37. priča: Tomislav Domović: Zviježđe nad Zagorjem

Večer se spuštala nad dolinu, mjesec je blistao i paučinu pleo duž zvijezdama poprskanog neba. Josip je pogled uperio u visine, zagledan u tamni prolaz između svijetlih niti. Nebo je bilo gotovo isto kao nekada, kao Tamo; možda se tek pokoja zvijezda ugasila otada, ali je sveukupna slika treperila u Josipovim očima poput naizgled jasne zagonetke. Nespokoj je tukao njegovim srcem, premda je slutio da neminovnost nosi svojevrsno blaženstvo i smiraj unatoč uzburkanosti kojom gonjena i valjana, sručit će se u ponovljene korake.

Prije godinu dana na kurdistanskim visoravnima javio mu se glas u snu: “Sprema se veliki progon, vlasti će tražiti tebe i tvoje želeći vas zatočiti i pogubiti u tišini. Uzmi najnužnije stvari, podigni Mariju i sina te odmah krenite put obećane zemlje. Ja ću vas voditi do dalekih krajeva i slijedeći mene stići ćete u Hrvatsku, malu zemlju u kojoj naći ćete privremeni dom i zaklon pred mačem što opasno visi i prijeti iznad vaših glava!”

Kao nekada tako ni sada Josip nije sumnjao već je bez dvoumljenja s obitelji krenuo u daleku neizvjesnost. Prolazili su raznim predjelima, pješice i katkad kojekakvim prijevoznim sredstvima kad bi im se na sporednim putevima smilovao pokoji vozač i pokupio ih do sljedećeg bespuća. Morila ih je glad a često i žeđ, ali kad bi zastali da se odmore, međusobno su se ohrabrivali i ni u jednom trenu srdžba nije preplavila njihove duše.

Gnjevu u njihovim pogledima nije bilo mjesta. Najveća zabrinutost tukla je njihovim bilom zbog djetešca, a ono je naizgled lakše od njih prevladavalo valove iscrpljenosti. Pače, u svakom njegovu pokretu lepršala je neobjašnjiva radost, u svakom titraju lica zarila se lucidnost i blagost; djetešce je mršavo i sitno isijavalo nevjerojatnu životnu snagu za svoju dob i okolnosti koje su ih snašle na njihovu sudbonosnu putu.

Sada, nakon što su prošli nekoliko državnih granica i nakon što su prevalili put kakav bi i kakvu dobro opremljenom gorostasu bio nepromostiva prepreka; sada, kad se nalaze u obećanoj Hrvatskoj, među dobrim ljudima kako je glas s visina opisivao starosjedioce, Josip je čekao novi znak, neki znamen prepoznavanja i smjerokaz za nove odluke. Marija i djetešce su mirno spavali na neudobnim i polurazvaljenim krevetima, tu u Ježdovcu, u mjestašcu nadomak velikoga grada.

Josip je udisao svjež zrak, no protok misli nije dopuštao da ga prijesnost noći omami i dozove san na oči. Svi su, Marija, djetešce i još stotinjak izbjeglih jadnika spavali, samo je Josip bdio tiho moleći i netremice zagledan u nebo. “Bit će sve u redu, ovdje su ljudi donedavno patili i znaju što je čemer i nevolja...”, hrabrio je samog sebe.

Pred zoru iskrao se iz prihvatilišta i uputi se prema sjeveru, u Hrvatsko zagorje gdje ih čeka novo konačište. Načuo je od raspričanog čuvara da se u Stubičkoj Slatini radi veliko središte za prihvat izbjeglica što su ovamo došli tražeći komad sunca, krišku kruha, gutljaj vode, lijepu riječ, nadu... Već ga dugo glas nije pohodio pa je Josip odlučio svojim očima vidjeti sljedeću odrednicu htijući pripremiti Mariju i djetešce na novo vrijeme. Vrijeme prije vremena.

Nakon dobra sata hoda stade mu kamion i poveze ga. Začudo, vozačev cilj je bio u Stubičkim Toplicama, a to je nedaleko od Slatine kroz koju mora proći te je u ranim satima vedrog proljetnog dana Josip bez većeg napora dospio u mjesto svojih očekivanja. Pomislio je kako je to dobar početak. Pomislio je da nije napušten i da se polako ispunjava zadatak koji mu je bio povjeren. Zadatak kojemu nema uzmaka. Zadatak koji je neusporediv s ljudskim pregnućem bilo koje vrste.

Sivkasta pahuljasta magla dizala se u zrak i pod tracima sunca hlapjela poput benzinske pare. Žamor pokrene Josipa ka okupljenom mnoštvu, stisnutom na neveliku trgu usred dugačka mjestašca. Uskomešana gomila zibala se kao vjetrom uzgibani osinjak, a iz njezine utrobe dopirali su isprekidani povici:

“Svi smo mi Gubec! Zagorci za čisto Zagorje! Nećemo izbjeglice! Idite dalje! Ne damo naše brege! Tu samo mi navek živimo!”

Što je sad ovo, pitanje protutnji Josipom kao siloviti, kerozinom gonjeni turbomlazni motor. Usne, obrazi zadrhtaše i bol se nepoznata razlije njegovom dušom sipajući igličaste vrške u nepripremljeno, dobroćudno srce.

“Vun potepuhi! Nećemo bogčiju pri nami!” iz petnih žila sipao je mrske riječi oniži čovječuljak ljubičastog nosa prislonjen na drveno raspelo.

“Nek zagrebačka gospoda najdu drugo rešenje! Kaj su Zagorci bedaki!? Nismo mi norci! Nije tu mesto svetskim bitangama!” podvriskivala je zapjenjena ženica dok joj se oko vrata klatio zlatni križ na podebljem lancu.

“Mir! Mir!” provali se glas iz zvučnika. Jedan od onih na pozornici zagrmi.

Ah, sad će valjda i koja mudrija riječ doći na red, pomisli zabezeknuti Josip. Sad će starješine uputiti rulju, razuvijeriti je, prizemljiti...

Kratko je trajala njegova nada. Zaredale su, istinabog nešto malo dorečenije, misli, ali i dalje nadahnute vizijom o nepotrebnosti osnivanja prihvatilišta. Govorilo se o postocima hrvatske krvi, o turističkim ambicijama cijeloga kraja gdje se gubi bilo kakva spremnost na ustupak, volju, milosrđe...

Josip se lagano okrene na petama i uputi se niz cestu. Sunce je pretapalo sjaj duž asfaltne vijuge, magla je posve nestala kao da je i nije bilo, zvučnici su i dalje treštali sirovom odlučnošću govornika, a Josip, nakratko izgubljen u svemiru, vukao je betonske noge, olovnu dušu, tmasto srce sve dalje i dalje od mjesta gdje su bespoštedni rafali izrešetali ufanje poput rojeva krupne sačme.

Sa svakim novim korakom Josipove su se misli pribirale, stvarale dobro poznati kolaž mirnoće i razbora. Odlučio je otpješačiti do Ježdovca kako bi imao dovoljno vremena da pripremljen pristupi Mariji i nađe pravo objašnjenje za ono što je čuo, vidio, osjetio do kosti. Povremeno bi bacio pogled uvis; tad mu je nova snaga nadirala i njegovo koračanje pretvarala iz onemoćaloga klatrenja u gotovo vojnički odmjeren hod.

U sam sumrak uvukao se u krug, kroz otvoren prozor ušao u prostoriju gdje su u kutu sjale Marijine oči i gdje je djetešce mirno disalo u neremećenom snu. Josip spusti dlan na meko tjeme, drugom rukom obgrli Marijina ramena i bez riječi uđoše jedno drugom pod trepavice. Držali su se tako sekundama, minutama, a moglo je biti i satima, danima, cijelom vječnošću...

“Oprosti mi! Pogriješio sam! Ovo nije ta Hrvatska!” progovori Josip.

“I što sad?” zabrinuto, ali bez prijekora reče Marija.

“Sutra ćemo dalje na put. Čuo sam da negdje dalje na sjeveru postoji Bijela Hrvatska. Valjda je to prava Hrvatska, ona o kojoj mi je Otac prišapnuo.