25. priča: Robi Selan: Oči u travi

Zeleni se lišćem tek zaodjenut šumarak, ovce zdušno pasu sočnu travu, plahte lamataju na vjetru, iz kuće miriše maneštra, toplo je na gnojnici u zavjetrini, gotovo vruće, kao što je vruća mokraća što se Mati i dvojici njegove braće slijeva niz nogavice dok onako stoje na njoj i gledaju u uperene cijevi Wermachtova streljačkog stroja.
Poručnik se koči sa strane, korak-dva od sivozelenog niza vojnika. U spuštenoj mu desnici pištolj, od oboda oficirske kape ne vidiš mu oči. On zna što slijedi: izdat će zapovijed, prasnut će pucanj preko pucnja, a ljudi će istom pasti na koljena i svaliti se kao snoplje. Iza njih će na zidu staje ostati krvave mrlje i rupe od metaka.
Šezdeset i koje proljeće kasnije na tom zidu više nema žbuke, a prostor između golog kamenja od kojeg je sagrađen fugiran je kao i na ostalim zidovima. Od gnojnice ni traga jer to više nije staja – sklop od jedne više i dviju nižih zgrada što se nastavljaju na njezine bočne zidove sada se na internetu reklamira kao “Villa Matteo”. Adaptacija stare istarske kuće dovršena je zimus i ove će turističke sezone primiti prve goste. Umjesto službenog otvorenja vlasnik je pozvao nas, svoje stare prijatelje, da napravimo fritaju s pršutom i šparogama. Na taj ćemo način “pustiti u pogon” starinsko ognjište, glavnu atrakciju objekta.
– Lijepo si sve to sredio – pohvalih ga.
– Da ti znaš kakva je muka bila srediti vlasnički list! Svi oni nasljednici razasuti od Amerike do Australije!
Upitah ga zašto je imanje bilo napušteno, a on mi ispriča priču o stricu svoje majke koji se zvao Mate i koji je u kući živio sa suprugom Marijom i dva mlađa neoženjena brata.
Krajem zime četrdeset četvrte na vrata pokucaše dva čovjeka s puškama na ramenu i crvenim zvijezdama na kapama. Bili su iz obližnjeg sela, poznavali su ih. Stariji je bio vješt na riječima, a mlađi je djelovao kao njegov šegrt. Te fašistički okupator, te ustanak, te borba za slobodu i na kraju zaključak da bi netko od njih trojice trebao poći s njima.
– Slušajte, – reče im Mate – namučili smo se da popravimo kuću i štalu nakon što nam je otac umro, nabavili smo još dvije krave, a i ovce i koze su tu. Oženio sam se i konačno smo počeli živjeti onako kako smo uvijek htjeli. Ne želimo to prekinuti, ne sada!
Partizanima nije drago slušati te riječi, ali vide da je domaćin nepopustljiv, pa onaj  mlađi kaže: – Možete vi biti korisni za našu borbu i ovako. Kuća je na osami i u nju se borci mogu skloniti.
– Naši ste, i na to uvijek možete računati! – veli Mate.
Mlađi je zadovoljan, ali stariji misli svoje, pa iz torbe vadi letke: zelenkasti šapirograf, naslov “Istarski narode”, a na dnu “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”. Kaže da bi bilo dobro da to podijele poznanicima, a Mate klima glavom i kaže da hoće. No, svi ukućani zaboravljaju i na njih i na njihove letke istog trena kad im izađu iz kuće.
Oko mjesec dana kasnije, u trenutku kada se sa ženom i braćom spremao na objed, Mate ugleda kolonu njemačkih vojnika koja ide prema kući. Pohađao školu za vrijeme austro-ugarske vlasti, pa je razumio kad mu je oficir rekao da svi moraju izaći u iz kuće jer će je pretresti. Nije rekao zašto to čine, ali bilo je jasno da traže partizane.
Dok im je jedan vod vršljao po kući, oni su stajali u dvorištu okruženi ostalim vojnicima, a  oficir je hodao ispred njih kao da ih sam čuva. Naposljetku mu narednik iz kuće donese lovačku pušku.
– Was ist das?1 – upita oficir Matu.
On stane naširoko objašnjavati da je lovac, ali Nijemca nije zanimalo ništa osim ima li dozvolu za oružje.
– Natu00FCrlich!2 Marija, skoči po nju! Gore je, na napi iznad ognjišta!
Supruga žuri u kuću i uskoro se vraća s komadom presavijena papira. Poručnik ga otvara i ima što vidjeti: to nije lovačka dozvola na talijanskom, jeziku države kojoj je Istra pripadala do rujna prethodne godine, to je partizanski letak tiskan na šapirografu!
– Nisu razumjeli što piše, ali dobro su znali što im se želi s onim “Smrt fašizmu”. Kad su to vidjeli, poludjeli su! Više nije bilo nikakvog razgovora: ženu su odmah odgurali u kući, a njih trojicu na gnoj da ih strijeljaju – priča vlasnik kuće, dok ja vrtim glavom u nevjerici.
I tako, negdje zaneseno pjeva ševa dok u kući kruli žena, zemljom putuju sjene oblaka, koze nedaleko od kuće spokojno brste pupove, sunce grije tamnozelene kacige vojnika, miriše ulje na njihovim puškama u čije otvore Mate i braća gledaju i pitaju se zar je to kraj, zar tako to izgleda? Meci su ležali u cijevima, časnik je već nadimao pluća da zapovjedi paljbu, kada se začuje povik: – Halt!3
Narednik dotrči držeći u ruci komad nagorjela papira. Bio je to je letak koji je pronašao u pepelu ognjišta. Ukućani su ih držali na napi, a Marija je njima palila vatru. Nepismena žena u strahu i žurbi nije primijetila da je kakvoća papira manja od one na kojoj je tiskana lovačka dozvola. Kad je shvatila što je učinila, slomila se i htjela je potrčati suprugu da i nju strijeljaju, ali krupan momak, čizma broj četrdeset pet, samo ju je gurnuo natrag u kuću držeći pušku poprijeko.
Mate gleda, sluša i počinje ponovo disati: narednik je pronašao i lovačku dozvolu! A to što je letak nagorio za njega je dokaz da ovi ljudi ne surađuju s banditima, nego, naprotiv, uništavaju njihove materijale. Poručnik mrko gleda negdje u stranu, pa veli naredniku: – Ja, ja, sie sollten ein Jurist werden!4
Potom sprema pištolj, zapovijeda spuštanje oružja i raspušta stroj.
Prije nego što su otišli bez pozdrava, skinuo je kapu i obrisao znoj s unutrašnje strane. Mate tada pomisli da je taj proćelavi plavokosi čovjek u civilstvu vjerojatno kakav sposobniji radnik u nekoj tvornici.
– Znači, preživjeli su! Zašto je onda kuća zapuštena? Komunisti su krivi? – upitah tada ja.
– Ne, nego gnoj! Toliko ga se nagomilalo na gnojnici da ga više nisu mogli izbacivati iz staje.
– Zar se gnoj ne baca po poljima?
– Da, ali oni su to prestali činiti. Nitko više nije htio ni zaviriti na gnojinicu, razumiješ? Osim toga, između Mate i Marije više ništa nije bilo kao prije. Zaključili su da je najbolje potražiti novi život, pa su otišli u Italiju, a odatle u Ameriku.
Priča je bila zanimljiva, ali doživio sam je kao jedan od crno-bijelih dokumentaraca iz sredine prošlog stoljeća u kojima svi izgledaju zbunjeno, a komentator zvuči kao da je zbog nečega uzrujan i da je čvrsto riješio obračunati se s nekim. No, uz pršut, sir i vino ubrzo sam sve zaboravio, a misli su mi se, kao i svima, usmjerile na fritaju.
– Nedostaju samo šparoge, ali njih ima svuda oko kuće. Prošećimo deset minuta i naći ćemo ih i previše – reče domaćin.
– A zmije? – upita tada netko.
– Kakve zmije?! – odmahnem rukom ja. – Cijeli život berem šparoge i nikada nisam nijednu sreo!
Razišli smo se i počeli pogledima pretraživati zemljište oko kuće. Tražili smo šparužine nalik na plavozelene afrofrizure. Između njihovih blijedih drvenih stabljika obično je izbijalo nekoliko mekih izdanaka nalik na rakete. Otkidali smo ih pri dnu i pridruživali ostalima u lijevoj ruci. Snop je postajao sve veći, a prva tri prsta desne ruke sve vlažnija od opore i gorke tekućine kojom su mladice bile prožete. To je strast: traži, uoči, posegni, otrgni i pridruži! Što ih više imaš, to ih više želiš imati! Nisam mario što bi gdjekad prste bocnula bodljikava šparužina ili kupina koja je rasla uz nju. Te peckave ranice, to se nosi s ponosom kao ožiljci iz bitke!
Tako berući, ugledam šparužinu uz oveći kamen, a ispod nje već naraslu i poprilično debelu šparogu. Automatski savijem koljena i ispružim ruku. U tom trenu začuh puhanje, kao da je netko bacio vodu na žeravicu. Trgnem se neodlučno i onda na palcu osjetim štipanje! Refleksno povučem ruku i uspravim se: za prst mi se držala riđovka!
Bila je to kratka, mala zmijica šarama nalik na vrpcu kakvu oko čela nosi Winnetou, ali meni je izgledala kao golema pijavica koja želi isisati svu krv iz mene! Zalamatao sam šakom – što dalje od glave, što dalje od tijela! Uvijajuće stvorenje otpadne u raslinje i izgubi se u njemu, a ja pogledam palac: na noktu su bila dva zareza s dvije kapljice. Smjesta obrišem prst o travu! Na jastučiću palca ugledah dvije duboke crvenkaste točke, ali koža nije bila probijena. Osim toga, otrovne žlijezde imaju samo gornji zubi, a oni su se zabili u neživi nokat! Imao sam sreće!
Gledao sam kako se ritmički miču sjene grmlja, negdje u njemu pjevao je slavuj, mirisao je neki divlji luk koji sam zgazio skačući, preko znojnog čela prelazio mi je osvježavajući vjetrić kojemu je i okus bio takav. Bilo mi je dosta branja i ništa osim povratka u kuću nije dolazilo u obzir! U tom trenutku u potpunosti sam shvatio Matu i njegovu obitelj. Onaj crno-bijeli kreštavi žurnal odjednom je postao dokumentarac snimljen mobitelom, sirovi uradak u kojemu ne uspijevate odmah shvatiti što se događa.
Da, i posve sam razumio i onog Japanca koji je davno prije toga napisao:

Zmija je otišla,
ali oči što me gledaju
ostale su u travi.


Bilješka
1 Što je ovo?
2 Naravno!
3 Stoj!
4 Da, da, trebali ste postati pravnik!