Čekali smo u maloj dvorani na prvom katu u tišini, njega konzultanta, čovjeka koji je došao iz Europe i koji nam je trebao rastumačiti (narediti) što bismo mi sve trebali učiniti da u tu Europu uđemo. Jer očito bijasmo nesposobni, izgubljeni u tranzicijskim vremenima na putu prema budućnosti, u nemogućnosti poduzeti korake koji su se od nas očekivali. Razumije se, da su Oni (koji su se brinuli o nama) to odmah shvatili i pružili nam pomoć. Najprije smo dobili, a na razini države, strukturalni kredit koji će nam omogućiti preobrazbu iz balkanske zabiti u modernu europsku državu. Sa zajmovima su došli i konzultanti. Bili su to specijalisti, komunikolozi, stručnjaci za Balkan, itd. Zapravo, nismo ih htjeli, smatrali smo da su nam nepotrebni, ali nismo mogli dobiti zajam ako ne bismo pristali na konzultante. Privaga. Ne možeš dobiti teleću pisanicu, ako ne uzmeš nešto kostiju. A oni su zadirali u svaku poru društva. Putovali po zemlji. Ispitivali su našu sadašnjost, naše greške, koje nisu razumjeli. Tako se i on našao kod nas u ministarstvu.
Evo ga! Zakasnio je tek toliko kako se ne bi reklo da je došao posve točno, ali ni ne kasneći više no što je bilo uljudno. Htio nam je pokazati da je on ipak faca. Žamor je popratio njegov ulazak. Stajao je jedan trenutak, kako bismo ga bolje promotrili. Bio je visok, očito u dobroj kondiciji, u savršenom HUGO BOSS odijelu, s prugastom košuljom CALVIN KLEIN, na kojoj se isticala CROATA kravata koju je zacijelo dobio na poklon i koju je svezao samo radi nas. I – ajme – na nogama GUCCI cipele na kojima nije bilo ni jednog nabora, koje su bile savršeno glatke kao da su ovoga trenutka izašle iz dućana i da se u njima nikada nije hodalo. Zagledao sam se u te cipele koje su me opčinjavale savršenošću (lakom na njima koji nije bio ni previše blistav ni odveć mat), dok se Konzultant opušteno kretao prema katedri za kojom će sjediti.
Žene su ga promatrale s divljenjem i ja se odjednom osjetih zgužvan i prljav u svom KAMENSKO odijelu s kravatom VIS Varaždin za koju sam mislio da nije loša jer je ipak bila svilena. A da ne govorimo o mojim razgaženim BOROVO postolama u kojima kao da sam plivao i hodao po blatu. Imao sam dojam da se svi u dvorani osjećaju jednako tako kao i ja, osramoćeni njegovim izgledom, pred likom koji je upravo svojom pojavom pokazivao kakvi bismo mi trebali biti, odnosno kakvi ćemo biti kad jednoga dana uđemo u Europu.
I kako je prilazio katedri, tako se upali projektor priključen na računalo, nedvojbeno zadnja riječ tehnike, i poslužitelj pritiskom na gumb prikaže uvodnu sliku u plavoj boji sa zlatnim zvjezdicama koje su kružile bijelim platnom. Konzultant poput velikog mađioničara izvuče iz džepa laserski pokazivač i usmjeri ga prema slici. Crvena točka počne kliziti zaslonom i začu se njegov grlati glas na engleskom. Mi brže-bolje stavismo slušalice na uši pokušavajući na malenom biratelju pronaći prijevod. Potrajalo je to neko vrijeme pa očito nismo čuli početak izlaganja
“…usmjeravanje djelovanja u radu na projektu koje ni u kom slučaju ne bi smjelo biti stihijsko, već bi trebalo biti usmjereno u pravcu ostvarenja danih namjera, a pogotovu u cilju sprječavanja neželjenih posljedica koje bi se svakako mogle odraziti i u višim sferama, a što bi moglo dovesti do toga da će se morati odustati od projekta kao takvog, jer bismo onda morali postaviti i druga usmjerenja. Zasigurno ne želimo neuspjeh, ali ipak je riječ o pokusu za koji još nismo našli dostatno potvrda, što ne znači da bi već u temeljima on bio pogrešno postavljen. Razumije se, ovakvo je postupanje suprotno direktivama EU kao onom što je u svakom slučaju obvezatno u državama članicama EU, ali bi za nas bilo preporučljivo preuzeti pravnu stečevinu i kao svojinu i uvrstiti je u svoj pravni sustav.”
Čovjek s velikim nosom koji je sjedio kraj mene, a kojeg dosad nisam zamijetio, ljutito otpuhne, izvuče zgužvanu maramicu i glasno se usekne, tako da se na njega oboriše prijekorni pogledi. Nagne se prema meni i prošapta:
“A što da se kaže, prijatelju, pametuju, pametuju. Pa i ja bih bio pametan da dobivam dnevnicu od petsto eura. Kažu, lako je pametnom biti pametan, ali ja bih rekao lako je bogatom biti pametan. Ne samo to, ima još toga, vidite slučajno sam ovom našem konzultantu – izgovorio je to podrugljivo još više stišavajući glas, kao da se boji – bio u pratnji. Što taj troši. Ne bi me to smetalo, neka troši, ali to su naši novci, to je naš kredit koji uredno otplaćujemo.”
Konzultant je upravo prelazio crvenom točkom po trećem zaslonu naglašavajući važnost nekih od točaka koje su se isticale otipkane crvenim slovima. Slušatelji su naprosto upijali ono što je govorio. Bilo je sve to toliko drukčije od onog na što bijasmo naviknuti. Ili je možda sve to već bilo viđeno i slično onome kroz što smo prošli, samo je bilo zavijeno u posve drukčiju ambalažu.
A govornika je valjalo gledati. Bio se tako unio u ono što je govorio da su mu se i obrazi zažarili. Prenosio je na nas svoje znanje, pokušavao nam je prikazati sve ono što je učio i za što se spremao u work shopovima tamo daleko u Bruxellesu. Tko zna što su mu o nama rekli. Jesu li mu pričali da smo mi neuki, divlji, da ništa ne znamo, da smo zaostali, jesu li mu pričali da on mora poput starozavjetnih lučonoša unijeti svjetlo u našu zabit. Moram priznati da se vraški trudio i da je pošteno pokušavao odraditi svaki cent svoje dnevnice. Bila je neka greška u tome: njegovo je preduvjerenje govorilo da mi o onome što je govorio ne znamo ništa i nemamo nikakva iskustva, a naše je iskustvo govorilo da nam priča o onome što smo znali i što smo znali možda i prije nego što su o tome znali oni koji su ga poslali da nas podučava. I u tome je ležao nesporazum među nama ma koliko mi bijasmo dobrohotni i ustrašeni.
Ali Konzultant bijaše svjestan svoje misije. Uzalud bi bilo tumačiti mu, a kad bismo nekim slučajem i došli u položaj tumačiti mu kako smo mi sve to već jednom prošli, kako se naše iskustvo ne razlikuje od njihova, iako je možda opsežnije i veće od njegova. Zar se moglo očekivati njegovo razumijevanje. Jer ako bi nas razumio, onda bi njegova misija bila uzaludna, onda ne bi mogao naplatiti svojih petsto eura dnevnice. Stoga je za njega bilo bolje da nas ne shvaća i da nas ne pokušava shvatiti. Čovjek je – konačno – obišao sve punktove koji mu bijahu predloženi, naputovao se i sada je pred nama iznosio svoje dojmove začuđen nebrigom na koju je naišao, nemarom u izvršavanju preuzetih obveza. To je naljutilo mog sugovornika:
“Što taj laže. Nevinašce, a da ga vidite kad skine masku, opuštenog…”
Tko bi mogao povjerovati njegovim riječima. Konzultant je bio čista suprotnost tome. Bio je uglađen i tako pun sebe, da bi se teško moglo povjerovati ovim objedama. Valjalo mu se diviti. Izražaj njegova lica govorio je o tome koliko uživa u svom nastupu. Bio je poput glumca, velikog mađioničara, svaki pokret mu je bio proračunat, premda je djelovao ležerno.
Mom sugovorniku se zacijelo pričalo unatoč prijekornim pogledima:
“Jučer smo bili na večeri, prežderavanje. Ne bih išao, ali odrediše me, što se može. Znanje jezika, mora biti netko tko će ih zabavljati, pa tako pade na mene red. Naporno. Obišao Konzultant cijelu zemlju. Od Dubrovnika nagore. A što je pametan!” nisam znao podruguje li se ili ne, premda je zacijelo bilo zluradosti u njegovu glasu. “Napili smo ga, nažderali, sklon je tome, izgladnio, razumije se, jedva je hodao – a gledaj sad životinju.”
Ako je ovo i bilo točno, Konzultant je očito bio u punoj formi. Zapravo, razumio sam, bilo je to pitanje poslanja. Poput Ćirila i Metoda. Uživao je u tome da nas poduči, premda nije uložio ni malo truda da bilo što sazna o nama. Možda mi i nismo bili tako zaostali. Zaboga, nemojmo o tome tako govoriti. A naša višestoljetna uljudba, a zakoni koji su regulirali određena pitanja daleko prije no što je u Amerikama bila uopće uspostavljena kultura. Sve je to njemu i njima bilo nevažno (iako smo se mi time dičili). Zapravo, mislio sam, i zašto bi konzultantima bilo do toga stalo. Postojao je ustroj, model koji je bio jednak za sve “jednoobrazan” kako se nekad govorilo. I nas je valjalo samo uvjeriti, kao što su nas prije uvjeravali, da je taj model toliko dobar i toliko vrijedan da ga moramo prihvatiti. Možda smo i mogli drukčije, možda ga uopće, grješne li misli, nije valjalo slušati. Ali, bio je to pjev sirena toliko zamaman, toliko pun obećanja svijetle budućnosti (koja ovaj put nije bila ideološka već vrlo materijalna) da je bilo teško očekivati kako će mu se bilo tko oduprijeti. I Konzultant je to znao – bio je posve svjestan svoje uloge, moći svojih riječi i uvjeravanja. Jer to nisu bile njegove riječi i njegovo uvjeravanje, bile su to riječi Velikog Ustroja, Sustava koji nas je pokušavao obuhvatiti i zgrabiti. I uspjet će u tome. Valjalo je samo gledati opčinjene oči slušatelja.
Uvlačio nas je veliki mađioničar sve dublje i mi smo zavedeni kretali u vrtlog zajedno s njime, ponirali u dubine njegovih glasno izrečenih misli.
Tada, u najvećoj zanesenosti, najprije tiho, zatim sve jače, začu se grgoljenje i muklo trubljenje što je dopiralo do nas i ja shvatih da Konzultantu krule crijeva. Što krule crijeva! Blago rečeno, bila je to grmljavina. Svi se ogledaše. Konzultant načas zastane kao da osluškuje zvukove svoje utrobe, ali hrabro pokušavao je nastaviti dalje. Nije išlo. Njegove riječi zaustavi prdac koji glasno odjeknu malom dvoranom na drugom katu ministarstva. Ispusti Konzultant vjetar, a vjerojatno i još nešto i zasmrdi prostoriju. Onda ga uhvati kolik, zgrči se, uhvati se za trbuh i trčeći pogrbljen i bez dostojanstva izjuri iz dvorane.
“Uneredio se”, ustvrdi zlurado nosati sugovornik, “svinja se jučer prežderala.” A u dvorani začu se žamor olakšanja. Magija je prestala djelovati.