31. priča: Dorta Jagić: Ženski zatvor

U svom starom, crvenom golfu Izabela svoju najbolju prijateljicu svakog dana odvozi kući. Već dvije godine.
Napustila je fakultet, dečka i većinu snova pa se uselila u Majin život kao vozač. Maja nema auto. A nema ni prebijene. Ima samo podstanarsku sobu i osjećaj krivnje još od diplome. Tako Izabela pritišće papučice, mijenja brzine upijajući u zavojima Majin znoj i priče o sitnim obavezama, muškarcima, vjerskim problemima. O sebi malo govori, samo reda pitanja dostojna revne tajnice:
– Majo, si zvala onu babu za posao? Jesi gladna? Vidi, tvoja najbolja prijateljica ima nešto za tebe!

Boreći se za zrak, Maja šutke otvara vrećicu. Unutra su tri kroasana sa čokoladom, čips i rastvoreni novčanik s fotkom Izabeline mame. Glad je jača. Guta velike zalogaje i kratko odgovara.
Mimo Majine volje i želje, njezina prijateljica svakog dana pali sva četiri pred poštom, dućanom, kazalištem, ambulantom, općinom i dovikuje kroz prozor – Hej, srećo! Ja tu slučajno, kad ono naletim baš na tebe! Upadaj! I Maja poslušno upada, grizući donju usnu do krvi.

Prošle je nedjelje Izabela iskočila pred nju nasred crkvenog dvorišta, zveckajući ključevima od auta. Kesila se zaklanjajući Maji sunce i grupicu poznanika. U kontralihtu se sjao samo njezin zubni aparatić. Dok je zatečeno blejala u ta usta, Maja je razmišljala kako je to prava drakulska okovanost zubiju; nedavno joj je Izabela jedva priznala kako već osam godina ne skida tu željezariju zbog straha od zubara! Zaključila je kako su ta dva reda metalnih pločica lovačka zamka koja se zariva u kožu životinje kao u putar. Zakoraknula je unatrag. Žuti, sitni zubi, blago okrenuti prema unutra, da mogu ugristi vlastiti jezik.

– Kud si krenula? Nećeš mi pobjeći – namignula je zubima. Maja se hipnotizirano zabuljila u njezine velike crne oči. Nekako stare i prezrele. Učinilo joj se da je ugledala pauka u njima. Njegove nožice su je zlobno podsjetile da joj večeras očajnički treba Izabelina pomoć oko prijevoda upute za frižidere. Treba joj i masaža leđa.
Eto, zato samo šuti i drhtavo se smiješi.

Poslušno pruža vrat i sjeda u auto. Za dva sata one su djevojčice koje se na Majinu samačkom krevetu igraju skrivača pod iscufanom dekom. Prevodilačka pauza se otegnula, čaj od mente se hladi. Škakljanje, hihot. Deka leti ustranu, Izabela natiče dječje naočale i veže kosu u rep. Odjednom skida deku s Maje, naginje se i pući usne u poljubac. Ukočena, Maja se bori za deku, skriva lice. Uzalud.
– Poljubit ću te! Daj da te poljubim!

– Nemoj! Pusti me. Ne želim tvoj poljubac – vrišti. Uzalud. Izabela joj brzinom kobre utiskuje zubatu pusu u oko. Gotovo. Odjednom je umorna, mora spavati, samo spavati. Pobjeći od Izabele u san. Od Izabelinih okovanih usta. Od njezinih sms-ova i kroasana. Od fotografije njezine namrštene majke. Okreće ključ dva puta u bravi za Izabelinim leđima u prekratkoj traper jaknici. Ne svlači se, u sobi ostavlja da svjetlo gori i gasi mobitel.
Budi se s vriskom.

Sanjala je ženski zatvor, kako sjedi tisućama godina na željeznom krevetu u sivoj ćeliji. Uz dopuštenje odlazi na wc, dok piša, upada zatvorska vampirica u sado-mazo opremi spremna na torturu...
Zvoni mobitel. Prije dogovorenog vremena Izabela je već dolje, mrzi taj zvuk staroga golfa. Mrzi i krivnju koja je obuzima zbog toga. Grabi torbu sa sokovima, silazi nepočešljana, pospana. Jureći niz stepenice izvikuje u sebi ne mrzim Izabelu, ne mrzim, ne mrzim, ona nije kriva, treba me. Dolje u haustoru krupno se tijelo naginje prema njoj preko suvozačeva sjedala, namješteno se smiješi i guta je očima. A te su oči duboki virovi. Maja sjeda i veže pojas. Izabela okreće ključ. Hvata volan muškim zamasima. Mršti visoko čelo, pogledava čas na cestu, a čas u njen profil.

– Majo, kolko me voliš?
– Gle, nisam ti ja ni mama ni dečko. Prestani me to zapitkivati!
– Dobro, dobro. Gdje nas medo vozi danas?
– Bilo gdje, samo da je priroda, pliz. Sanjala sam zatvorsku ćeliju. Klaustrofobija. Koma.
Ne gledajući u nju više, Izabela zamišljeno kima glavom.
– Stara, možda imaš neki neriješeni konflikt.

Isključuje mobitel. Vozi sve brže prema dalekim šumama Jamnice, pretječe bez opreza, leti, pjeva Majinu omiljenu stvar od Haustora. Samo da su njih dvije skupa. Zauvijek. Ponijela je hrane i pića samo za Maju, za deset godina ako treba. Izabela malo jede, ali sve je deblja. Kao da natiče od nevidljivog kvasca. Prošle zime joj se preko noći naduo vrat kao da je progutala pitona, završila je u bolnici. Spašena je u zadnji čas.
Na benzinskoj joj pruža novac.
– Majo, znam da ti treba za hranu. Meni stara iz Njemačke šalje za faks. Još uvijek.
Maja uzima. Trideset eura. Dosta za tjedan dana. Ali više si neće dozvoljavati to kupovanje. Trgovački odnosi, sve sama zatvorska trgovina, kao i s bivšim dečkom. Još od vrtića živi od odvratnih trampi.
– Hvala, ali ovo je zadnji put – procijedi nespretno gurajući novčanice u džep.
Izabela se nasmije kao šofer, drvosječa, mesar, viličar, kamenolomac.

– Pa hoće li bit šta između tebe i Igora? Što ćeš mi danas zanimljivoga ispričati? – naglo okreće volan, njezini mišići ispod kratkih rukava bujaju, kao da su ovaj čas progutali jazavca ili miša.
Maja je minutu promatrala njezine blijede prste, i odjednom se sjetila Stephena Kinga i filma Misery. Redale su se tmurne slike zarobljenog pisca i psihotične obožavateljice. S pritajenim veseljem pala joj je na um i stara rokerska Christine, auto ubojica. Nasmijala se glasno. Misery-Christine.
– Sve je ovo Misery-Christine.
– Što?
– Ma ništa.

Nešto je živo naraslo u njenoj utrobi, osjetila je da će nakon toliko vremena opet početi disati i da će crvena krntija od straha eksplodirati. I da će Izabela sa svim svojim mišićima odletjeti u zrak, i više se nikada neće vratiti na zemlju. Kao da je slutila, Izabela je molećivo pogledavala u njen vrat. Auto se i dalje pentrao umorno po osušenom blatu duboko u šumi.
– Stani. Moram pišat.
Trčala je satima, kao da leti, dok nije izbila na glavnu cestu. Bila je već gluha noć kad ju je izgrebanu i iznemoglu kući dovezao taksi. Ipak, bez napora se izvukla iz starog žutog mercedesa.
Na sjedalu je ostavila Izabelin novac.