjedi što je griješio i s kim ju je varao. Nije mogao ni ruku pomaknuti da je udari. Ona ga dograbi za koščata ramena te mu se unese u lice:
– Vidjet ćeš ti muke paklene!

Oćutio je smradan dah smrti na obrazima. Skupio je ispucale usne, a onda je osjetio kako krv buja u njemu poput poplave i kako ga guši. Naišao je kašalj snažan i prodoran. Dograbila ga je za glavu, a sestra za ramena te su ga pokušale namjestiti u sjedeći položaj.

Tijelo mu se koprcalo kao muha zarobljena u njihovu čeličnom zagrljaju. Čelo se orosilo.
– Brzo, brzo… on neće još otići – vikala je Mushette – prokletstvo, nije još za otići!

U posljednjem trzaju tijela uspije mu prekinuti paukovu mrežu pa skliznu kao jegulja iz njihovih kandži. Sklopivši oči, s velikim olakšanjem ušao je u duboku noć tunela.