26. priča: Marina Šur Puhlovski: Zovem se Marta

Točno u pet popodne u park dolaze dvije žžene, starija i mlađa. Obje su mrššave, uske i visoke, ali tu sličnost završava. Starija, premda izborana i sijeda, ostavlja utisak mlađe od njih dvije. Korak joj je lak i kreće uspravno kao da je hodati učila s knjigom na glavi. Možda i jest. Mlađa je sva nekako zbijena, olovne težžine nogu, gega se kao patka.
Jadna kći s takvom majkom koja je u svemu nadmaššuje, pomislih čuvšši mlađu kako oslovljava stariju, poššto su se smjestile na klupu ispod mog prozora, odakle ih prisluškujem.
-– Majko, sjednimo! – oglasila se mlađa.
Inače ne sjede, nego uporno hodaju gore-dolje parkom slijedeći svoga psa, afganistanskog hrta, visine omanjeg teleta; tijela trkača, koje svaki dan treba trčati... Ali, ne slušša ih, pa ga se rijetko usude pustiti. Pas ima dugu, svilenkastu dlaku, koju svaki dan treba češšljati... Vjerojatno je lavljeg apetita i osjetljiva žželuca, kojem svaki dan treba kuhati; govedinu bez masnoće, pa rižžu, mrkvu... Krasna žživotinja za boravak u kakvom dvorcu, recimo ruskom, Zimskom, dok su njime ššetali carevi, okružženi svitom slugu.
Kći je pogriješšila i za izlazak obula cipele koje je tek kupila i koje su je nažuljale. Zato su sjele, majka lagano, ne zgrbivšši se, kći s tupim treskom; s olakššanjem je izula cipele.
Znatižželja da se zadovolji ne treba nikud putovati. Dovoljno je da zauzme određenu poziciju, kao ššto je ova moja na prozoru u parku i žživot će se pred njom rasprostrti u svoj svojoj raskošši. Jer što je nego raskoš pojava golemih kvrgavih stopala, na svjetlu slobode, oslobođenih tamnice cipela!
–- Ove cipele su za baciti – zakuka kći, dok je majka za klupu privezivala psa.
Kad je sjeo, činio se jošš veći, prava sfinga sa čuperkom na dostojanstvenoj lubanji, vikinšške frizure… Nije bio zadovoljan ššto mora sjediti na zemlji, htio je na klupu.
–- Brzo ćemo, Arifko – umirivala ga je majka, češškajući ga po vratu. – Treba kupovati samo najskuplje cipele -– dobaci usput kćeri.
–- Jasno, treba kad ih imaš čime kupiti –- složi se kći.
–- Za jedan si par imala –- napomene majka.
–- Tebi je dovoljan jedan par cipela, meni, koja radim, treba barem tri. Za svaku sezonu jedne -– naglasi kći.
–- Nisam ja kriva ššto ne zarađuješš dovoljno -– reče majka
–- Zna se da ti nisi nikad ništa kriva -– složži se kći. – Ni za to ššto sam ostala bez oca.
–- Tvoj otac je umro -– reče majka mirno, kao da se taj razgovor vodio već bezbroj puta.
–- A ti si se brzo utješšila drugim –- predbaci joj kći. I to s jednim ministrom. Lijepo si s njime prožživjela… A mene si ostavila baki da se uzajamno tješšimo. I ne smetamo ministru.
–- I on je umro – reče majka nostalgično, zagrlivšši psa kao da je on taj pokojnik. – Jadni Janez. Ali barem si imala novaca…
–- Kraj tebe umre svatko tko nam je potreban -– nastavi kći, preššutjevšši primjedbu o novcu. – Ti unišštavašš muškarce. Prvo si sredila oca, pa Janeza. Sad je ostao samo ovaj pas. Pa ćešš valjda srediti i njega…
–- Arifka si ti dovela –- podsjeti je majka.
–- Pa ššto onda? Ali pas je tvoj. Svi su mušškarci tvoji. Ja nemam ni jednoga.
–- I to sam ti ja kriva -– konstatira majka.
–- A tko bi bio? – Žžestila se kći. – Da si ih znala sačuvati, tome bi naučila i mene. Ti si ih, međutim, znala samo izgubiti. Kao da si ih htjela izgubiti…
–- A s kojim motivom? – zanimala se majka. – ŠŠto mi je to donijelo?
–- To ti znašš –- odvrati ljutito kći.
–- ŽŽivot s tobom da mi stalno neššto predbacuješš - –nastavi majka. – A i ne mogu se sjetiti da si ti nekog imala koga si mogla izgubiti... Ili jesi?
–- Imala sam Petra –- reče kći odlučno.
-– On je bio ožženjen -– podsjeti je majka.
–- Mogao je ostaviti žženu! -– tvrdoglavo će kći.
-– Odmah je bilo jasno da je neće nikad ostaviti! – rezignirala je majka.
-– Meni nije! Ali tebi je bilo jasno da bih ja ostavila tebe da je on ostavio nju, pa si to morala spriječiti. I tako ja sada imam samo psa, koji je tvoj –- završši kćir ogorčeno.
–- Moj je zato jer smo ujutro zajedno, dok ti radišš. I nisam ti ja kriva radi Petra!
–- Tvoj je jer je tvoj! –- žžestila se kći. – Svako poslijepodne izvodim ga u ššetnju, kad bih se malo mogla odmoriti… Buljiti u televizor… Ali ne, ja izlazim kad se cijeli svijet odmara.. A navečer, kad svi izlaze, Marta, češšljaj psa!
–- To je Arifko, ne pas –- reče majka nekako oprezno. – Meni je prevelik da bih ga izvodila sama… A češšljašš ga jer to voliš, ne jer bi to mo Toèno u pet popodne u park dolaze dvije žene, starija i mlaða. Obje su mršave, uske i visoke, ali tu sliènost završava. Starija, premda izborana i sijeda, ostavlja utisak mlaðe od njih dvije. Korak joj je lak i kreæe uspravno kao da je hodati uèila s knjigom na glavi. Možda i jest. Mlaða je sva nekako zbijena, olovne težine nogu, gega se kao patka. Jadna kæi s takvom majkom koja je u svemu nadmašuje, pomislih èuvši mlaðu kako oslovljava stariju, pošto su se smjestile na klupu ispod mog prozora, odakle ih prisluškujem. – Majko, sjednimo! – oglasila se mlaða. Inaèe ne sjede, nego uporno hodaju gore-dolje parkom slijedeæi svoga psa, afganistanskog hrta, visine omanjeg teleta; tijela trkaèa, koje svaki dan treba trèati… Ali, ne sluša ih, pa ga se rijetko usude pustiti. Pas ima dugu, svilenkastu dlaku, koju svaki dan treba èešljati… Vjerojatno je lavljeg apetita i osjetljiva želuca, kojem svaki dan treba kuhati; govedinu bez masnoæe, pa rižu, mrkvu… Krasna životinja za boravak u kakvom dvorcu, recimo ruskom, Zimskom, dok su njime šetali carevi, okruženi svitom slugu. Kæi je pogriješila i za izlazak obula cipele koje je tek kupila i koje su je nažuljale. Zato su sjele, majka lagano, ne zgrbivši se, kæi s tupim treskom; s olakšanjem je izula cipele. Znatiželja da se zadovolji ne treba nikud putovati. Dovoljno je da zauzme odreðenu poziciju, kao što je ova moja na prozoru u parku i život æe se pred njom rasprostrti u svoj svojoj raskoši. Jer što je nego raskoš pojava golemih kvrgavih stopala, na svjetlu slobode, osloboðenih tamnice cipela! – Ove cipele su za baciti – zakuka kæi, dok je majka za klupu privezivala psa. Kad je sjeo, èinio se još veæi, prava sfinga sa èuperkom na dostojanstvenoj lubanji, vikinške frizure… Nije bio zadovoljan što mora sjediti na zemlji, htio je na klupu. – Brzo æemo, Arifko – umirivala ga je majka, èeškajuæi ga po vratu. – Treba kupovati samo najskuplje cipele – dobaci usput kæeri. – Jasno, treba kad ih imaš èime kupiti – složi se kæi. – Za jedan si par imala – napomene majka. – Tebi je dovoljan jedan par cipela, meni, koja radim, treba barem tri. Za svaku sezonu jedne – naglasi kæi. – Nisam ja kriva što ne zaraðuješ dovoljno – reèe majka. – Zna se da ti nisi nikad ništa kriva – složi se kæi. – Ni za to što sam ostala bez oca. – Tvoj otac je umro – reèe majka mirno, kao da se taj razgovor vodio veæ bezbroj puta. – A ti si se brzo utješila drugim – predbaci joj kæi. I to s jednim ministrom. Lijepo si s njime proživjela… A mene si ostavila baki da se uzajamno tješimo. I ne smetamo ministru. – I on je umro – reèe majka nostalgièno, zagrlivši psa kao da je on taj pokojnik. – Jadni Janez. Ali barem si imala novaca… – Kraj tebe umre svatko tko nam je potreban – nastavi kæi, prešutjevši primjedbu o novcu. – Ti uništavaš muškarce. Prvo si sredila oca, pa Janeza. Sad je ostao samo ovaj pas. Pa æeš valjda srediti i njega… – Arifka si ti dovela – podsjeti je majka. – Pa što onda? Ali pas je tvoj. Svi su muškarci tvoji. Ja nemam ni jednoga. – I to sam ti ja kriva – konstatira majka. – A tko bi bio? – žestila se kæi. – Da si ih znala saèuvati, tome bi nauèila i mene. Ti si ih, meðutim, znala samo izgubiti. Kao da si ih htjela izgubiti… – A s kojim motivom? – zanimala se majka. – Što mi je to donijelo? – To ti znaš – odvrati ljutito kæi. – Život s tobom da mi stalno nešto predbacuješ – nastavi majka. – A i ne mogu se sjetiti da si ti nekog imala koga si mogla izgubiti... Ili jesi? – Imala sam Petra – reèe kæi odluèno. – On je bio oženjen – podsjeti je majka. – Mogao je ostaviti ženu! – tvrdoglavo æe kæi. – Odmah je bilo jasno da je neæe nikad ostaviti! – rezignirala je majka. – Meni nije! Ali tebi je bilo jasno da bih ja ostavila tebe da je on ostavio nju, pa si to morala sprijeèiti. I tako ja sada imam samo psa, koji je tvoj – završi kæir ogorèeno. – Moj je zato jer smo ujutro zajedno, dok ti radiš. I nisam ti ja kriva radi Petra! – Tvoj je jer je tvoj! – žestila se kæi. – Svako poslijepodne izvodim ga u šetnju, kad bih se malo mogla odmoriti… Buljiti u televizor… Ali ne, ja izlazim kad se cijeli svijet odmara.. A naveèer, kad svi izlaze, Marta, èešljaj psa! – To je Arifko, ne pas – reèe majka nekako oprezno. – Meni je prevelik da bih ga izvodila sama… A èešljaš ga jer to voliš, ne jer bi to morala. I ne zoveš se Marta – podsjeti je, naglo ustavši s klupe, kao da se uplašila kæeri; njezine srdžbe koja se gotovo mogla dodirnuti… I pas odjednom postade èudesno nemiran: njihao je glavom kao da gubi ravnotežu, kao da æe se svaki èas srušiti… Pas u nesvijesti? To još nisam vidjela… No one izgleda jesu, jer su se obje naglo umirile. Majka ga toplo zagrli oko vrata. – Nije ništa, Arifko – šapne mu u uho. – Dala sam ti lijepo ime Izabela – dobaci kæeri pomirljivo. – Skraæeno Bela – složi se kæer, izmijenjena glasa, kao da je sve mržnje nestalo. – Koje bi mi pristajalo da sam kao ti. Kritièki osmotri majku, uvlaèeæi noge u cipele, goleme smeðe mokasine. – Da sam kao ti kako si nekad izgledala – ispravi se, pomalo pakosno. Majèino lice odjednom postane nesretno, dok je gledala tu kæer, zaista nimalo privlaènu. Na njoj je lijepa bila samo kosa, svilena kao i Arifkova, no ta je još više isticala nepravilnost lica: èudnog, suviše izduženog, kao što je bilo i majèino, slièno iskošenih oèiju… No iste crte lica, privlaène na majci, na kæeri su postajale odbojne. Zašto ništa nije naslijedila od mene? mogla sam je èuti kako razmišlja, odvezujuæi psa. Prestao se njihati, kao da se odjednom otrijeznio. Zalaja na gazdaricu koja je još sjedila, kao da nikad ne misli ustati. A bili su u šetnji… Najzad ova ustane, poljubi ga u èuperak… – Sad æemo, ljubavi – zatepa mu u uho. On je bio gazda ovog malog domaæinstva koje je izgubilo središte, tko bi znao kako. – Da ga malo pustim s uzice? – upita majka. Osvrne se gore-dolje parkom u kojem nije bilo nikog, barem ne sa psom. Na trenutak baci pogled prema meni na prozoru, lažno usputan, kao da je cijelo vrijeme znala da sam tamo; i kao da se na to oslanjala. – Neæemo ga pustiti – reèe oklijevajuæi kæi. – Nekog bi mogao napasti. – A ja jedva idem. Preuzme uzicu od majke i s noge na nogu stane hodati za psom, uspješno ga obuzdavajuæi svojim snažnim radnièkim rukama, koje sigurno nije naslijedila od majke. Majèine su ruke izrazito uske, tankih dugaèkih prstiju. Udaljavale su se nastavljajuæi svoju beskrajnu prepirku koju je u njima uspostavila starost. Složne su bile samo oko psa. *** Jednom sam u parku opazila starca kako šeæe sa staricom, valjda svojom ženom… Žena bijaše sitna, oèito senilna, ostarjelo dijete, muškarac krupan, nabit kao lutak, staro, dobro ispeglano odijelo, kao saliveno, hod žustar. Odjednom je staricu udario u leða, tako snažno da je pala. – Što se dogodilo? – upitala je, pošto je ustala, povjerljivo, s krivnjom, kao da je opet nešto zabrljala. On je stajao s ðavolskim izrazom na licu, s dioptrijama koje su mu luðaèki uveæavale oèi, kibicirajuæi uokolo da li ga je tko vidio… …………………….. Poðoh u kuhinju, preko dnevne sobe, gdje je na trosjedu hrkao moj muž, u nezdravom snu popodneva. Ležao je na jastucima, izvaljen na leða, povelikog otkrivenog trbuha. Kosa razbarušena, svaka druga sijeda, zubi na odlasku... Krajnje miroljubiv, èak i kad je pijan, taj me pouzdano nikad ne bi udario; pa i nije. Ali ja bih – shvatih – mogla udariti njega! Ne podmuklo, s leða, nego otvoreno u lice, golom šakom sa snagom stoljetnih zamjerki, utoliko ubojitom, premda su mi šake sitne; kao u djeteta; kao u one starice... ………………………… Sve je jasno, Marta, rekoh sebi u mislima. Nema druge… Što prije nabavi Arifka. rala. I ne zoveš se Marta – podsjeti je, naglo ustavšši s klupe, kao da se uplaššila kćeri; njezine srdžbe koja se gotovo mogla dodirnuti…
I pas odjednom postade čudesno nemiran: njihao je glavom kao da gubi ravnotežžu, kao da će se svaki čas sruššiti… Pas u nesvijesti? To još nisam vidjela… No one izgleda jesu, jer su se obje naglo umirile. Majka ga toplo zagrli oko vrata.
–- Nije niššta, Arifko –- ššapne mu u uho.
–- Dala sam ti lijepo ime Izabela –- dobaci kćeri pomirljivo.
–- Skraćeno Bela – složži se kćer, izmijenjena glasa, kao da je sve mržžnje nestalo. – Koje bi mi pristajalo da sam kao ti.
Kritički osmotri majku, uvlačeći noge u cipele, goleme smeđe mokasine.
-– Da sam kao ti kako si nekad izgledala – ispravi se, pomalo pakosno.
Majčino lice odjednom postane nesretno, dok je gledala tu kćer, zaista nimalo privlačnu. Na njoj je lijepa bila samo kosa, svilena kao i Arifkova, no ta je jošš višše isticala nepravilnost lica: čudnog, suvišše izdužženog, kao što je bilo i majčino, slično iskoššenih očiju… No iste crte lica, privlačne na majci, na kćeri su postajale odbojne.
Zašto niššta nije naslijedila od mene... mogla sam je čuti kako razmiššlja, odvezujući psa.
Prestao se njihati, kao da se odjednom otrijeznio. Zalaja na gazdaricu koja je jošš sjedila, kao da nikad ne misli ustati. A bili su u ššetnji...
Najzad ova ustane, poljubi ga u čuperak…
-– Sad ćemo, ljubavi – zatepa mu u uho.
On je bio gazda ovog malog domaćinstva koje je izgubilo središšte, tko bi znao kako.
-– Da ga malo pustim s uzice? – upita majka.
Osvrne se gore-dolje parkom u kojem nije bilo nikog, barem ne sa psom. Na trenutak baci pogled prema meni na prozoru, lažžno usputan, kao da je cijelo vrijeme znala da sam tamo; i kao da se na to oslanjala.
-– Nećemo ga pustiti -– reče oklijevajući kći. – Nekog bi Kako preživjeti u horor filmu mogao napasti. – A ja jedva idem.
Preuzme uzicu od majke i s noge na nogu stane hodati za psom, uspješšno ga obuzdavajući svojim snažžnim radničkim rukama, koje sigurno nije naslijedila od majke. Majčine su ruke izrazito uske, tankih dugačkih prstiju. Udaljavale su se nastavljajući svoju beskrajnu prepirku koju je u njima uspostavila starost.
Složne su bile samo oko psa.

***
Jednom sam u parku opazila starca kako ššeće sa staricom, valjda svojom žženom... žŽena bijašše sitna, očito senilna, ostarjelo dijete, muškarac krupan, nabit kao lutak, staro, dobro ispeglano odijelo, kao saliveno, hod žžustar. Odjednom je staricu udario u leđa, tako snažžno da je pala.
-– ŠŠto se dogodilo? -– upitala je, poššto je ustala, povjerljivo, s krivnjom, kao da je opet neššto zabrljala.
On je stajao s đavolskim izrazom na licu, s dioptrijama koje su mu luđački uvećavale oči, kibicirajući uokolo da li ga je tko vidio...
....................
Pođoh u kuhinju, preko dnevne sobe, gdje je na trosjedu hrkao moj mužž, u nezdravom snu popodneva. Ležžao je na jastucima, izvaljen na leđa, povelikog otkrivenog trbuha. Kosa razbaruššena, svaka druga sijeda, zubi na odlasku... Krajnje miroljubiv, čak i kad je pijan, taj me pouzdano nikad ne bi udario; pa i nije.
Ali ja bih -– shvatih -– mogla udariti njega! Ne podmuklo, s leđa, nego otvoreno u lice, golom ššakom sa snagom stoljetnih zamjerki, utoliko ubojitom, premda su mi ššake sitne; kao u djeteta; kao u one starice...
...................
Sve je jasno, Marta, rekoh sebi u mislima.
Nema druge…
ŠŠto prije nabavi Arifka.