23. priča: Boris B. Hrovat: Promaknuće

Ljudi često zloupotrebljavaju pravo slobodnog mišljenja, pa za druge govore da su neznatni, nevažni ili sasvim zanemarivi. Ja, usuđujem se reći, nikad tako nešto nisam činio. Zašto? Jednostavno je: ako uopće postoje takvi ljudi, koje opće mišljenje (ili barem iskazano stajalište određena broja njihovih bližnjih) drži neznatnima, sasvim malima, skoro nezamjetnima – ja sam jedan od njih. Dakle, radilo se o elementarnoj solidarnosti, a ujedno (možda) i o nevažnome i nezamijećenome činu pobune protiv onih koji tako olako sude, pa čak i ako nisu posve u krivu.
Srednjih sam godina, bliži starosti negoli mladosti, malo povijenih leđa, oženjen, otac dviju kćeri i vlasnik stančića u otrcanoj stambenoj zgradi na rubu grada. Svakoga jutra uzimam crnu kožnu torbu, kišobran i šešir, spuštam se stubištem do kućne veže, izlazim na ulicu i sjedam u svoj neugledni mišje sivi automobil. Za pola sata već sjedim u uredu, u velikoj i svijetloj prostoriji na sedamnaestome katu nedavno izgrađena stakleno-metalna nebodera. Naravno, nisam sam: ukupno je nas činovnika u sobi desetak (uvijek netko izostane), svi sjedimo za jednakim stolovima, ispred nezdrava svjetla računala, a pored jeftine police s registratorima. Posao je monoton i sasvim nezanimljiv: čitav dan treba provjeravati jesu li brojke u jednome stupcu identične brojkama u drugom, potom sve zbrojiti, otisnuti na papir i odložiti u posebnu mapu koju pripravnica povremeno odnosi šefu na pregled i konačan pravorijek. Zapravo, taj bi posao mogao obaviti stroj – ali, živim od te nevelike plaće, i ja i moja obitelj, te je bolje što nas nepoznati vlasnici ipak zadržavaju.
Unutar zgrade, ne krećem se odviše. U određeno vrijeme, nakon znaka, vadim u novinski papir umotanu skromnu i prilično bezukusnu užinu (koju mi je priredila moja vječito nezadovoljna žena), ustanem, odem do stola nekog kolege, ili do aparata za kavu. Ni mi, jedni o drugima, ne znamo mnogo; zato se naši razgovori ne udaljavaju od općenitosti ili trivijalnosti – sport, televizija, s nužnim oprezom, ponešto i politike, ili katkad koji bezazleni komentar o ženama. Nitko ne govori o sebi, nitko ne spominje svoju obitelj; naime, svi znamo da smo u toj staklenoj prostoriji samo slučajni zarobljenici, stranci koje su spojili nevolja i slučaj. Kad bi mogao odatle otići (jer je u tome uredu sumorno i pored silne svjetlosti), kad bi imao kamo i kako, tko to ne bi učinio? Zar bi i dalje sjedio pogrbljen i neprimjetan nad stupcima brojaka, gledajući u blijedo i titravo svjetlo zaslona? Promatrao sam kako moji kolege stare, kako im lica postaju izborana, kako im se naočale jeftinih okvira sve dublje usijecaju u nos, kako se sve više udaljuju i zatvaraju. Druženja i razgovora bivalo je sve manje, nelagode, tišine i neke naoko čudne odsutnosti sve više. Trebalo je vidjeti kako smo napuštali zgradu! Točno u pet sati, ni minutu prije ni kasnije, pred dizalima je nastajala nezamisliva gužva, pa čak i ona razmjerno tiha, gotovo sablasna u svojoj nečujnoj neumoljivosti. Okrutno smo se gurali laktovima, jedni drugima zadavali podle udarce, pa bi nerijetko tkogod i pao, ili se dahćući savio od bola. Da; tako je to bilo.
I ja sam žurio sa svima, nastojeći ugrabiti mjesto kraj zida dizala (tamo je bilo najviše zraka, a najmanje udaraca), tražio svoj neugledni sivi automobil izgubljen negdje na asfaltu golema i bezlična parkirališta, hitao kući – iako me ni u tom brižno čuvanom svetištu zvanom “osobni život”, nije očekivalo ništa što bi me osobito privlačilo ni radovalo. Sudeći po ozračju u našem domu, mirne sam duše mogao ostati u uredu. Žena i ja davno smo se udaljili jedno od drugoga (ako smo ikada i bili doista bliski), ona mi je predbacivala neznatna primanja i gotovo neznatan ugled u društvu, a ja sam joj, sa svoje strane, uzvraćao tihim izmicanjem: što manje riječi, što manje pogleda, što manje dodira. Dvije kćeri, opet, već su bile skoro odrasle: nisu se odvajale od telefona, vodeći tajnovite razgovore s nepoznatim muškarcima, s kojima su navečer izlazile da bi se vraćale tek duboko u noći. Mogao sam, u to gluho doba, ponekad načuti njihov grlen i raskalašen smijeh; očinskog autoriteta, kao neznatan čovjek, naravno, nisam imao. Nisam im zato postavljao nikakva pitanja, a njihova majka, moja supruga, i tako je uvijek stajala na njihovoj strani.
Sredinom jednoga kišnog dana, koji se u početku ničim nije razlikovao od svih ostalih, ipak se dogodilo nešto neobično. Prošla je stanka, i upravo sam se vratio svojim brojkama na zaslonu, kad se pripravnica (nova, nikada je ranije nisam vidio) približila mome stolu. Zastala je, nije tek pokupila onu mapu s “riješenim” spisima, već se oslonila i pogledala me.
– Javite se Šefu, rekla je tihim, bezličnim glasom, s kojim ipak nisu bile u skladu njezine sive oči, koje su odavale trunak znatiželje. – Odmah, preduhitrila je moje pitanje, prije no što se udaljila do sljedećega stola.
U našem uredu, naravno, poznavali smo Šefa. Lijepo odjeven, naočit muškarac četrdesetih godina, sjedio je na povišenom mjestu, iza poluzatvorena staklena paravana. I on je pozorno motrio brojke na zaslonu i papiru, ali je katkada skretao pogled svojih vodnjikastih očiju i neodređeno njime prelazio preko naših lica i stolova, da bi se trenutak potom opet vraćao ranijem poslu. Bio je nadzornik brojaka i ljudi. Podizao je, s vremena na vrijeme, gotovo svečano, slušalicu masivna telefona, i nešto (za nas nečujno) razgovarao s onima za koje smo radili. A tko su oni... o tome su se već mišljenja razlikovala, i nije ih bilo uputno glasno iznositi. Svi osim neiskusnih početnika, toga smo se klonili.
Uzeo sam, dakle, svoju mapu, tiho ustao potajice praćen pogledima devetorice ostalih, i polagano krenuo prema njegovome postolju. Pokucao sam, klimnuo je glavom; ušao sam, zatvorio za sobom pokretno krilo toga čudnoga paravana, i ostao stajati. Šef neko vrijeme nije obraćao pažnju na mene. Potom je naglo podigao glavu, pogledao me i neodređeno rukom pokazao na uredski stolac ispred njegova masivna pisaća stola.
– Sjednite, rekao je glasom hladne, poslovne ljubaznosti. Sjeo sam i položio svoju mapu na stol. Htio sam je otvoriti, kad ju je on blago odgurnuo. – Ne, ne radi se o tome.
Nakon nekoliko časaka tišine, drugom je rukom otvorio bočnu ladicu, i izvukao korice na kojima je (s neobjašnjivim sam užasom zamijetio) pisalo moje ime. Otvorio ih je i zagledao se u svega nekoliko dokumenata koji su se ondje nalazili. Ništa nisam govorio, ali...
– Vidite, napokon je progovorio, vaši papiri nisu sasvim u redu. Moji papiri? Zar je netko vodio računa o meni? Skupljao dokaze o mome postojanju, koje bi inače bilo (razmišljao sam) teško dokazati, toliko malo tragova…
– Ali, to nam odgovara, nastavio je, sad već glasnije i nekako brže i odlučnije – tako vam možemo... Odmahnuo je rukom, i oblikovao usnama neku grimasu koja je sličila poluosmijehu ili podsmijehu. Iznenada me pogledao u oči, i zapitao: – Želite li nam se pridružiti?
– Kome?, uzvratio sam mu pitanjem, u kojem je vjerojatno zazvučala moja zbunjenost pomiješana s čuđenjem.
– Nama, koji upravljamo ovim – jednim od svojih širokih pokreta obuhvatio je ljude iza stakla, moje kolege. – Odabrani ste: oprostite, ali nikad vas ranije nisam posebno zamijetio, i upravo je to presudilo.
– Preselit ćete se u moju sobu, dobit ćete odgovarajuću plaću i povlastice... uvjeravao me, iako sam imao dojam da mu je u konačnici stvar posve nezanimljiva.
– A vi?, zapitao sam ga.
– Ja odlazim kat više. Ili kat niže, uglavnom…
– Što bi se od mene očekivalo?
– Ono isto što sam ja radio, odgovorio je i iznenada prema meni okrenuo zaslon. Brojke su promicale u brzom slijedu. On ih je puštao da promiču, ne gledajući. Nisam posve shvaćao. Zato smo neko vrijeme šutjeli. Onda je on polagano vratio zaslon u uobičajeni položaj i počeo skupljati nekoliko porazbacanih stvari sa stola.
– Drugim riječima, među nama govoreći – opet mi je dobacio jedan od svojih prezirnih poluosmijeha – što god želite.
Ustao je. Naravno, tada sam to isto učinio i ja. Pružio mi je ruku. – Pristajete?
Rukovali smo se.
– U povjerenju, smatram da je Šef figura. Ja osobno svih ovih godina nisam zbrojio ni dvije brojke. A sad vi sjedite u mom naslonjaču, i pazite da vas vide, dodao je uzimajući aktovku. Odlazeći, klimnuo je glavom, i još jednom tiho ponovio: – Važno je da vas vide.
Polaganim je korakom prošao kroz dvored uredskih stolova, stupio u hodnik i krenuo (u to neoubičajeno vrijeme) prema dizalu. Kad sam sjedao u naslonjač, još je bio ugodno topao od njegova krupna tijela. Zazvonio je telefon. Morao sam podići slušalicu. Možda su oni gore, kojima ne znam...
– Dobrodošli, začuo sam nepoznati (gotovo ljubazni) glas neodređena spola. – Dobrodošli među nas...
Vratio sam se kući u redovito vrijeme. Ni ženi, ni kćerima ništa nisam govorio. Neka me i dalje smatraju sivim neuglednim, bezličnim, dosadnim. Onaj višak novca zadržat ću za sebe, odlučio sam. I zaista, navečer sam izašao, prvi put nakon mnogo godina. Kamo sam otišao – to namjeravam zadržati za sebe. Sad kad sam Šef, na to imam pravo.