38. priča: Davor Juraga: Male radosti života

Nedjelja. Probudih se sam. Bez budilice. I sam u krevetu. Matematički, sam na kvadrat. Zovem se Pale, apsolvent sam psihologije, radim kao sakupljač kolica u jednom trgovačkom centru.
Imam dvadeset i pet godina, nastojim biti rasterećen svih sranja koja tište probuđene u Hrvatskoj.
Živim na osmom katu nebodera, smještenom na ulazu, odnosno izlazu iz Grada, koji volim.
Imam roditelje, djevojku, prijatelje, psa, klavir, Olivera, Arsena i Gabi, Blunta, Langa (ne Slobodana, već Jonnyja), Cesarića, Kinga, Jesen u New Yorku, nekoliko slika maslina, Grad u crno-bijeloj tehnici... Neka mi ne zamjere oni koje sam zaboravio spomenuti. Susjedima poželim dobra sva doba dana, zatvaram vrata od lifta, smeće ne ostavljam pred vratima. Ako na parkingu okrznem čiji auto, produžim, da ne bih bio previše normalan, odnosno nenormalan. (Dragi susjedi, oprostite, nitko nije savršen.)
U prethodnom opisu možda se nekome nameće jedno pitanje. Koje?
Zašto skupljam kolica? Nisam mislio na to, mada je pitanje na mjestu! Probajte ponovno.
Zašto Blunt? Ne!
Zašto sam izabrao psihologiju? BINGO, konfete padaju, vi ste Mira Bičanić, a ja nisam Tarik, ni Karmela.
Ako ćemo logikom, objasnit ću vam dvjema premisama, koristeći detalje iz mog podstanarskog stana.
Crno-bijela tehnika i smeće. To su aktualne premise, koje želim promijeniti, na putu za konkluziju – psihologiju.
I naravno... osvojili ste zasluženih sto kuna. Iste ću vam isplatiti kad otvorim privatnu praksu, te ih pošteno zaradim.
Dakle, nadam se da sam vam pojasnio svoje poimanje prakse, u koju jednog dana želim uvesti drastične promjene.
Sada ću spomenuti, imam još jedan dvd, Tiptoes, kod nas preveden kao Male radosti života (naši bi možda i Najbrži prst preveli jednako...)
Radeći na skupljanu kolica po parkingu trgovačkog centra stekao sam velik privilegij. Nitko me ne vidi, a ja vidim sve.
Nisam zlobna susjeda koja kroz prozor gleda što gospođa i gospodin nose u najlonskim vrećicama. Nisam ni zavidan djelatnik koji je ljut na šefa kojemu vire iz kolica butelje crnog vina, od cca dvjesto kuna... (“Dobar dan, šefe, baš mi je drago da vas vidim!”)
Ne.
Da sam takva susjeda, djelatnik, kolega, rođak, ljubavnica, susjedovo dijete... jedva bih čekao da završim fakultet, i počnem se liječiti psihološkim radom.
Ja to ne želim.
Vraćam se na dio u kojem kažem da ja vidim sve, a mene ne vidi nitko.
Dakle, nitko me ne vidi, jer su emocije pri kupnji toliko jake, da zasjene sve što ne spada u elementarni krug ovog društvenog događaja. Tu su glumci koji ne vide šaptače, ovdje su igrači koji ne vide suce, rodilje koje ne vide bolničarke, pjevači, gluhi za back vokale, uzvanici na premijeri filma, bez karte, filharmonija bez dirigenta... Svi su ovdje, i sve je ovdje.

Na zidu nemam sliku Freuda, to ste valjda primijetili.
Kako bi to samo dotični gospodin sve lijepo i jednostavno protumačio...
Gospođa koja kupi kilu kave, u djetinjstvu je slušala roditelje kako se seksaju rano ujutro, dok je ona gledala susjede kako na balkonu piju kavu.
Ili recimo primjer iz današnjice, dijete koje inzistira na dječjem šampanjcu zasigurno je gledalo Sevin domaći uradak.
Da ne spominjem kupce školjaka i  oraha, kojima su očevi bili impotentni.
Nadalje, kupce šlaga, mlijeka, jogurta i sličnih proizvoda…
Dotični gospodin Freud vrlo bi jednostavno živio i danas, a njegovi bi sljedbenici vrlo lako zarađivali kruh svoj svagdašnji... (a i ima ih još poprilično).

Ja, nevidljivi Pale, apsolvent, spremam diplomski.
Odabrao sam temu : “Male radosti života u Hrvatskoj”.
Možda ostanem vječni student, ali vjerujte mi, to ovisi o vama.
Molim vas da mi pomognete da do toga ne dođe. Pronađite (te male radosti), u sebi, i dopustite mi da ih prepoznam, ne u vašim kolicima, već u koraku, pokretu, zagrljaju, osmijehu... (I znajte da mi, zbog globalnog zatopljenja, ljeti znade biti iznimno vruće dok guram kolica između vaših lizingiranih automobila, i da želim što prije završiti diplomski rad (naravno, i zbog svojih roditelja).)

Ovim putem zahvaljujem svim srednjoškolcima i studentima koji subotom pune kolica pivom, votkom i vinom, i pred blagajnom, bez ustručavanja, zbrajaju kune, dok moj strogi kolega provjerava jesu li što pohranili u futrolu gitare.
Zahvaljujem majkama koje kupuju pelene i očevima koji izabiru šah.
Djevojkama koje kupuju pastu za zube, i ponekom momku s istim odabirom.
Zahvaljujem svima koji se zadržavaju na odjelu zdrave hrane.
A posebno onima koji ne koriste kolica, nego košare. Moram li reći zašto?
Ovim putem pozdravljam i sve one koji odlaze u kazalište i kina, na koncerte i utakmice...
Katolike, pravoslavce i muslimane koji vide biljetere, blagajnice, bolničarke...
Ljude koji vide ljude.
Zbog vas je pola moga diplomskog završeno.

Otvaram prozor, dotiče me sunce. Guram ruku u džep, da provjerim imam li za kavu i novine. Baš sam se dobro naspavao, možda mi kava i ne treba.
Oblačim trenirku, malo ću otrčati s Blekijem, šaljem sms djevojci da nam nešto spremi za ručak. Donijet ću litru maslinova ulja. Oko šest popodne košarka s prijateljima, potom ćemo s curama u kino.
Uzimam smeće, pozdravljam susjede. Kombi mi je zagradio auto, poći ću pješke. Usput kupujem razglednicu za roditelje.
Bleki sretno maše repom.
Pitam ga je li sretan. Maše repom kao lud.
Da ga pitam je li nesretan, ne bi shvatio pitanje.

Kad mi jednom dođete s uputnicom za psihoterapeuta (i po onih sto kuna), neću vas pitati što vas muči, i jeste li nesretni. Jer ćemo odgovor znati i vi i ja. (Možda vam kolica danas nisu bila puna kao susjedova.)
Pitat ću vas: “Zašto ste danas sretni?”
Bit će teže i vama i meni. Vama da pronađete odgovor, a meni da nađem razloge za kvadriranje vaše sreće.
I, neću vam naplatiti. Kompenzirat ćemo za prije spomenute kune.
Kada će to biti, ne znam.
Hoću li biti star? Možda.
Hoće li razgovor trajati više od predviđenog jednog sata? Vjerojatno.

Krhko je znanje, a mi još krhkiji, ali je vjera jaka.
Vjerujem u vas, kao što Bleki vjeruje meni.
Vaš Pale.