24. priča: Davor Mojaš: Zrcalo razbijeno

Bilo je već poodmaklo jutro kada je Violeta Kaboga odlučila otvoriti prozor i prepustiti maestralu da provjetri sobu. Rastvorila je širom persijane i razmaknula teške baršunaste zavjese kako bi sunčeve zrake mogle utopliti hladne kristalne čaše s neispijenim vinom. S tragovima crvenog ruža za usne na jednoj. I komadom kruha utopljenog u drugoj. I poigrati se sjenama srebrnog pribora za jelo i porculanskih tanjura ostavljenih na velikoj trpezi. S bijelim uštirkanim stolnjakom koji je na rubovima imao zelenim koncem izvezene grančice bršljana. I crne kosove zaustavljene u letu. Kako bi jutarnja svježina odagnala ustajalost i teške mirise koji su dopirali s latica rascvjetalih egzotičnih kaktusa.

Koje su joj darovali kapetani duge plovidbe  kada bi se vraćali sa svojih dugih putovanja po južnim toplim morima. Violeta Kaboga još nije bila skinula srebrnu krinolinu koju je brižljivo i ljubomorno čuvala u starom buralu. S kiticama sasušenih grančica lavande i oblačićima bumbaka umočenog u ružmarinovo ulje. Kako bi se sačuvala od moljaca. I godina. Obukla ju je dan ranije, u suton ne znajući tada povode svojoj nakani i razloge ritualu prahanja lica talkom. Nježno ružičastim mirisom ruža. Iz pudrijere s malim ogledalcem u kojem je ponekad  susretala svoj odsutni pogled. I kaplju suze tajenu i skrivenu u uglu oka.

Stajao je Francisco Stay leđima okrenut teškom zlatnom okviru na zidu iz kojeg je izašao. Kao i svakog poodmaklog sutona kada bi zapuhalo jugo i kada bi persijane bile čvrsto zabravljene a prozori zatvoreni. I koltrine od modrog veluta navučene. Violeta je palila svijeće i pokoji lumin po kantunima saloče, zaustavljajući se ispred velikog zrcala kako bi se pogledala i prokontrolirala dekolte, popravila šminku i ubruščićem odstranila kaplje znoja koje su joj curile niz goli vrat. Ubrzano je disala dok je prostirala bijeli stolnjak i razmještala srebrom bogato ukrašeni pribor za jelo. Malvazija koju je ulila u vitke čaše mamila je aromom i mirisom Franciska koji je i dalje nepomično stajao zagledan u nabore zavjesa.

Prepoznavajući u njima valove mora vlastite duše kojima je znao otploviti. Ponekad. Onako. Kad je završila s pospremanjem trpeze, Violeta je sjela na stolicu i duboko uzdahnula. Kao da mu je uzdahom dala znak da joj se pridruži. Sjedali su i šutjeli ispijajući vino i ne dirnuvši posluženu kotonjatu s lovorovim lišćem na malim pjatinićima. Gledao ju je pravo u oči. Ništa nije govorio. Samo joj je rukom dotaknuo ponuđeno golo rame. Svakim gutljajem vina postajali su sve nemirniji, nervozniji i ustreptaliji. Odjednom su se, u dugom poljupcu, našli na podu, jedno pored drugog, cjelivajući se posvuda opijeni mirisom dogorjela voska, ispijene malvazije i slatkog od dunja.

Nestajala je u njegovu zagrljaju i, dišući sve brže, uzvikivala njegovo ime. I prezime. Nije se obazirao na njezine jecaje i suze kada se propeo osjetivši kraj puta kojim su krenuli. Ostavljeni u strasnom klupku tijela. Obasjani toplim svjetlom svijeća koje su i dalje dogorijevale. Opijeni vlastitim mirisima za kojima su žudjeli. Zatvorila je oči kada je ustao. Znala je što će uraditi. Skupljao je odjeću razbacanu po podu, komentirao miris njezina rublja, šetao okolo izgovarajući njoj neke nepoznate rečenice. Spominjući svoju sestru i njezin usud, majku koju je proklinjao i neka ženska imena koja je izgovarao pun bijesa i mržnje. Kada je natočio vino u prazne čaše, sjeo je na rub stola i zaplakao. Kao ustrašeno malo dijete kidao je komadiće crnoga kruha i ubacivao ih u čašu pokušavajući prstom obrisati crvenilo ruža s ruba čaše. Uzaludno. Već je gubila svijest kad je velikom porculanskom zdjelom razbio zrcalo na južnom zidu sobe.

Probudila ju je hladnoća koju je osjetila i zujanje roja zelenosrebrnih mušica iznad odbačene bijele perike pored glave. Gola i promrzla ustala je i pogledala prema slici na platnu nekog nepoznatog samoukog slikara na zidu. Francisco Stay u svečanom crnom odijelu u važnoj pozi uglednog potomka svoje obitelji, nijemo je gledao nekud. Zamišljeno i nezainteresirano. Iza njegovih širokih ramena, u daljini, nazirali su se obrisi čempresa i borova. I tragovi sunca skrivenog u njihovim krošnjama. S gustim slojem mora u koje će utonuti. Nastavila je dirati svoje male prsi, prelazeći hladnim prstima preko ramena. Zaustavljajući njihovu nesvjesnu ophodnju na još uvijek vitkom struku i malom, uzdrhtalom trbuščiću.

I pupku u kojem se zrcalila kaplja malvazije. Kojoj Francisco Stay nije mogao odoljeti, kada bi je cjelivao omamljen ponudom mirisa na koju je nailazio. U njezinim očima modrine su postajale sve dublje i tamnije. Osjećala je prijekoran pogled staroga Kaboge sa sjevernog zida sobe i blagi pogled majke s požutjelosmeđe fotografije na buralu pored lukjernara koji, nakon njezine smrti, nikada nije upalila. I o kojem joj je, prije negoli će izdahnuti, majka ispričala priču u koju nije željela povjerovati. Niti kada joj je, kasnije, stari Kaboga pokušavao objasniti povode svom mladenačkom grijehu i obećanju koje je dao izvjesnoj Nineti koja je imala modre oči kao ona i stas vitak i gibak kao prut bambusa koji je rastao i listao u đardinu. Nikada ne procvjetavši. Prisjećala se rituala obiteljskog doručka koji je obvezatno počinjao molitvom nakon što bi utihnula zvona iz obližnje kapelice.

I poluglasnog čitanja dijelova razgovora pastirskih vrhu porođenja Gospodinova Anice Bošković. U mislima je lutala napuštenim prostorima kuće u susjedstvu. I prizivala je buketićima svježe ubranih maslačaka u obraslom đardinu kojim se gubila. Prisjećala se promukloga glasa svog oca i nježnog dodira majke. Mirisa čaja od lišća ljute naranče koji je dobar za nerve. Zdrav za djevojčice. I suza u očima majke. Hladanog pogleda staroga Kaboge. I malih šarenih ribica na kikari iz koje je pila. I tišine u koju su tonuli. I iz koje su se vraćali kada bi s gradskog zvonika odzvonila ura deveta. Ili osma? Slike koje su se izmjenjivale nisu bile do kraja razvidne i jasne. Mijenjala im se gustoća rastera ovisno o tome koliko ih je željela potisnuti. Zaboraviti ili osvježiti novim detaljima. Započinjale bi i nestajale u sumaglici koja ih je tajila i otkrivala u isto vrijeme. Kao nezaliječene rane mladosti koje su ostavile trag u njezinoj duši. Stajala je nepomična ne shvaćajući da je sama i ostavljena u tami sobe dogorjelih svijeća i nijemih, u tami skrivenih, obiteljskih slika po zidovima.

Prve tragove zore i difuzno svjetlo koje je dopiralo kroz staklo sobnih vrata iskoristila je da pokupi odjeću i pokuša je ponovno obući. Iznemogla i umorna, prilegla je na stilski dvosjed pokušavajući shvatiti što joj se dogodilo. I otkuda toliko razbacanih predmeta po starom tapitu. S tigrovima i slonovima i nekim velikim nepoznatim raslinjem. Sa žarkocrvenim nebom koje je isticalo njihovu divlju ljepotu. Cijeli je jučerašnji dan slutila da bi joj se ponovno mogla dogoditi noć koja će ostaviti nove tragove u njezinoj duši. Vizije i događaji u kojima je sudjelovala bili su toliko stvarni da joj je trebalo vremena da ih potisne iz sjećanja.

Ali učestalo jugo koje je puhalo te jeseni, intenziviralo je njezine noćne more. Već jutrom, kada bi vidjela u daljini pojačanu valovitost mora i u krošnjama lovorika prepoznala njegov smjer, znala je da će je suton zateći sa svim joj znanim posljedicama koje nije mogla izbjeći. Uzaludni su bili pokušaji s mogućim pravovremenim i redovitim kupkama od mirišljavih trava. Čajevima bez cukara od svježe ubranog lišća ljute naranče. I drugim receptima koje su joj u povjerenju preporučivale stare gospođe koje je susretala odlazeći u crkvu. Tri žlice maslinova ulja, pica česna, nekoliko listova bosiljka i zrno papra! Uzalud. To bi joj samo pojačavalo apetit i, priznala je, reguliralo urednu probavu. Nije joj pomogla ni redovita tjelovježba u podne pred otvorenim prozorom koju je upražnjavala jedno vrijeme po naputku liječnika. Mladog i crnokosog koji se upravo vratio s visokih škola i koji je sa svojom starom majkom živio u susjedstvu. I redovito je promatrao sa svoga prozora kako vježba. Duboko diše i izgleda sve  svježije. Pokušavajući u njezinu pogledu prepoznati poziv. Ili tek volju. Kada je odselio, prestala je vježbati. Ostavljala je i dalje prozor otvoren i, ne znajući zašto, sjedala pored njega pokušavajući odgonetnuti razloge neodlasku lastavica usprkos poodmakloj jeseni. I njihovu nervoznom letu iznad gradskih krovova. Događanja koja je proživljavala noću nikome nije prepričavala. Verzija u kojoj pati samo od obične  nesanice bila je odavno već prihvaćena među najbližim susjedima. Uglavnom starica i staraca koji su rijetko izlazili iz kuća. A kada bi zapuhalo jugo, i oni bi imali svoje razloge za tajnost.

Violeta Kaboga je pokušavala iznova rekonstruirati slijed noćnih događanja i uspoređivati ih s nekim zapisanim u dnevniku koji je skrivala u najdonjoj ladici ormara. I godištima tako ponekad upisivila pridošle joj rime i sanje. I događaje koji su ostavljali trag u njezinoj duši. Pokušavala je otkriti, među ispisanim rečenicama, povode narudžbi portreta koji su krasili zidove saloča i soba. I otkuda Francisco Stay među njima. I zašto tek jedan jedrenjak zarobljen valovima i oblacima u spavaćoj sobi njezine pokojne majke. I crnokosa djevojka u crvenoj krinolini u spavaćoj sobi njezina pokojnog oca. Zašto čempresi iza Stayovih leđa. I njezina potreba da već prvim naznakama juga priprema ritual koji će je iscrpiti i kojem ne može odoljeti.

Maestral je, kao i obično, donosio svježinu. Popravljala je nabore srebrne krinoline, čudeći se bosim nogama i tragovima krvi po koljenima. Pratila je trag kaplji po podu koji je vodio do velike trpeze i gubio se negdje između velikih listova rascvjetalih palmi na tapitu. Tu je stajao. Prisjeti se. Kada je ugledala, odbačen pored stolice, mali zlatom ukrašeni nož za ribu, blago se stresla. Riba se u ovoj kući ne jede već godinama, pomisli. Otkuda nož na podu. Kad je, koliko je pamćenje služi, od smrti njezina oca spremljen s ostalim priborom za riblja jela u staroj kredenci. Koju nije otvarala ni onda kada su neki ostarjeli prijatelji njezina oca dolazili na godišnjicu njegove smrti da se prisjete starih vremena i satima šutjeli u njegovoj spavaćoj sobi gledajući u portret djevojke na zidu. I slušali tiho kucanje zidnog sata koji odavno već nije pokazivao točne ure.

Sjedala je tako osjećajući dan i sunce koje je provirivalo iz polusrušenog zvonika male kapelice u đardinu. Kad su njegove zrake pale na stolnjak i kad su crni kosovi počeli micati krila i bršljan počeo širiti svoje vitice i crne bobice počele otpadati s njegovih grana na pod – shvatila je slijed prizora koji će se dogoditi. I kada je jato kosova bučno izletjelo iz sobe kroz prozor noseći u narančastim kljunovima grančice bršljana, ustala je i odmakla se u stranu. Da im ne smeta u letu prema zatvorenom prozoru susjedne kuće. Kad je posljednja preostala ptica napustila sobu, zatvorila je prozor. Navukla zavjese i iznova utonula u tamu sobe. Znala je da će, kada na gradskom zvoniku odzvoni podne, doći oni isti starci. Pogrbljeni od tereta godina, išijasa i kronične kostobolje. Sijedih kosa i bez zuba, u iznošenim crnim odijelima. Sa vlažnim, u celofan zamotanim kolačićima od marcipana. Koje će joj dati da ih spremi među ostale darove koje su godinama donosili. Skupljala je crne bobice po podu sobe i plakala. Uzaludno pokušavajući složiti svoj lik od komadića protekle noći razbijenog zrcala.