20. priča: Željko Kocaj: Lica koja ostavljaju trag

Kad se Mladen probudio, osjetio je užas koji je izazvala nemoć da pomakne bilo koji dio svoga tijela. Znao je da se nije probudio kao kukac iz Kafkine priče, ali je osjetio užas nemoći, užas koji je mogao biti jednak tek onome koji osjete ljudi živi zakopani. Tijelo je bilo živo, znao je to, glava je razmišljala i u panici vrištala bezglasno, zapovijedala udovima, prstima, vratnim mišićima, bilo čemu što bi ga poslušalo i vratilo u život.

Taj užas koji je osjetio nije morao dugo trajati, ali njemu se činilo beskrajno, mrtvački dugo. Nije znao znoji li se, nije bio siguran ni diše li, a znao je da bi ga mogao ugušiti i jorgan ako padne preko njegovih usta. Pokušavao se pomaknuti, podići glavu, vrisnuti barem. I onda je uspio tek zakrkljati, ispustiti nekakav prigušeni vrisak, nešto što je naličilo na krkljanje čovjeka koji se davi nesažvakanim zalogajem. Krkljao je s naporom, ali konačno s nadom da će ga krkljanje živog oživiti.

Napokon, s olakšanjem, ali još uvijek snažno se boreći sa svojim neposlušnim tijelom, uspio je pomaknuti prste, pa ruku, i teško dišući pokušao je podignuti svoje tijelo, izvući ga iz tog nemogućeg, užasavajućeg stanja. Nakon dugotrajnog naprezanja uspio je. Osjetio je olakšanje kakvo osjete davljenici kad ih izvuku na suho. Srce mu je luđački lupalo. Kad se malo pribrao, rukom si je pritisnuo grudi ne bi li smirio svoje uplašeno srce. Sjedio je na rubu kreveta i pitao se što se to s njim događa u posljednje vrijeme. Što nije u redu?

Ružni, košmarni snovi poslije kojih se često budio znojan od neugodne stvarnosti sna, strah od neizvjesne budućnosti, gnojne rane sjećanja na sve ono loše što je uradio a mogao je drukčije, sve to ga je mučilo svakodnevno. Tek jutra su mu donosila malo mira, ono vrijeme kad se činilo da mu je dan donio spas od nezahvalne savjesti. Ali jutra brzo prođu.

Slike rata ponekad su se slagale u njegovoj glavi kao strašni kaleidoskop užasa. Naprosto bi se dogodilo da, nakon što pomisli kako počinje zaboravljati i kako se stvari polako slažu u red, sanja neke nepoznate ljude s kojima se krvavo borio za život. Lica rata, ona koja u čovjeku ostavljaju bolan trag teške prošlosti, mučila su ga u snovima, dolazila su bez najave i vidljivoga povoda i gušila dah života u njemu.

Jutro je dobro. Ono donosi svjetlost i dnevne obveze. Počinjalo je s kavom i gorkim zadovoljstvom što je preživio još jednu tešku noć. Znao je, treba uživati i u ono malo sreće što mu je jutro pružalo. Kava, cigareta, nada u bolji dan i tihi pritajeni strah od ponavljanja košmara, strah koji se s jutrom povuče, negdje i on barem zakratko usne, kao umorni noćni stražar, ali se tijekom dana budi u njemu i raste kao neman koja sporo ali nezadrživo izranja iz dubina.

Samoća. To ga je iznutra uništavalo iako si nije bio spreman priznati. Osjećao je samoću kao vjernu pratilju koja je uz njega gotovo uvijek, kao sjena za sunčanih dana. Uza sve što ga je mučilo, uza strahove i nesigurnost, samoća ga je činila još ranjivijim. Polako ali sigurno utapala ga je u čudaštvo ostarjelih samotnjaka koji možda vješto prikrivaju svoje slabosti, ali ih njihovo nesigurno srce uvijek iznova podsjeća na njezinu prisutnost. Popodneva s prijateljima uz kartanje, pikado i pivo. Ponekad bi se osvrnuo kao u želji da dobro upamti njihova lica: bili su to sve sami gubitnici, usamljenici, ostarjeli momci bez žena koji su u ovim pivopijskim druženjima, pričama o ratu i nogometu potkradali vrijeme kao da su vjerovali da ih ono na kraju neće pobijediti.

Da, zaista mu nije lako. Ponekad bi se zapitao koliko je sam kriv što je to tako. Nije to lako. Zaista, nije lako priznati da ne znaš, da si šmokljan i gubitnik. To je gorak osjećaj, osobito ako ga nemaš s kim podijeliti. Kad čovjek s nekim dijeli nesreću ili tugu, čini mu se da je lakše podnosi. Zbog toga su prijatelji važni. Komu drugomu se izjadati da si propustio toliko žena jer si se bojao, jer si se kao nježan cvijet pod teškom kišom slomio pred prilikom i teško podnio rumenilo svojih nedirnutih obraza i zbunjenost svoga neiskusnog tijela. Sjećao se Julije i svaki se put ljutio na sebe što se prepao prilike i popustio kad ga je za trenutak odgurnula i rekla ne, tiho, nenametljivo, bez želje da ga prekine ili smeta, tek da kaže ne, a on je, zbog poštovanja, ili jer su ga tako odgojili, kao gubitnika, stao i pomilovao je nježno, kao curica malog gladnog psića i rekao joj da je sad još više voli i poštuje.

Najgore je ostarjeti sam. Ta rečenica zvonila mu je u ušima kao neugodan refren kojeg se nije moga osloboditi iako mu je smetao kao blaga ali uporna zubobolja. Nemoć je teško prihvatiti. Samo što čovjek ponekad nema izbora. Ili je izbor alkohol, u koji se sve češće dolaskom sumraka utapao kao u spasonosnu rijeku zaborava.

“Dobro, istina je da živim sam, ali čovjek se na sve navikne, pa i na samoću. Jedino... ah, nije ni važno. Čovjek se zaista na sve navikne”, zaključivao je pomirljivo.
Ponekad, ipak, utopljen u melankoliju sjećanja, kao u kadu s mirišljavim kupkama, smiješio bi se dragim licima prošlosti. Lica koja prolaze kraj nas i ono jedno lice koje ne možemo zaboraviti. Lice naše prošlosti, želja za vječnom, jedinstvenom ljubavi, bolnom zbog straha od konačnosti i gubitka, a tako neodoljivo tvojom da te guši poput zagrljaja djeteta koje te puno voli. Ljudi vjerojatno imaju u svome sjećanju mjesto za jedno takvo, daleko, ali neizbrisivo lice koje se urezalo duboko u pamćenje i ne da se istjerati.

Lica koja Mladen rado pamti ipak su lijepa lica žena. Sjećati se dragih ljudi i lijepih lica uvijek je nešto što nam preostaje kao tiho zadovoljstvo prebiranja uspomena.

Kao jedinstven dragulj njegovih uspomena, Mladen je u svome sjećanju zadržao njezino lice. Lice Jelene, ljubavi koju je izgubio. Nakon nje, sve druge su postale manje važne. Vrativši se iz rata, počeo se bojati da je prestar za ženidbu i stvaranje novih navika. Bojao se da će se i u braku osjećati kao uljez. Možda se zbog toga nikad nije oženio ili mu je to samo bio dobar izgovor za strah od odgovornosti koju brak nosi sa sobom. I više nikad nije sreo ženu kakva je bila ona.

Sjećao se njezinoga čistog lica, vedrih očiju i usana koje su pozivale na poljubac. Za njihovih susreta njezine oči su mu počele nijemo govoriti i on je znao da joj je drag. Jednoga dana uhvatio ju je za revere, prodrmao onako kako je to vidio u jednom filmu i pitao: “Hoćeš li biti moja djevojka?”

“Hej!” odgovorila je sa smiješkom. “Zašto si tako grub?” smiješila se, potom i ona njega uhvatila za revere i prodrmala s osmijehom odobravanja.

Bili su zajedno nepunu godinu, prije nego što je ona otišla na fakultet. Prirodno su se razišli, ali je njega ponekad mučila neugodna misao da možda nikad nisu ni bili jedno za drugo kad se to moglo tako prirodno dogoditi.

A onda, nakon toliko godina, jedan slučajan susret ga je ponovo uzdrmao. Taj susret, toliko slučajan da ga je ponovo zaboljela vlastita nespremnost i zbunjena priroda koja ne zna reagirati u trenutku na pravi način, onako kako bi reagirao tisuću puta poslije, nakon tisuću puta ponovnih prisjećanja koja je u svojoj mašti pokušavao promijeniti u svoju korist. Sreli su se dok je čekao autobus.

Nasmijala se i srdačno ga pozdravila, a on je zbunjen tek prozborio nešto, više se ni sam ne sjeća što. Rukovali su se. Pitala ga je kako je. Dobro, rekao je. Dobro, a ti? I taj trenutak u kojem je nakratko držao njezinu ruku u svojoj vratio mu je u sjećanje svu onu zatomljenu ljubav koju je godinama beznadno skrivao u sebi, pokušavao zaboraviti... Njezina ruka koju je, barem mu se učinilo, zadržala u njegovoj za trenutak duže nego što je to pristojnost nalagala, kao da mu je htjela iskazati neku davno zasluženu nježnost ili saopćiti nešto drugo što bi mu bilo važno, što bi im oboma bilo važno, ta ruka ga je još grijala svojom toplinom i tajnom svoje poruke. Kad bi je samo još jednom sreo. Kad bi samo još jednom dobio priliku, možda bi je uspio nagovoriti da ostane uz njega.

Rekao bi joj da je ranjen, da mu je duša ranjena i da, kao onaj Andrićev Tahir-beg, svake jeseni strpljivo i nježno melemima maže svoju ranu koja se nekoliko puta godišnje otvara i guši ga dok ne zacijeli, pa i to, zna i sam, tek privremeno, do novih kiša i samotnih dana. Rekao bi joj da ju je uvijek volio i da za njega više nijedna žena nije postojala. Rekao bi joj da su samo njezine oči duboko u njegovim zjenicama i njezina topla ruka u njegovoj ruci koju bi ponekad, sjedeći na klupi u parku za sunčanih dana, pružao i milovao njezinu malu šaku sve dok ne bi primijetio da ga prolaznici gledaju s čuđenjem, kao zalutalu ludu.

Rekao bi joj… rekao bi… Ali čemu? Što bi mu ostalo od čekanja? I što bi mu ostalo od nade da bi ga nježno i s ljubavlju pomilovala po obrazu i rekla: “I ja tebe volim!?” Što bi mu ostalo od svega, kad je i sam znao da je već dovoljno odrastao i zreo da može prepoznati teret neželjene samoće i tugu konačnosti.