24. priča: Zvonimir Majdak: Omča

Kad se Klarla napokon odlučila rastaviti od supruga Frederika Taborskog, među kompićima zvanog Jožek z bregov, ni trenutak nije dvoumila tko će je zastupati na brakorazvodnoj parnici.
Dafne!
Dafne je bila oduševljena i čestitala joj na odluci. Korak prema slobodi. Emacipacija, ne tek na papiru, ženskog roda.
Sve odvjetničke usluge besplatne. Osim, dakako, taksa i biljega. Udesit će tako da se Klara ne mora ponižavati. Ni prstom mrdnuti. u010Cak ni u zgradu suda nogom kročiti...
Saznavši da je mina eksplodirala, Jožek z bregov stao prijetiti.
– Ja ću tebe uništiti. Ogoliti. Sve će biti moje. Pa makar stan u Petrinjskoj morali prepiliti na dva dijela!

Klara, anesteziolog na poznatoj sveučilišnoj klinici, predana poslu i danonoćnom usavršavanju, tek je tad shvatila s kakvom je kreaturom, gnjusom i samoživom individuom živjela 15 godina. Bijeg od stvarnosti u posao, dežurstva, knjige, literaturu. U kantini druženje s kolegama i pacijentima. Tehnikom, aparatima. Savjesnost, strepnja čini li sve najbolje, da su sve sprave naštimane i rizik sveden na nulu.

Živiš i podaješ se muškarcu, toliko i toliko godina, a uistinu ga nikad nisi upoznala. Svijet ograđen nevidljivom ogradom, seks bez seksa, putenost mlaka. Dosada između dviju koža.
Fasada. Tek reda radi. Odnošaj i glumljeno zadovoljstvo, kao prepisano iz priručnika i vodiča ljubavi.
Sve u svemu gadljivo, ljigavo, rutina, licemjerje. I jedan jedini pokušaj prodora u analno.
– Zatucana gusko! – kad je kao ofurena iskočila iz postelje. Leđa okrenuta leđima u besanim noćima. Neostvareni snovi o spoon pozi...
Dafne se s nekom feminističkom strašću prihvatila parnice.
– Stara, imam ga u šaci! Koprca se. Šalje mi bombonijere?! Ali ipak cvili ko priklani prasac. Nema milosti! Takve treba oderati. Ipak, čudim se da si toliko godina izdržala maltretiranje i samoiživljavanje muške svinje, sebičnog i potkupljivog internista?! Nalickani, već zadrigli pizdek na čiji šarm padaju prodavačice u parfumerijama, salonima za gospodu koji peru kosu svaki dan. Fuj!

Dafne ispusti kroz nosnice mlaz kao da je nanjušila smrdljivu, krvavu gazu. Fuj. Fuj. Fuj!
Među ostalim razlozima bio je i ovaj: da dublje, do same pokvarene srži, upozna takve izrode. Užitak je slušati njihove argumente kojima te blate.
– Ne shvaćam, ne razumijem – namršti se Klara. – Zar...
– Pa nema tu duboke mudrosti ni filozofije. Stan i vikendicu u Jadranovu ćete sporazumno prodati, lovu podijeliti. Sve po propisima, da poreznici ne bi počeli čačkati... Opaki su.
Dafne ritualno pripali cigaretu, otrese pepeo.

– Kako se samo plitko pokušao izvlačiti! Da je on više zarađivao i davao u kućni budžet, a ti trošila, putovala na simpozije, kongrese, seminare. Oštro sam ga prizemljila i sutkinja, moja prijateljica, odbacila je sve njegove pederske žalopojke i izmotavanja. Srećom, nemate potomaka, što postupak ubrzava i pojednostavljuje.
Klara počne shvaćati Dafnine manevre:
– Dakle, ja neću pred sutkinju?
– Pa potpisala si mi punomoć!
– Točno. Bio je to tvoj savjet.
– Iako je prijetio advokatima i kancelarijama, ipak je na kraju pristao.
– Ako te dobro razumijem: ti istodobno zastupaš i mene i njega.
– Zar ti nisam rekla i pojasnila sve prednosti. Draga Klara, odsutna si duhom. Nije čudo... Još se dobro i držiš!

Da, još se dobro držim, u sebi će Klara.
A valjalo je sve to, imenovano i neimenovano, ono između četiri zida – izdržati.
– Gad tvrdoglavi! – uzrujano će poslije nekoliko dana Dafne. – Na sve je pristao, popola, kako je red, ali o prodaji auta i podjeli novca neće ni da čuje. Radije će u zatvor. Uštrcati smrtonosnu dozu. Tvrdi da je on, od svoje ušteđevine kod Erste, kupio “megan”! Da je to njegov i samo njegov auto. Svašta!

Da, “megan”. Njegov mezimac, čudo autotehnike. Posebna nijansa kraljevskoplave boje, dogovorena s dilerom. Sva moguća postojeća dodatna oprema.
Automobil bijaše produženo, izvitopereno i iščašeno tijelo supruga. Svaki je razgovor započinajo i završavao hvalospjevom njegovoj jedinstvenoj mašini. Ili “makini”, kako mu je tepao. On, obožavatelj i poklonik svega talijanskog: od cipela, obleke, pršuta, vina iz Alto Adigea. Šmeker, nema što, komentirali su njegovi zavidni kolege iz ordinacije. Kućnih prijatelja gotovo da nisu ni imali...
– I on to sve tvrdi?! Ta on je raspolagao novcem. Nikad nisam znala niti se raspitivala kolika mu je plaća, koliko uzima i ljevicom i desnicom. A račune... Struja, stan, plin... caltala sam ja, draga Dafne. Sad mi je prekipjelo. Do Vrhovnog suda, ali “megan” je moj!
Klara se uzjoguni: – Moj, moj i jedino moj!

– I ja bih isto tako postupila da sam na tvome mjestu.
Sjeća se nekoliko kratkih izleta u okolicu Zagreba. Ali ne razgledavanja krajobraza, pitomih krajolika, oronulih kleti ili raskošno obnovljenih kurija. Da je po njegovu, on bi to sve sravnio sa zemljom i oplemenio crnogoricom. Pa ti bregi, jadne potleušice – nakarade iz prošlosti. Iz doba kmetstva i jebenih seljačkih buna. Bolje bi nam bilo da se nismo bunili i da smo nastavili živjeti u Austro-Ugarskoj. U svakom pogledu uređenoj i srednjoeuropskoj državi.
– Bolje biti šljivar, autohtoni, nego dotepenec i odrpanac koga moraš odijevati, hraniti, besplatno liječiti...

Svaki slobodan trenutak, nalakćen na dovratak prozora, raznježeno je motrio svoga ljubimca. Kao voljeno biće. Savršeni stroj koji je aterirao i razgaljuje mu srce zbog toga što je njega, Frederika Taborskog, izabrao i počastio svojim posjetom.  Poput kopca motrio je na možebitni atak na “megan”. Psovao je i mrzio dječurliju koja je skakala po prašini dvorišta, ali uskoro će ga asfaltirati, na njegovo inzistiranje i vezu kod cestara, pa neće uvečer silaziti s krpom i sredstvima za odstranjivanje mrlja.

Izludio ga je udar lopte o vjetrobransko staklo. U haljetku i papučama sjurio se niza stepenice da izvidi štetu. Klinci, znajući njegovu narav i obožavanje četiriju kotača, izgubili su se u haustorima i stanovima, strepeći od razbjesnjelog dr. Taborskog koji će, ako je nešto oštećeno, pozvati policiju i zahtijevati da se sastavi zapisnik protiv nepoznatog počinitelja. Srećom, poslije minuciozne inspekcije, nije našao ni traga, čak ni otisak lopte. Ali nije se vratio u stan već je neko vrijeme obilazio automobil očekujući, valjda, da će povreda, kad se ohladi, pokazati tragove.
Dobrohotno, iz milošte i suosjećanja za pretrpljenu bol, pogladio je “megan” i vratio se. Ali namrgođen: ta žgadija, ta fukara neka samo još jedanput i jastučićima prstiju dodirne njegov san i javu! Smisao života. Godine štednje...!

A Klari, koja je posjedovala vozačku dozvolu, ni jednom prilikom nije dopustio da u grad krene sama, bez njegove pratnje. Ta tko joj je dao vozačku, kako ulazi u raskrižje, zašto se ne drži srednjeg traka, zašto ne pazi na vrludave i pijane bicikliste. Bacao se na volan, korigirao svako njezino rješenje. Zašto je propustila onog neodlučnog pješaka koji je zamišljeno stajao na rubu kolnika...
Klaru su izbezumljivale te njegove primjedbe. Zatro je svaki potencijalni užitak u vožnji, kaosu prometa, pobjedonosnim i domišljatim izlascima iz zamršene situacije.
Zaboravila je na “megan”. Na supruga. Na sebe.

I kad joj je Dafne poslije natezanja, prijetnji tužbama i revizijom parnice, s uzdahom priopćila da joj je suprug umobolnik, spreman joj nauditi ako ne bude kako je on zamislio, Klara se potajice iskrala iz stana s ključevima, prema automobilu.
On je kunjao. Još su, dok ne budu sređene neke brakorazvodne sitnice, sve rasprodano i podijeljeno, živjeli u zajedničkom stanu.
Neopazice, bešumno, jer sve bijaše podmazano, otvorila je vrata i smjestila se na vozačevo sjedalo. Prisjetila se poduka s vožnje. O, ne, još ne bijaše zahrđala.
Oprezno je krenula ulicama prema izlazu iz grada. Svaki prijeđeni kilometar davao joj je samopouzdanje. I odlučnost.

Sjećala se šikarom obrubljene ceste koja vodi prema napuštenom kamenolomu.
Oprezno, pipavo, da se slučajno ne zapetlja o pojas, centimetar po centimetar, dovezla se do samog ruba nazubljene kamene provalije. Zatim je ugasila motor, oprezno napustila kabinu i nekoliko sekundi motrila kraljevskoplavi “megan”.
Nije bio zakočen. Povjetarc bi ga otpuhao. Prazna, bezosjećajna, bez suza koje kao da je sve isplakala, snažno nogom pogurne stražnji dio, plavi rep, i automobil se stane sve brže i brže koturati. Dolje. U izranjavanu utrobu zemlje...
Karla se pješice vratila do stanice busa.
Slobodna. Napokon na površini, nesputana i sretna.
Bez omče.