28. priča: Kristina Mihočić: Ratna priča

Sjedim za stolom. Opet sam polupijan, ali takav sam u biti non-stop već dugo, predugo. Čujem ljude kroz prozor. Opet su se susjedi skupili na klupici koja se ko za inat nalazi baš ispod moga prozora. I opet ko i uvijek tračaju pola susjedstva. Ali danas sam im ja na redu. Tiho šapću, nesvjesni da sam ja u kući, kako bi se trebao pomaknut, nać neki posao, kako bi se trebao pokrenut. Ali ne obazirem se. Ne znaju oni ništa o meni, ne znaju oni moju priču, a iskreno mislim da je i ne zaslužuju znati.

Rodio sam se u okolici Vukovara. Bio sam najmlađi od troje djece. I za razliku od inače najmlađe djece, u familiji nisam bio pretjerano pažen i mažen. Možda zato što je treće dijete u skromnoj seljačkoj obitelji bilo pa skoro i previše. Završio sam samo osnovnu školu jer se trebalo uhvatit posla, trebalo je održavat imanje. U to doba to mi nije predstavljalo neki problem. Na selu je uvijek bilo posla i nije trebalo bit previše učen da bi se prekopala njiva ili pomuzla krava.

Sa dvadeset i tri godine zagledao sam se u mladu, lijepu curu. Imala je samo sedamnaest godina, ali znala je što je težak život jer njezini roditelji nisu imali previše. Moja familija bila je znatno bogatija, ali njezin materijalni status nikome nije smetao jer je bila radišna, nije se bojala uhvatit bilo kojeg posla i ne bi posustala dok ne bi završila započeto. Ubrzo smo se vjenčali i ostali živjeti kod mojih roditelja, s kojima je još živio i brat. Kako nam je stara kuća postajala sve tjesnija odlučio sam sagraditi prostraniju.

Zemljišta je bilo dovoljno. Novac za materijal se već nekako smogao a prijatelji i susjedi su pomagali u gradnji. Uskoro sam postao otac predivne kćeri, a ubrzo nakon nje došla je još jedna malena. I nitko nije bio sretniji od mene. Imao sam dvije princeze, predivnu ženu, gradila se kuća. A onda je došao prokleti rat i sve se odjednom promijenilo. Imao sam osjećaj kao da gubim tlo pod nogama.

Sve što je do jučer bilo sigurno za mene i moju familiju, za našu budućnost, već sutradan više nije postojalo. Susjedi s kojima sam gradio kuću odjednom su postali neprijatelji, a ja sam se počeo bojat za svoju familiju. I mislim da nikad neću zaboravit bespomoćnost koju sam osjećao u tom trenutku. Zaredali su događaji koje nikako nisam mogao kontrolirati.

Jedno rano jutro oglasila se neka jeftina sirena. Zavijala je poput stare gramofonske ploče. Prenuo sam se iz sna, probudio ženu s naređenjem da uhvati cure i odnese ih u podrum a ja ću probudit babu, dedu, brata i pokupit par stvari pa eto i mene. Žena je uhvatila djecu iz kreveta i u pidžami ih ugurala u podrum. Ja sam uspio uvesti unutra majku i brata, ali otac je nekamo otrčao. Trebalo je nešto spremit, nekog obavijestit.

Ni sam se ne sjećam što mi je doviknuo kad je istrčao kroz vrtnu kapiju. Sjećam se samo da su ga za par sati neki vojnici na nosilima donijeli s povećom rupom na trbuhu, mrtvog. Uzbuna je još vrijedila, cijela obitelj je bila skučena u maloj podrumskoj prostoriji koja je vonjala na vlagu i strah. Tu su mi unijeli oca, stavili ga na stol i otišli. Prošli su još sati prije nego što je bilo dovoljno sigurno da se izađe van po neku plahtu da ga se prekrije.

Do tada su njegove prazne oči zurile u nas, lice mu je bilo nekako čudno, izobličeno, mrtvo. A o njegovu trbuhu i iznutricama neću ni pričati. I moja majka, i brat i žena i djeca i ja, svi smo stajali oko njega čekajući prestanak uzbune dok je njegova krv curila sa stola. Uskoro smo svi stajali u toj krvi, uplakani, šokirani, prestrašeni, jednom riječju izbezumljeni. Ni kad smo ga pokrili plahtom, nismo mogli sakriti činjenicu da je on tu, između nas, mrtav.

Po prestanku uzbune došla je nekolicina susjeda, muškaraca, da me pokupe da idem s njima na stražu. Tamo sam proveo tri dana i što sam tada doživio neću ni pričati jer je to neka sasvim druga priča. Moja žena je s djecom još neko vrijeme ostala s mojom majkom, a zatim je da bi makla djecu od mrtvoga dede otišla kod susjede u podrum gdje su bile smještene još neke žene i djeca. Ali djeca ko djeca, nisu shvaćala što je rat i nisu htjela biti tiho.

Do jučer su se igrala i bezbrižno trčala po poljima, a sad su bila tu. Zatvoreni i nagurani u neki podrum s minimalnom količinom hrane i pića. Uplakani i zbunjeni vikali su i bili preglasni, nažalost. Srećom moja žena je shvatila da tu nije pametno ostati, i u zadnji tren je pobjegla s još jednom ženom i njenom kćerkom.

Kasnije se pričalo da su u podrum upali vojnici i pobili sve koji su se u tom trenutku tamo zatekli. Moja obitelj je bježala kroz selo a moje kćeri su zapinjale o tuđe leševe dok su im noge gackale po njihovoj krvi. Prizori koje su tada vidjele ostali su doživotno urezani u njihove malene umove iako je jedna imala samo 4 a druga 6 godina. I dan-danas se bore s duhovima rata. U zadnji tren su utrčale u polje kukuruza i krenule u smjeru susjednoga sela.

Druga majka s jednom kćeri zapinjala je i stalno padala i zato je bila znatno sporija. Kad mi je žena već dosta odmakla od nje, čula je kako su je uhvatili neprijatelji. Čula je njeno i kćerino zapomaganje dok su se na njih poput divljih zvijeri penjali prljavi, smrdljivi vojnici iskorištavajući i majku i jedva desetogodišnju kćer. Njihovi krici su ih još dosta dugo pratili, i kad su već utihnuli, moja žena ih je znala neki put čut u svojim mislima, u svojim sjećanjima, koja nažalost nikako da izblijede.

Nije se htjela vraćat da joj pomogne jer je znala da pomoći nema i samo je još čvršće stisnula dvije sitne ruke mojih kćeri i povukla ih još brže kroz kukuruze ne obazirući se na njihov plač, na njihovo zapinjanje u blatu jer je znala ako stanu – gotovo je. Jedva su se domogle susjednoga sela, skroz blatne i prljave. Tu su se ukrcale na kamion za svinje. Bio je pun izmeta i smrdio je ali je vodio još dalje u drugo selo gdje neprijatelj još nije prodro.

Tamo su našle utočište, gdje sam ih naposljetku i ja našao. Kasnije smo se konvojem domogli Zagreba. Konačno smo bili na sigurnom, ali ono što smo prošli na svakome od nas je ostavilo neizbrisiv trag. U meni je nešto puklo, nešto se promijenilo. Slika moga oca, njegovih očiju bez duše kako bulje u mene, neće nikad nestat kao ni slike leševa na ulici i rijeke krvi.

Popio sam samo jednu čašicu, samo da na trenutak maknem te slike. I tako sam čašicu po čašicu dospio tu. Daleko od svog imanja, svoje nikad završene kuće. Žena mi radi i po tri posla da bi pokrila sve trošskove, kćeri su se rasule po svijetu. A ja gledam u dno čaše. Nisam uspio spasit oca, a možda je bila dovoljna jedna riječ više da ga zaustavim onaj dan, možda sam nekako mogao obraniti snove svoje obitelji i zadržat je na okupu, ali nisam.

I zato sam sad tu sâm, polupijan za stolom ispred poluprazne čaše, dok me ljudi ogovaraju pod prozorom. Sam i izgubljen, bolestan. I kad mi netko pokuša prići, ja ga tjeram dalje. Ne trebam pomoć, ne želim biti trijezan, ne želim više nikad vidjet one slike... i zato naginjem bocu i otpijam još jedan gutljaj u nadi da će one nestat.