32. priča: Stjepan Tomaš: Nakon Gay pridea

Da je Cvjetko pljunuo na jednog od brojnih policajaca koji su štitili sudionike Gay parade, dobio bi udarac pendrekom po bubregu ili glavi (ovisno o položaju u kojem bi se našao izbjegavajući udarac), priveli bi ga u policijsku postaju i ubrzo pustili, nakon što bi objasnio da je namjeravao pljunuti jednog od mladića koji ga je pratio u stopu, gađao rajčicama, unosio mu se u lice i bezočno ponavljao: “Pederu! Pederu!”
Ali on je sočnim mlazom hračka, nepogrešivo usmjerenim, pogodio lice razbjesnjelog mladića. Pogriješio je. Trebalo je mirno i dostojanstveno podnijeti mrke poglede i pogrdne uzvike pojedinih građana koji su se zaustavljali promatrajući tristotinjak sudionika parade – većina s vidljivom nelagodom – povorku lijepih mladića i djevojaka na putu od Jelačićeva trga, preko Zrinjevca, do željezničke stanice. Što je drugo mogao očekivati od pojedinaca iz razbjesnjele ili, tek dijelom, ravnodušne gomile? Ta još prošle godine od njega bi okretali glavu i njegovi najbliži: prijatelji, sestra, roditelji!
Cvjetko je u tom času zaboravio da za homoseksualce ni na bivšem Trgu slobode još uvijek nema slobode, a kamoli u sporednim ulicama, u kojima su se razmrvili sudionici parade, nakon što se glavnina paradera rastepla, razišla, razbila, a on namjeravao ući, uzbuđen i oznojen, u bife, koji je ugledao, na pivo.
Nije zamijetio trojicu mladića, njegove dobi, koji su ga slijedili, niti je među njima prepoznao onoga koji ga je gađao trulim rajčicama i nazivao pederom, a koji su ga, krijući se, pratili a prije ulaza u bife grubo zaustavili. Teško je opisati ono što je vidio u njihovim očima, mnogo lakše ono što je osjetio – udarac tupim, tvrdim predmetom u glavu (kasnije će se ustanoviti daje to bila bejzbolska palica, u zemlji u kojoj ona više služi nasilnicima nego športašima). Dvojica – debeljko posve ćelav ili obrijane glave i drugi, odjeven u kožne hlače i prsluk – čvrsto su ga pridržavali iako ga poslije prvog, preciznog i dobro odmjerenog udarca više nije trebalo pridržavati. Od siline udarca pao je na zemlju, zapravo na asfalt. U zjenama “nebo blago se okrenu” (rekao bi pjesnik Goran, opjevavajući žrtvu). Oni prozaični rekli bi da je u pol dana vidio sve zvijezde...
Nekolicina se građana zaustavila u prolazu mirno promatrajući prizor, nitko da se umiješa i zaštiti ga. Ipak, nasilnici su željeli izbjeći ulicu pa su ga uvukli, kroz haustor kuće ispred koje su ga tukli, u maleno četvrtasto dvorište. Dok se prve znatiželjne glave pojave na prozorima, dok tkogod od njih pozove policiju i oni dođu, progonjeni će biti kažnjen, a oni će se izgubiti u gradu.
Prestali su ga tući. Okrvavljen, s torbicom od umjetne kože koju je nesvjesno stezao uza se, Cvjetko je bespomoćno ležao. Jedan od nasilnika primijetio je u dvorištu crpku za vodu. Odvukao ga je onamo, bacio pod svijenu gusanu cijev i počeo crpsti vodu.
Hladni mlaz ubrzo ga je povratio u stvarnost, u bol.
U nesvijesti ga ništa nije boljelo.
– Pederčino! – unio mu se u lice onaj s palicom.
– Tko ste vi? – promucao je Cvjetko. Istog trenutka prepoznao je mladića koji ga je na Zrinjevcu nazivao istim imenom.
– Mi smo terminatori! Oni koji bdiju nad čistoćom ljudskog roda, oni koji zlo sjeme gaze u začetku da ne bi isklijalo, ojačalo, u korov se pretvorilo – odgovorio mu je.
– Danas su homoseksualci na programu – pojasnio je mladić odjeven u kožnate hlače – oni bolesni. Poremećeni psihički i fizički.
– Još prije trideset godina – Cvjetko je šumno udisao zrak koji mu je nedostajao – Američko je udruženje psihologa zaključilo da homoseksualnost nije poremećaj... Da je tek jedan od oblika ljudske seksualnosti.
– To nisi smio izgovoriti – snažno ga ošamari debeljko. – Da si rekao – nastavio je siktati, brišući okrvavljenu ruku o Cvjetkovo rame – da je to genski uvjetovano, ali ne – ti vjeruješ da to nije ono što čovjek bira! Dakle, nije biološki uvjetovano. Nije te kaznila vlastita majka, ni majka priroda, to je tvoj izbor; muškarac, a ne žena – proširivao mu je nasilnik vidike. – Nisi se rodio kao homić, to si izabrao. To si postao. To je tvoj izbor. To je tvoj iskorak. Ukrivo!
– Vi niste obični nasilnici, vi ste zločinci!
– To ti misliš, a to je prilično usamljeno mišljenje.
– Nije – Cvjetko proguta gutljaj vlastite krvi koja mu se skupljala u ustima. Kazneni zakon iz 2006. upisana je odredba o zločinu iz mržnje, pa i onog spolne orijentacije... Mene možete pretući, ali što ćete sa svima onima u današnjoj povorci? Što ćete s nebrojenim liječnicima, pravnicima, profesorima, činovnicima, sucima... Danas su u njoj bili samo najhrabriji, oni koji su iskoračili, koji razmiču granice spolne slobode. Neusporedivo ih je više od onih koji se nisu usudili izaći na ulicu.
– U današnjoj povorci bili su oni najluđi. Pametniji a prestrašeniji će preživjeti – pojasnio mu je ćelavi.
– Što ćete sa svima ostalima ? – ponovi Cvjetko pitanje.
– Stavit ćemo ih na index. U Americi je na popisu tristotinjak zanimanja koja su nedostupna i zabranjena za homoseksualce – imao je odgovor i na pitanje.
– Preteškog ste se posla latili. Vi biste im na rukave stavili specijalnu oznaku! To je rasizam, vi...
– Ako vas i moramo trpjeti, ne moramo vas uvažavati, niti gledati kako paradirate – prekinuo ga je ćelavi. – Kamo to vodi? Dvojica zaljubljenih danas su ušli u Sabor, grlili su se i ljubili na hodniku. Predsjednik Vlade bi ih najradije šutnuo, a morao ih je zbog svijeta – pustiti unutra... Na Trgu ste izvjesili svoju šarenu zastavu... Drski ste. Izvirujete iz zemlje kao krtice. To je bezobrazna provokacija.
– Gay parada je zaista provokacija. Za takve poput vas i samo naše postojanje je provokacija. Ali to ne može biti razlog za nasilje spram nas... U zemljama razvijene demokracije gradonačelnici su na čelu Gay parade.
– Europa je bolesna kurva. I gradonačelnici su u njoj deklarirani homići. Svi ste vi bolesnici! – pojasnio mu je onaj odjeven u kožu.
– Moje je opredjeljenje ispravno.
– Ako si u pravu – lažno će strpljivo debeli i ćelavi, čini se više zadužen za teoriju nego za praksu – zašto tvoje opredjeljenje ne prihvate institucije, društvo... crkva?
– Više ili manje prihvaćaju, ali presporo. I crkva tolerira homoseksualnost – brisao je krv koja mu je kao hitra zmijica klizila niz lice.
– Ne tolerira vas, nego trpi... Ona je za spolnost, a ne za istospolnost...
– Ako je homoseksualnost urođena, onda ju je Bog dopustio – Cvjetka zavede razgovor.
– Bog je dopustio svima da žive, i otpadnicima od vjere i crkve – tumačio mu je teoretičar lažno strpljivim glasom – ali vama to nije dostatno. Sutra će doći dvojica bolesnih da ih svećenik vjenča, prekosutra ćete usvajati i odgajati djecu... Što ćete biti: dvije mame ili dva tate? Ti ćeš sigurno biti mama. Hoćete li ići u odvojene WC-e? U koji ćeš voditi usvojeno dijete?! Imat ćeš i posve praktičnih problema, one teoretske da ne spominjem.– Uhvatio ga je za majicu, na kojoj je pisalo “I AM GAY” i poderao je unoseći mu se u bijesno u lice: – Homiću, brak je savez muškarca i žene. Vi možete samo glumiti bračnu vezu ako vam je svjetovna vlast i prizna, ali samim tim vaš homoseksualni odnos ne postaje brak. Brak čine muškarac i žena, a ne muškarac i muškarac, ali ne žena i žena... Ali ti nisi muškarac, u tome je problem!
– Muškarac sam ali tolerantan čovjek. Zakon priznaje homoseksualnost.
– Evo, budale! Ti ga krstiš, a on... – onaj u kožnom kostimu gubio je strpljenje. Nisu tu da mu proširuju vidike, već da ga izudaraju. – Ti ne živiš u zakonu, nego među normalnim ljudima.
– Vi niste normalni – Cvjetko instinktivno podigne ruke štiteći se od novog udarca palicom.
– Mi nismo normalni?! – debeli odgurne lakim pokretom ruke egzekutora s palicom. – Pa, naravno, majmunu se čini da su svi ljudi u kavezu, a ne on. Tebe možda i štiti zakon, ali ne voli te ni vlastita mater, priznaj!
– Moja bi me majka voljela i da sam homoseksualac, ali nisam!
– Nisi homoseksualac?! čujte ovo! Pa kog klinca tražiš u njihovoj povorci?!
– Priključio sam se paradi iz uvjerenja da treba podržati mladiće i djevojke drugačijeg seksualnog opredjeljenja.
– E, budale... – podrugljivo izvije usne debeljko. Izvukao je papirnatu maramicu iz džepa i brisao njome čelo i tjeme orošeno krupnim kapljicama znoja.
– Student sam psihologije iz Omiša... Jutros sam doputovao u Zagreb.
– Je li? Ali homić si! Piše na tvojim kokošjim prsima!
– Nisam, imam i djevojku.
– Imao si – dobaci batinaš.
– Ubit ćete me? – grgoljio je Cvjetko ispljunuvši krv... Neobrazovani homofobisti!
– Je li? Za tvoju informaciju: svi smo studenti, ja sam apsolvent sociologije – nakloni se ćelavi.
– Zalud studij. Bit će da si u djetinjstvu imao negativnih iskustava s homoseksualnošću... Ti si kukavica, nesiguran si u svoja uvjerenja. Osjećaš se ugroženim. Možda u sebi kriješ pritajenu homoseksualnost, pa napadajući druge, tučeš homoseksualca u sebi.
– Gle, govoriš kao psiholog, kao psihijatar. Doista se osjećam ugroženim, od ovakvih kao što si ti, ali nisam kukavica.
Cvjetko je dahtao. Više hroptao i izdisao nego disao.
Uokolo, po prozorima, iza zavjese, iza begonija i petunija pojavile su se znatiželjne glave. To osokoli Cvjetka.
– Možda su u koloni bili tvoj brat ili tvoja sestra. Hoćeš li i njih zatući? – upita izazovno ćelavog.
Ovaj pogleda šutke batinaša. Još jedan, precizno odmjeren udarac palicom, snage završnog akorda, pogodi Cvjetka u predjelu između vrata i ramena. Čula se lomljava kosti. Ključne? Čeone?