38. priča: Mirjana Hercigonja Saucha: Gospon Fulir i gospon Matoš

Nije vjerovao da svijetom hodaju dvojnici sve dok jednoga dana nije upoznao Fulira. Još se živo sjećao onog nezaboravnog filma “Tko pjeva, zlo ne misli” snimanog na Gornjem gradu, u dvorištu koje i danas čuva stari bunar, iste kamene ploče i isti onaj trijem s kojeg je Mirjana Bohanec u žaru srca svoga pjevala Relji Bašiću.

Na njegovu molbu pokazao mu je kako se dolazi do Prirodoslovnog muzeja, jer se on, Fulir, zaželio vidjeti dinosaurusa kako je rekao.

A zatim mu se i sam predstavio ujedno žaleći se. Ime mi je Gustav Matoš, a Vi znate da je Antun Gustav Matoš bio poznati hrvatski književnik, i sad ti dokaži da se ne izruguješ i da si dobronamjeran.

Fulir je na to s razumijevanjem uzdahnuo. Uto je počela padati kiša.

Čujte, prvi je prekinuo šutnju Fulir gotovo nježno dotaknuvši Matoševo rame, kiši, a vama je vidim hladno, zato Vas pozivam “Pod stare krovove” na kupicu vina. Smjestili su se za mali stol u kutu prekriven crvenim kockastim stolnjakom.

U gostionici se nalazio samo konobar i još jedan zaljubljeni par. Kiša je polagano rominjala, mrak je polagano padao, oni su polagano pijuckali i još polakše prizivali sjećanja, jedino je brinulo gospona Fulira kako isfolirati gosponu Matošu da mu je vlak za njegov rodni Cugovec već pobegel.

Čujte, Fulir, pa već je prošlo osam sati, odjednom će Matoš naglo, zar Vi ne morate kući? To je jako uplašilo Fulira. Nemojte ići, dragi moj, pokušao je zadržati Matoša Fulir, još niste ispili kupicu do kraja i uostalom, kuda ću ja sada, do mojeg Cugovca ima puno kilometara. Nekako se činilo Matošu da Fulir folira, ali nije imao kud.

Istina, čovjeku je otišao vlak jer ga je častio crnjakom, i što sada, ubrzano je mislio.

Nećete me valjda ostaviti na ulici, čitao je njegove misli Fulir. Ja Vam neću smetati, časna riječ, za samo ovu noć molim! Tako još ujutro mogu pogledati i tog dinosaurusa zbog kojeg sam došel, već je gotovo jaukao. Sažalio mu se. Pa dobro, pristao je Matoš, idemo.

Fulir je dugo prekapao po džepovima dok je skupio tih dvadesetak kuna, kao da je očekivao da će Matoš u jednom trenutku reći – ne morate! Imam ja! Ali on to nije rekao. Nije rekao zato što je bio pozvan na piće i nije rekao zato što ih nije imao. Jer da ih je imao, već bi ih odavno sam potrošio.

Promočeni, stigli su u njegov sobičak u Mesničkoj, treći kat, ruševna zgrada, otpala fasada, prozori oguljeni.

Ova je zgrada, znate, Fulir, slika i prilika moga života, požalio se Matoš! A bilo bi mi puno bolje da sam slušao razum, a ne srce! Zatim su sjeli. Fulir na jedinu bolju stolicu, a Matoš na olinjali kanape.

Kak je kod Vas hladno, prekorio ga je Fulir, još bum dobil gripu a nemam socijalno, znate, i s burze su me skinuli pa ak se razbolim, ne znam što ću... Matoš mu je s razumijevanjem ponudio i svoju dekicu i bocu s malo rakije na dnu.

Jedno su neko vrijeme šutjeli, a onda je i Matoš započeo svoju životnu priču.

Dakle, moj Fulir, nisam ti ja baš uvijek bio tak sam kak pas, i nisam ti ja bilo tko. To ti je jasno, zar ne, uvjeravao ga je ne primjećujući da je počeo s “tikanjem”. Tek je provjerio da li ga Fulir sluša. Da, slušao ga je, ali sklopljenih očiju. Onda je Matoš ponovio – ja sam ti, dakle, plemeniti!

Fulir se, činilo se, nije iznenadio na tu njegovu obavijest. Prasac! Pa ne sreće svaki dan plemenite, pomislio je razočarani Matoš i dodao da zvuči uvjerljivije: Moji su ti posjedovali kočije i konje! Onda je počeo rat, pa je otac nestao a mama otišla! Da zaradi nešto novca! I tako smo brat i ja ostali s bakom.

I baka je bila plemenita, znaš, zaneseno je nastavljao svoju ispovijest Matoš, ali je bila jako dobra baka. Znala je pripremati male kolačiće s malo brašna i malo masnoće jer toga nismo imali. Vladala je glad. U našu kuću uselili su se neki ljudi, a meni su u školi dobacivali da mi je majka mlada kurva a baka stara kurva!

Na to Fulir otvori jedno oko, ono desno, pa mu s veseljem reče: Ma što ne kažeš, i moja je mama bila kurva, samo što je štajgala oko kolodvora u Zagrebu, jer u Cugovcu nije bilo dosta posla, ali ja sam se tome radovao jer bi mi uvijek donijela kakav komad mesa ili kolača. A što je tebi donosila tvoja mama?

Moja mama slala mi je krasne poklone, važno mu je odgovorio Matoš, stavljajući ga na taj način na drugu stranu, onu na kojoj on i njegova mama nisu bili ili mu se barem tako činilo. Da, slala mi je igračke, odjeću, bombone, kolače, naranče i...

I što si se tako uspuhao, pa neću ti ja ukrasti tvoju plemenitu mamu, ukorio ga je Fulir, ja samo kažem da je moja mama bila kurva i nisam rekao da je tvoja mama bila kurva, pardonček, jasno mu pokazujući da shvaća da nisu “isti” .To je Matoša utješilo. Zato je nakratko zašutio i prepustio se čudnim osjećajima. Pred njim kao da je stajala pokojna baka blago ga gledajući, a on joj pruža nekoliko novčića koje je pokupio iz tuđih džepova. Čuj, mali, pitala ga je, otkud ti novci, da možda ne kradeš? Ni govora, skočio je na takve bakine riječi, našao sam ih na tramvajskoj stanici, znaš, tamo ih ljudi stalno gube. Takvim objašnjenjem su oboje bili zadovoljni, istovremeno svjesni da novčići ne čekaju na tramvajskoj stanici, ali bio je rat, i bilo je teško i mama je rijetko pisala, otac nikada, pokloni nisu stizali, ni kobase ni poljupci.

Odjednom mu se učinilo da je opet mali dječak, da leži u krevetu a bakina ga topla ruka miluje po čelu. Primio ju je za ruku, nasmiješio joj se i kao kroz maglu začuo:

Ti si se onesvijestil, Matoš, časna riječ! što mu je umjesto njegove drage bake govorio Fulir nagnut nad njegovo obamrlo tijelo skljokano sa stolca.

Daj na, kapljicu, nudio mu je iz nekakve bočice koju je izvukao iz svojeg unutarnjeg džepa. Znači ima svoje rakije a moju je popio, bilo je prvo što je Matoš pomislio, a zatim, Bože, što mi se dogodilo, pa ja sam na podu i bake nema, i tu je neki strani čovjek i ja sam star i u sobi je hladno! Nema ni kruha (opet), ni moje mame, ni moga brata, ni moje djece, mojih anđelčića! Jecajući, podignuo se uz pomoć Fulira koji ga je tješio. Pusti, stari, i ja sam slično prošao. I moja je mama bila kurva i baka mi je bila kurva, pardon, tvoje nisu bile, ispravio se, ali to uopće nije važno, znaš, sve su one kurve prije ili kasnije, daju ti život pa ti ga oduzmu, sve te mame, mame njihovih mama, naše zakonite supruge, priležnice, slučajne ljubavnice, kćerke... sve su one iste... kurve, kažem ti ja, kurve i kurve, nerazumljivo je ponavljao Fulir, sve dok mu se uokolo usta nije stvorila pjena. Tako onemoćao, napokon je ispustio Matoševo rame, plačno zazivajući – mama, mama, moja najdraža mama, molim te, pogladi me, može i baka, gdje je baka, bake nema, a moja Ema, kćerko moja, gdje si, tulio je kao vuk u praskozorje.

Možda je prošla minuta, možda pola sata, možda sat. I dalje se čulo rominjanje kišnih kapi. Fulir je nakratko i zahrkao. Onako resko, kako se to zna kad toneš u san, pa se zatim trgnuo, pročistio grlo, pogledao Matoša, popravio sako i košulju i glasom punim neugode priznao: Ni ja nisam uvijek bio sam! I sad bi išel doma k mojoj Štefici na toplu juhicu da je nisam ostavil, al sam je ostavil pa zato prosim uokolo!

Na te riječi je, kao zatečen, naglo zastao. Pogledao je zaprepašteno u Matoša, ali se Matoš pravio da nije čuo. Kaj me briga, razmišljao je glasno, čovjek je siromah i prosjak, pa što, i ja sam siromah i prosjak, i ja bih danas imao svoju dragu Ružicu, dobru, pametnu i lijepu da me nije uništila ona kravetina kojoj sam toliko vjerovao. Vratom sam joj trebao zavrnuti, maznuti novac i zbrisati, ali ne, ja sam glumio posljednjeg Romea i vidi me sad! Sve sam izgubio! I prvi stan, i drugi stan, i treći stan... Na to je osjetio po leđima jedan osrednji udarac šakom, što ga je prizvalo k svijesti, a Fulir mu je mirno govorio – pa daj se već jednom odrolaj, si se zafural kak Janica na slalomu.

Časna reč, još je dodao, ak nisam mislil da buš vumrl il da imaš šizu, znaš onu finu bolest kad misliš da jesi ko nisi, pa opet da nisi ko jesi, zbog koje te u bolnici njeguju sprijeda i straga kak gospona, a ti jesi gospon, kaj ne, Matoš, si mi rekel, tražio je potvrdu Fulir.

Jesam, jesam, gospon sam, odvratio je Matoš, ali vrag mu mater, ne znam što mi je danas, tužno je zaključio, nakon čega su obojica prasnuli u gromoglasan smijeh. Matoš se smijao sebi, Fulir se isto smijao sebi, onda su se smijali jedan drugome i zajedno plakali, pa su se opet smijali, i na kraju otišli spavati. U Matošev jedini krevet! Matoš s glavom na jednoj strani, a Fulir s glavom na drugoj strani. A što bi drugo još i mogla dva stara zagrebačka siromaha i prosjaka, gospon Matoš i gospon Fulir – pa bilo je već jutro...