30. priča: Ilija Barišić: Antikorupcijski projekt obitelji Pegec

Za imendanskom večerom na kojoj se skupilo društvo međusobno pokumljenih obitelji, Pegeci su doznali da je Marićima jedna od boljih prijateljica bila profesorica Bašić. Družili su se u Vukovaru sve do rata, kad gube s njom svaki kontakt. Čuli su Marići da je izbjegla prije opsade, kao i oni, ali ne znaju što se s njom dalje događalo i gdje bi mogla biti.

Pegeci su prepoznali to ime, jer stanovita profesorica Bašić iz Vukovara predaje njihovu sinu matematiku. Na glasu je kao najstroža profesorica u toj osnovnoj školi, možda i svih vremena. Informacija da i ta prijateljica predaje matematiku uklonila je sve dvojbe oko toga da se radi o istoj osobi. Mama Pegec odmah se izlanula:

“Baš zanimljivo, i našem sinu predaje… Au!”
Otac Pegec intervenirao je u posljednji čas, lupivši ženu nogom ispod stola.

“Oprostite! Ali gospođa je odavno trebala poslužiti te kolače”, rekao je gostima odvlačeći mamu Pegec u kuhinju.
“Shvaćaš li ti što to znači?!” rekao je glasnim šaptom tata Pegec svojoj supruzi, nakon što je zatvorio vrata. “Jesi li ti svjesna što bi se sve moglo izroditi iz ovoga?”

“Mmm, nisam sigurna. Jesi ti možda previše popio?”
“Lako za to”, rekao je otac. “Nego, ženska glavo, ako im sad kažemo za profesoricu Bašić… pa ispast će da potežemo vezu za našeg sina u školi! Svi će odmah njegove petice povezati s tim našim poznanstvom.”

“A da?” zamislila se mama Pegec.
“Pa da! Pa jesmo sad za stolom pričali o stanju u Hrvatskoj? O mitu, korupciji, nepotizmu, tim rođacima i znancima koji se međusobno podupiru i sve si namještaju, i varaju, i tako truju srž hrvatskog društva i države! Sad smo pričali o tome! Pa nećemo se valjda i mi tako srozati, skupa s društvom! Mi moramo pružiti svijetao primjer! Nećemo nikakvu vezu za našeg sina u školi!”

“Stvarno, nisam o tome na taj način razmišljala,” počela je shvaćati mama Pegec. “Imaš pravo. To bi moglo imati i poguban utjecaj na odgoj našeg sina. Ne smijemo ga navikavati na povlastice.”
Nakon što su gosti otišli, majka i otac Pegec smjesta su probudili sina Mileta i uputili ga u problematiku. Oni su svoje odšutjeli, sad je red na Miletu. Nipošto ne smije profesorici odati da imaju zajedničke prijatelje.

“Ali zašto joj ne bih rekao, tata?” još uvijek snenom djetetu nije bilo jasno.
“Zato, sine, što nije u redu da se izvlačiš na poznanstva i veze. Moraš sam svojim radom zavrijediti dobre ocjene.” Djetetov pospani, tupi pogled govorio je da se stvar mora pobliže pojasniti.

“Ne shvaćaš jer si mali, možda te ovo današnje pokvareno društvo drukčije uči, ali slušaj svoje roditelje i izaći ćeš na pravi put! Ako počneš pričati da su nam Marići kumovi, ispast će da se ulizuješ i da tražiš vezu.”
“Ali, tata, ja imam same petice iz matematike, idem sad i na natjecanje. Kakva bi to bila veza?” neiskusno dijete još uvijek nije shvaćalo.
“Upravo zato, sine, što imaš sve petice, ne želimo da ljudi misle da je to zato što ti roditelji znaju profesoricu.”

“Ali imam petice i iz drugih predmeta.”
“Pa što onda?”
“Pa ako imam iz svih predmeta, možda ljudi ne bi sumnjali…”
“Ne znaš ti ljude, sine, još si mali.”
“Sine”, preuzela je majka riječ, “ako danas kažeš profesorici Bašić da imamo zajedničke prijatelje, sutra ćeš tražiti da te zaposli neki rođak, preksutra ćeš primati plave koverte… To je tek početak tvog moralnog pada. Sine, moraš šutjeti o tome!”

“Zašto ste mi onda sad to rekli? Prije nisam znao da se Bašićka zna s Marićima, pa joj sigurno ne bih ništa govorio. Još me budite. Stvarno, nije mi jasno.”

“Bit će ti jasno dok malo porasteš,” objasnio je blago otac. “Onda ćeš nam biti zahvalan što smo te ovako dobro odgojili.”


Ne može se reći da je malom Miletu sve bilo jasno, ali u školi o kumovima Marićima ništa nije govorio, ni frendovima, ni Bašićki. Prolazio je razrede s poštenim peticama iz matematike.

A onda je odjednom počeo dobivati slabije ocjene iz matematike. Ne iz drugih predmeta, samo iz matematike. To je, naravno, bio razlog da roditelji pod hitno odjure u školu, do profesorice Bašić osobno. Ako je dotle došlo i ako će trebati malom za prosjek, spomenut će profesorici, kao usput, da imaju zajedničke prijatelje. Ne bi se oni na to pozivali, ali ako im je mali stvarno glup za te matematike, treba mu nekako pomoći.

Profesoricu Bašić prepoznali su već na hodniku, dok su ispred zbornice čekali Miletovu razrednicu da ih upozna. Pretpostavili su da je to ona gospođa koja je dernjavom ispratila pokunjenog ravnatelja u kancelariju. Zaključao se dva puta.

Nakon što se galama stišala, Miletova razrednica oprezno je provirila iz zbornice. Mahnula je glavom za pozdrav Pegecima i obratila se još uvijek zapjenjenoj gospođi koja je duboko disala ispred ureda ravnatelja.

“Profesorice Bašić?” rekla je tiho.
“Šta je?!” odbrusila je profesorica.
“Evo, ovo su ti roditelji koji su vas trebali”, razrednica je predstavila Pegece i pobjegla u sigurnost zbornice.

“Pegeci kažete? Roditelji onog malog… nemam riječi za njega, onog… Mileta Pegeca?“ s dubokim prijezirom izgovorila je djetetovo ime. “Da znate samo kako me vaše dijete povrijedilo, duboko povrijedilo.”

“Povrijedio? Vas? Ma nije moguće. Pa kako?” začudila se mama.
“Ma taj vaš mali… ma ja nemam riječi koliko je to zločesto dijete!” govorila je, a glas joj je počeo podrhtavati. “Pa on meni tri godine šuti da se vi znate s Marićima!” duboko je uzdahnula. Pegeci su šutjeli kao zaliveni, zbunjeni i pomalo preplašeni. Profesorica je ljutito pitala: “Znate Mariće?!”

“Mariće?” zamislio se otac Pegec i ispitivački pogledao svoju suprugu, koja je slegnula ramenima.
“Da, Mariće! Zdenka i Mato. Vaši kumovi!”
“Ahaa, ti Marići!” rekao je otac. “Kako ih ne bi znali.”

“A Mariće!” odjednom je i majci sinulo.
“E pa da, ti Marići…” profesorica Bašić zagrcnula se, potom i zaplakala. Otac je ispružio ruku da je potapša po ramenu, ali se ipak nije usudio. Profesorica je počela govoriti, kroz suze. “Slučajno smo se sreli na placu, nakon četiri godine. Zamislite, u istom gradu četiri godine a da ne znamo. Kad nas je taj rat razdvojio.

A ne znate vi kako je meni bilo u Zagrebu sve ove godine bez prijatelja. Svi iz Vukovara raselili se, posvuda. Da ne kažem kako su mnogi stradali. Još ja nisam znala jesu li i Marići stradali, bojim se uopće da ih potražim, a ne znam ni kako, ni gdje, ni jesu li uopće u Hrvatskoj. Sreća da smo se najzad našli. Ne znate koliko mi to znači. Ali četiri godine. Četiri godine… A taj vaš mali… baš njega briga. Barem tri godine on meni šuti o tome! Tri godine ja sam zbog njega bez prijatelja u ovom gradu!”

“Hm. Možda nije znao”, pokušala je majka opravdati sina i ublažiti situaciju.

“Znao je! Rekao mi je da je znao. A i vi ste znali!” ponovo je zaiskrio bijes u profesorici. “Zašto vi niste rekli? Zašto niste rekli malom da mi kaže?”

“Uh, pa znate… Rekli smo mu!” sjetio se otac.
“Još koliko puta smo mu rekli!” prihvatila je majka. “Ali on nikako da sluša. Znate kakva su djeca danas.”

“Čekajte, lako za Mileta, zašto vi niste rekli Marićima!” povikala je učiteljica. Mama Pegec zacrvenjela se i oborila pogled.

“Ha?! To recite, zašto vi niste rekli?!” odzvanjao je hodnik.
“E, vidite, baš o tome se radi”, rekao je tata Pegec. “Rekli smo Miletu da kaže vama, a da ćemo mi Marićima, pa da se svakako čujete, a on… On nama, da šta se mi tu njemu imamo petljati u školski život, da ne govorimo ništa, ili će pobjeći od kuće, ili nešto… tako, strašno…”

“Stvarno, počeo je plakati, histerizirati, trgati odjeću, nikad ga nismo vidjeli takvog,” mama Pegec nadopunila je supruga.

“Da, prepali smo se za njega. Doslovno nam je zabranio da kažemo Marićima”, rekao je otac.
“Ali! Danas smo u školu došli da to okončamo”, rekla je majka. “Došli smo vas osobno obavijestiti o toj neobičnoj slučajnosti, da imamo zajedničke prijatelje.”

“Stvarno?” rekla je profesorica tiho, a u pogledu joj je još uvijek sijevala sumnja.
“Ma kad vam kažemo! Evo, ne samo to, nego došli smo pozvati vas na večeru!” rekla je supruga i sa zebnjom pogledala supruga, nije bila sigurna hoće li se i on složiti.

“Da, pa naravno, imendan mi je uskoro”, dodao je suprug oduševljeno. “Za koji mjesec. Ali htjeli smo vas na vrijeme pozvati na tradicionalno druženje koje organiziramo tim povodom. Ništa posebno, večera, tako, malo pijemo, pričamo, i tako.”

“A niste došli zbog sinovih slabijih ocjena? Znate, to je bila odgojna mje…”
“Ma neee. Hehe, gospođo Bašić, slabo nas poznate. Ne bi mi zbog sina intervenirali u školi, a ne, ne. Učimo ga da se sam snalazi u životu”, rekao je otac.

“Tako je”, rekla je mama. “Nek uči pa će to bit okej. A vi, dolazite onda na tu večeru?”
“A ne znam, imat ću možda drugih obaveza.”
“Bit će vam tamo i Marići”, rekla je mama. “Sigurno bi željeli da i vi dođete.”
“A mali Mile? Hoće li i on biti tamo? Možda bi bilo nezgodno, moj učenik…”

“Malog Mileta ćemo zaključati u sobu. Morat će učiti matematiku”, rekao je otac.
“Pa dobro onda, valjda bih mogla navratiti”, rekla je profesorica, i Pegeci su prvi put vidjeli osmijeh na njezinu licu.