22. priča: Rudolf Lokas: Zmaj

Svakoga dana podiže se rampa, ulazim u sivu zgradu, razvozim hranu, mijenjam pelene, javljam za vizitu.

U sobi broj četiri živi Zlata, stara cura, ta je novce davala u kreme, obrazi joj kao papir. Skrivala je godine iako je u kartonu sve lijepo pisalo. Neki joj momak svako toliko donosio dva-tri domaća jaja i malo maslinova ulja. Od ranoga jutra vrtjela bi se kao da nešto traži, a kad bi momka dočekala, ona bi mu gugutala. Jaja domaća, kokoši na brdu marširale, jele divlje travke i koprive danomice.

Ljekovita jaja. Radovala im se kao da će živjeti dvije stotine godina. Ispržila bi jaje, polila maslinovim uljem i umakala bijeli kruh u žuto oko, i samo pupu kao vatu. Tada bi noćnom kremom namazala lice i vrat i ruke i kožu s nutarnje strane nadlanica i legla u bijeli krevet pod raspelo i brojila krunicu. Imala je dvije tube vate, za lice, i za noćni propuh. Nakon što bi obrisala lice, zaključavala bi vrata sobe, vadila ključ i gurala vatu u ključanicu.

Noću ponekad izlaze iz soba, lutaju hodnicima kao mjesečari. Pronalazim ih po koracima, ili buci kad nešto prevrnu. Uhvatim ih za ruku i vratim u sobu. Mislim da ružno sanjaju, ili se nečega sjete, što je bilo a čega više nema. Sjedim pod noćnom svjetiljkom i čekam da zaspu.
Tada se sjetim beluge iz nekog dokumentarca.

To je onaj mongoloidni bijeli kit. Zovu ga morski kanarinac. Lebdi u plavoj hladnoj vodi lijepo zaokružen, kao one bijele oble djeve srednjovjekovne kada je kilogram sala bio u modi. Ta beluga mijenja oblik glave upuhujući zrak u sinuse. Ne znam čemu to. Spomenuli su i narvala, kita jednoroga, belugina rođaka. Izranjali su na površinu s kopljima uperenim nebu, kao da ih podižu pred neki juriš. Tada su prikazali polarnu lisicu, ta je samo protrčala. Zatim polarnoga medvjeda. Mrcina je klipsala s kraja na kraj golemog slavoluka dviju santi. Ženka je plodna kratkih tjedan dana.

Specijalizirana za salo morskih sisavaca, ali jede sve što može ubiti. S mladuncima često na ledu leži zagrljena. Površina mora ponekad se tako naglo zaledi, da se čini kako možeš hodati po vodi, kreneš prema pučini, a pod nogom ti nastaje led. Beluge se zaigraju, a kad shvate, već se zatvorio put prema otvorenom moru. Tako zarobljene održavaju rupe u ledu, bunare za disanje. Ako prestanu plivati, more bi smrznulo i beluge bi se ugušile. I tako su plivale. Gumaste i bijele u moru gustom od hladnoće.

Iz rupa na zatiljku izbacivale stupove pjene, iz nepreglednoga leda izvirali gejziri. Onda je došla medvjedica s mladuncem. Sjedi na ledu i zuri, plišani div. Medvjedica mlatne belugu preko leđne grbe, šapom kao obraslom lopatom. Na leđima beluge otvore se rane, kao da je prešlo oštrim grabljama, na bjelini uzoralo crvene brazde. Medvjedica se baci naglavce i opet je mlatne.

Vraća se na led, ružičasta voda cijedi se niz krzno. Kako bi prošla beluga, ova bi je mlatnula. Mladunac, nježnoga krzna, na mlijeku još, poskakivao je oko rupe kao da je beluga igračka koju je jedva dočekao. I tako, medvjedica sjedi, beluge kruže, u transu plivaju kolo, ne zalazi arktičko sunce, led svejednako bliješti.

Pustopoljina i u njoj krvava oaza. Medvjedica mlati šapom, beluga šiba kao u zatvorskom dvorištu, samo krv teče, a onda prestaje plivati, samo se izvrnula. Medvjedica ju je za rep izvukla na led. Beluga pograbljana, iza dubokog sala vidjelo se meso. Medvjedica dere plahte kože, sjajne kaučuk bijele kože, otvara je i jede iznutricu. Ostale beluge svejednako plivaju. Što im je preostalo? Plivaju dok se potpuno ne iscrpe, onda tonu, nepokretne, kao pozaspale u bjelini u nedoglednu tminu tonu. Za njima zatvara se rupa kao da je nikada nije bilo. To je beluga, morski kanarinac.

U sobi broj jedanaest živi gospodin I. Na noćnom stoliću u čaši vode držao zubalo kao školjku u jalovoj vodi. Slabo jede. Otkada mu je umrla žena, nije progovorio. U nekoliko dana okopnjela, umrla. Išla bi hodnikom, a za njom padali bijeli pramenovi. Po cijele dane sada I. sjedi za stolom i zuri u razglednice. Jučer sam mu sreo kćer, ta bi doletjela i odletjela. Upitao je, odakle onolike razglednice?

Ah to. Tata i mama proputovali svijet. Kad bi negdje došli, oni bi sami sebi poslali razglednicu, da ih dočeka u sandučiću kad se napokon vrate kući. To me ugrijalo. Sjedim na krevetu i promatram ga. Njemu ne smeta. Njegovi su prsti dugi i koščati, na lijevom mu prstenjaku jantarni kamen s drevnim kukcem. Takav je prsten nosila i ona. On škarama reže dijelove razglednica gdje je zalijepljena markica i potapa u posudi s toplom vodom. Markice se odvajaju. Vadi ih pincetom na novinski papir kao jato oslikanih riba list. Suhe ih stavlja u Bibliju da se izravnaju.

Svakog dana sjedim na krevetu i promatram ga, svakog dana potapa i suši i ravna. Jagodicom prsta prelazi im rubom kao da broji zupce.

Jedno jutro ugledam čudnu zvjerku na njegovu stolu, iz bijele žice, iz delikatne bijele kosti, prethistorijska životinja upravo iskoračila iz okamine. Bila je to kosa, bijele vlasi slijepljene lakom. Stari je sačuvao njezinu kosu, i sada luduje. Uzdahnem i sjednem na krevet.
Ujutro zvjerka opernatila, starac na nju zalijepio markice.

Sjedim i promatram, vadi markicu i ljubi je i lijepi na bijeli kostur kose.
Sutradan me dočeka čudesan zmaj, otvori se tisuću markica, oči, glava, tijelo, rep: desna zjenica, crveno sunce, zjenica lijeva, bijeli mjesec u plavilu noći, i veliki prasak iz Tanzanije, i spirala Mliječne staze, i ptica dodo na lubenici, i zmija u kamenu, i crni labud u liri, i Prometej s Kube, i Tutankamon za tri penija, i Heraklo i zmija iz San Marina, i mudra mačka iz Nigerije, i papa u hermelinu, i neandertalac s pokrivačem spiljskoga medvjeda, i minaret u daljini kao telegrafski stup nad linijom pijeska, i jedrenjak opasan krakenom, i kamena beba Bude u postelji bambusa, i Etna kao otvoreni šampanjac lave, i Galileo iz Mongolije, i Kopernik iz Gvineje, i Lewis i Clark s dalekozorom i ispruženim prstom, i konji i kočija preko neke bjeline, i Jeti iz Bhutana, i ruža iz Malezije, i vrše u krošnjama, i gredice atomskih gljiva, i kameni oluk u pustinji pod kojim prolazi karavana, i kanu i potopljeni drvored iz Malija, i polarni medvjed iz Rumunjske, i plavetni kit iz Bugarske, i kineska džunka na valovima nalik na plava klupka vune, i majmun u svemiru, i grožđe u kolovozu, i vojnik i žena zagrljeni na prvoj liniji rastanka, i čudovišna riba svijetli u mraku, i crna tuča Hitchcockovih ptica, i kamikaza u dvokrilcu, i nokat kao mladi mjesec, i crvena rijeka pod svodom visokih krošnji, i Japanka češlja samuraja, i čaša crnoga vina, i trsovi kao ovnujski rogovi, i lešina Titanika u dubini, i dvorac u Alpama, i pupoljak dudovog svilca na vršku grane, i kućica i vrt, i runolist na rubu hridi.

Sve to, i mnogo više činilo je tijelo zmaja, njegovu krljušt, njegovo perje, tisuću nazubljenih prozora u neko mjesto i u neko vrijeme.

Starac uzima zmaja i baca ga kroz prozor, i uhvati se vjetar u markice, i zatrepere kao raznobojno perje, kao lišće u nemogućoj krošnji, i poskoči i zamahne krilima i odleti preko vrhova zgrada. Gledam za njim dugo u prazan zrak. Svakoga jutra nalazim starca kako sjedi pred otvorenim prozorom, nepokretan, ali oči mu žive.

Mislim da se zmaj vraća kući, vraća markice tamo odakle su poslane: možda je upravo u perivoju koji su nazvali svojim s vrška njegova repa ispao buket ruža, ili s jatom ptica slijeće tamo gdje je pijesak vruć i voda hlapi, među beduine koji piju čaj, ostavlja imelu i odlazi, možda sjedi na nekom mostu i čeka da padne okamenjeno drevno jaje, ili u sjetnim žitima Provanse hoda među klasjem tražeći mjesto gdje su vodili ljubav, tu ostavlja runolist i odlazi uz šumor, kroz magle New Foundlanda ribarima baca alpski snijeg, kuca na vrata kosoga tornja, tamo ostavlja harfu, ili nad kalifornijskim vinogradima ispušta košaricu voća, ili u tundri sluša zavijanje vukova i ostavlja pomrčinu Mjeseca; on juri kao vjetar, nadut vjetrom, gonjen vjetrom, on leti i leti, markice šapuću mu puteve. 

U zoru ga nalazim pred otvorenim prozorom, otvorenih očiju, mrtav.
Vjerujem da je umro nakon što je zmaj vratio posljednju markicu i nestao u praznini.