32. priča: Predrag Crnković: Bingo

Sve je manje kavana, ali ne smeta mi to zbog nekakvog “starog duha” ili povijesti arhitekture. Meni objekti trebaju u praktične svrhe. Za odmor od obitelji. Te su kavane, s tim “domaćim” filekima, grahom, čobancem, uz krišku kruha – narodna majka. Kad crijeva zakrule nakon vinjakâ i piva, zelje s rebrima i sa starim kruhom – spas. Tu volim subotom cajtunge pročitati. Moj ritual.

Žena me kolje zbog zamrzivača. Ne napunismo ga marelicama od njenih. Još jedan dokaz koliko ih cijenim, to ona tak doživljava – kenjaju psiholozi. A ide svinjokolja. Ledena se škrinja mora osposobiti za meso koje nam njeni šalju. Podsjećaju kako brinu.

Imam 46. Sin ima 18. Kada sam izgubio poštovanje u njegovim očima? Onda kad se roditeljskom nisam suprotstavio profi koji je maltretirao cijeli razred (nisam pravo ni skužio o čem se radilo), ili kad me je vidio kako pijem u kavani, a svečano sam sam prisegao kako idem... drugdje? Od mene ne očekuje ništa. Ni novce.

Proćelav, pogrbljen zamjenik šefa kadrovske službe u općini, pravnik koji traži izliku da nije doma. Ne uspijevam sina fascinirati općom kulturom. Jebeš i nju. Osjećam se kao da imam 66. Da mogu, sad bih u mirovinu. Sinovljev pogled boli. Majku sluša. Ali, ne da bi bio dobar đak. Drkoš. Iz inata ženi želim da niš’ ne studira.

Ovo je moja subota. Do 40. sam još pokušavao džogirat, tada me je i sin još cijenio, a mogao sam i jebat ženu. Još sam mogao trčati dulje od sina. Kad se sjetim: htio je s tatekom – bio sam tada tatek – igrat badminton.

Pravnik, a plaća manja no automehaničaru. “Pa što nisi automehaničar?!” pita žena. Kad me je počela prezirati? I zašto me ne ostavi? Nisam, kak bi rekli Američani, good provider, u krevetu joj odavna nisam dao, nikada me nije voljela, ima tatu koji je može osigurat, što ću joj ja? Znam: sadistički uživa sina koristiti protiv mene, pasivnoagresivno: skupa u podsmijehu i prijeziru. Uvjeren sam: priča mu o mojoj impotenciji. Pizda!

Kavana je blizu. Ima nečeg dirljivog u tome kako riste – gle tko veli! – srču jela, koja bi im svaki normalan liječnik zabranio zbog njihovih probavnih traktova. Grah, fileki, zelje. Gimnastičarka – zategnuta kao guma – ne može to svarit. Kad rekoh gimnastičarka... diže mi se, ali na klinke. Na slike tenisačica oznojanih, raskrečenih u sportskim rubrikama. Fala i američkim znanstvenicima jednom na otkriću: da je drkanje korisno za oženjene zrele muškarce. I tak – kad se napalim na sportašice – odem u zahod kavane... Pa onda naručim.

Subotu volim ljeti: prazan grad; s terasâ promatram guze. Klinke vode peseke ili skoknu do prodavaonice, gole. Bolje no na kupalištu.

“Si zvao Paju?” štekće žena; stojim na vratima. Pajo je majstor za zamrzivače. Udebljala se, ne znam kada se zadnji puta našminkala. Zbog nje me sin prezire. Kako je sinu mogla reći da je više ne jebem?! Moram kupiti tiket za bingo.

“Zvat ću ga.”

“Ove godine?!”

“Po gregorijanskom kalendaru!”

Čujem kako psuje, “građanski”, kak’ si ona zamišlja. Jebalo je podrijetlo. A baba joj koprivom brisala guzicu.

Ovo je moja subota. Jedna od posljednjih ljetnih. Započelo je obično – žena kvoca. Sina nema tu. A ona mala koju dovodi, guzu ima kao dvije rukometne lopte ispod vrućih hlačica. Mogao bih im kazati koju o Iggyju Popu. Da napravim utisak. “Na obje bande”, odjednom mi dođe, i preselim u lude dvadesete. Moje. Kako se nekad uživalo!

Da, to je ideja. Iskopat ću što o Iggyju, i kada mu dođe komad, drkošu mome, kao slučajno, gle rokenrol. Imam dojam kako klinke vole cool rockere stričeke. Pogledam se u ogledalo: Ti si, čovječe, kul leš, a ne roker. Pinokija si drkaj i ne sanjaj.

“Za tri tjedna dolazi meso!” krešti žena.

Izađoh živ.

Ljeto peče; pogled na nožice, ritice i cice – oraspoložuje. Kupim Večernjak. Pored kioska s lutrijama tko zna koji put odlučim: počinjem igrati bingo. Na klupi – starac. Kupio bingo. Pogled na olupine što igraju odvrati me da odmah i ja ne kupim srećku. Neću s krepalinama! Premda... bingo igraju svi, i kućanice i gospoda. Ali ovaj postiđuje. Naličim li ja na njega?! Srećem ga kako s unukom ujutro kupuje Večernjak. Na istoj stanici čekamo, ali ne isti bus. Jamačno stanuje blizu. Mislim da je samac.

Čestitam sebi što nisam takav. Nema unučića. Ja idem u kavanu. Obitelj, kakva-takva. Od sljedećeg tjedna kupujem bingo. Napravit ću proračun. Odbit ću od pića. Od duhana ne odbijam. Sjetim se: vratim se i kupim cigarete. Zaboravio sam ih, žena me zbunila. Zvat ću Paju, dobro, s mobitela. Opet vidim starog: odustanem od Wolfa, kupim skuplji Ronhill. Iskupljujem se. Ima tu i nostalgije, nisam ja duduk za te freudističke drkaline, ali nemojmo pretjerivati. I upaljač s baterijicom. Dobro će mi doći za podrum. I njega moram srediti. Obećao sam joj. Jebote, služim ženu kao rob faraonku, ali to sve pada u vodu zbog mesišta koje šalju njeni!

Zapalim cigaretu i usrana “opća kultura” mi šalje hint – žena je fascinirana mesom za ledenu škrinju zato što smo se, pred samo koju tisuću godina, tako dokazivali našim gramzivim polovicama – špiljama, sušenim mastodontima... Ali zato ona može reći: “Ja čistim i kuham!!” Evo kavane. Van il’ unutar? Gasim ronhill. Upeklo. Vani imam pogled na pičke. Ali unutra je air condition. Uđem.

Raširim Večernjak. Konobarica me zna – bevanda i led.

Dobar ovaj ronhill. Blenem u raskrečenu tenisačicu; kroz gaćice joj riba zinula. Bedra zategnuta. Ma što sad, ostavim ronhill u pepeljari, šmugnem u zahod. Dan ipak ide u boljem pravcu.

Prijeđem na unutrašnjopolitičku rubriku. Vince me fata. “Komentatori” su gori od meteorologa. Ovi vanjskopolitički, nekako, sve se kao razumiju što će biti u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Pakistanu. Ali ovi unutrašnjopolitički – pa oni u životu nisu pogodili. A opet poslije napišu, “bilo je za očekivati”.

Uđe baba u kavanu. Horoskop. Za zaljubljene u vašem znaku: možda ćete zaprositi osobu s kojom ste u vezi. Zaprosio sam pinokija malo prije, fala, jedite govna, tko vas čita.

Baba sjela za stol pored. Jedva. Ima štap. Ide kao robocop. Kukovi propali – oslanja se cijelom težinom. Raspituje se za jelovnik. Zbog vrućine i slabog ljetnog posjeta – samo fileki i grah po 25 kuna, i čobanac 30. Eto zato su ovakva mjesta spas. Gasim cigaretu, i pripaljujem novu. Dovršavam bevandu s ledom. Promatram babinu nadlakticu, otromboljeni ishlapjeli triceps. Noge – dorski stupovi, ugurani u klompe. Nema: farbanja, naušnica, šminke.

Primijetila je da sam je pogledao. Vanjskopolitička rubrika – kao izvješće s Marsa: željeznička nesreća u Indiji, Sarkozy i njegov komad, poplava u Čileu, Bush prdnuo.

Okrenem se: baba se premjestila iza; okrenula mi leđa. Znam. Lucidnost koja me drži pol sata nakon prvog pića kaže – sramota ju je od propalosti; želi dignitet dok kusa hranu. Starost je poniženje. Ako sam je ja postidio, nisam za bacanje.

Čitam osmrtnice, crnu kroniku i tv program. Želudac kruli. Oteturam do šanka. Naručim špek fileke, pomfrit, salatu i pivo. Da se otrijeznim. Prejako je vino na ovoj žezi. Znojim se.

U salati, ljuta papričica osvježava. Kruh umačem u fileke. Pomrfit krcka. (Baba ne znam kad je pojela, ali odlazi. Polako, kao da hoda po spravi za hodanje na skijama.) Kruh svjež. Vino me udarilo. (Baba još nije izašla iz kavane.) Popaprim. Narežem fileke i na njih stavim salatu: nabadam krastavac, pomfrit, komadić fileka. (Babe nema.) Oporavio sam se. Ali – mokar. Od vina i papričice.

Kulturna rubrika i cigareta. Kulturnjaci su najveći lopovi i najtaštiji ljudi. Bave se samo dvjema stvarima – dotacijama i nagradama. Kad to neki pravnik priča o nagradama ili traži od države milijun za “projekt”? To se štrajka, pošteno. A kako će umjetnik štrajkati? Prestat će mrčiti romane? Tko jebe umjetnike. Platim, izađem, zapalim cigaretu, krenem doma. Cesta je mirna; ima onu ustajalost 50-ih i 60-ih, kad je podignuta većina zgrada. Koračam i gledam prljav grad. Podrignem. Zaglavljene, trule rolete s početka šezdesetih, a ispod prašnjavi ulaz na razini pločnika: ta željezna vrata nisu otvarana od 1978. godine. Na pol puta nazirem tržnicu, naslućujem kapelu zdesna. I – primijetim babu.

Ona uz veliki napor napravi deset koraka kao na skijama, pa stane. Mora uzeti predah. Usporim. Otromboljeni triceps drhturi joj od napora. Pomislim: tako su joj bedra drhturila od orgazma. Sjetim se: na tenisačicine batake sam drkao. Freude, jedi govna.

Sjetim se klinke koju sin dovodi doma. Hlačice tijesne, guzovi dinje. Moram se preslušati za Iggyja Popa. Svira u Močvari za koji dan. Klinka je opasna. Gleda me, mljacka žvaku i razvlači je, možda je bilo nečeg u pogledu?

Prestignem babu. Zapalim novu cigaretu. Kad će meni trebati štap? Hipnotizira me ritam – desetak koraka kao hodač na skijama, pa stanka. Nije se oznojila: nema u sebi tekućine po ovoj zapari. Ne osvrće se. Gleda pred sebe. Tko zna, možda joj je grah počeo jebat želudac. Misli li na svoj kraj svakog jutra? Je li se jebala dok je mogla?

Moram vidjeti gdje stanuje fosilna skijašica. Fosil. Danas mladi tako ne govore. Ili možda da? Eto teme za razgovor s klinkom. Da vam kaže fosil nešto o Iggyju Popu. Pa odmah, kažete li “fosil” ili imate neki drugi izraz? I ponudim je ronhillom, kao šmeker. To!

Baba je bogme potrošila kalorije od graha, samo još guzica da joj izdrži. Prošla je pored kapelice, gega se prema ribljem restoranu, iza tržnice. Dakle, tu je. Kao da sam riješio važan problem, lakne mi. Uđem u riblji restoran i naručim pivo. Malakšem. Kod pola boce trk u zahod: povratim. Komadi paprike, krastavca, rajčice, luka, fileka, kruha. Vino i pomfrit. Platim i ne dovršim pivo. Konobar me nekako gleda.

Dođem doma.

“Jesi li zvao Paju?” štekće žena.

“Idem sada do njega.”

Idem kupiti bingo.