40. priča: Sanjin Ivandić: Zyprexa i ostale nuspojave

Ne mogu više! – povikao je Davor misleći da ga netko čuje. – Popizdit ću!
Otkuda ovakav revolt, upitat će se čitatelj. Od lijekova za živce koje Davor uzima već petnaestak godina. Zašto onda ne prestane s time, pomislit će promućurniji čitatelj. Kada lijekovi samo pojačavaju Davorove simptome.
Pokušao se nekoliko puta riješiti  lijekova, ali nije išlo. Jedno vrijeme bilo mu je bolje, čak dobro, a zatim bi se paranoja pojavila u svome manifestnom obliku.
I ovako je, uzimajući lijekove, povremeno prestrašen, ali je to sve unutar onoga što bi se pametno nazvalo “pod kontrolom”. I u zahvalu za taj status quo on uzima, i to redovito, lijekove. No, to bi bilo jednostavno da ti psihofarmaci ne nose sa sobom izrazite nuspojave.
Evo, hoće krenuti na ljetovanje, apartman ga u mjestu Č. čeka, a on ne može. I to ne može od Zyprexe. Od te vražje Zyprexe ne može napraviti nijedan odlučan korak. Očituje se to kao crvuljanje jezika unutar ustiju, iza čega stoji goli strah. Strah od krize anksioznosti, za neupućene straha, koji uspijeva kontrolirati tek potpunom pasivizacijom. I ograničenjima boravišta, kretanja, akcija koje poduzima. A novoga lijeka nema. Svi ti pametnjakovići psihijatri govore mu kako učinkovitijega rješenja nema, ali on ipak uporno traga. Onda kad se “riješi” Zyprexe, ostaje strah od podloge temeljnoga lijeka Moditena. I tako ukrug. Što učiniti?
Davor je odlučio početak ove proze pokazati ukućanima. Nije, međutim, naišao na razumijevanje. Rekli su mu da je to građa za knjigu psihijatrijske provenijencije, ali nikako književnost. “Ništa vi ne razumijete”, odlučno je odvratio. “To su žive patnje, zar ne vidite?”
Ali da se vratimo lijekovima i njihovim nuspojavama. Moditen je već uspješno kompenzirao, ali preostaje Zyprexa.
S njome se neprestano bori dvadeset i četiri sata. I pomalo shvaća da ga nikakav lijek ne može udaljiti od onoga što on jest. Što znači od njegova genoma. Kako bismo definirali ovu riječ? Najlakše kao biološku izdiferenciranost vlastite unutarnje strukture. A tu je, ne zna da li nasreću ili ne, uspio sačuvati gotovo u cijelosti. Kakva je?
Kad se iznutra suoči sa sobom, nailazi na prekozidno organizirani svijet ili, rekli bismo primjerenije, iznad barijere smještenu strukturu. I koliko god ga lijekovi usmjeravali u jednome, za sve istome pravcu, tj. realitetu, on ostaje stršiti. I što da sada očekuje? Neprestano pokušava čitati knjige, ali mu to ide sve teže ili nikako. Svaki dodir s tekstom, tj. svijetom drugoga pisca, rezultira crvuljanjem jezika, pa, kad savlada tu nuspojavu, ostaje svijet djela koji mu se redovito čini dosadnim, nezanimljivim. To ga snažno frustrira, a sve zbog toga što, vjerojatno, ima kriva očekivanja. Ipak u ovih dugih petnaest godina naučio je, na svojoj specifičnoj razini, nekako prihvatiti drugoga pisca, uživjeti se u njegov svijet, pa čak i uživati u estetičkim vrednotama teksta. Tekst za njega nikako nije tuđina, osim u zadnje vrijeme kad se ova bitka između njegova genoma i tuđe strukture zaoštrila do krajnosti.

Ali budući da je ljeto, može ići na more. Sunčanje je isključeno jer je oštećen ozonski omotač, pa je to sunce neprirodno, ali zato može plivati. Užitak u morskoj vodi bitno je umanjen lijekovima koji ga, rekli bismo, friziraju, i onemogućuju autentičan kontakt s prirodom. Isto je i sa zelenilom, tj. drvećem, i gradskim krajolicima. Sjećanje na vlastite tegobe prouzročilo je u Davora još jače nuspojave, i to od Moditena koji je, činilo mu se, već kompenzirao. Stoga uzima jedan plavi lijek što mu je ordiniran po potrebi, a naziv mu je Xanax. To je bitno umanjilo nuspojave temeljnih lijekova i stvorilo iluziju da postoji izlaz. No, kako je život, posebice duševni život pojedinca, nepredvidljiv, to Davor ne vidi spas. Cijela mu okolina daje nagonske signale da je spašen, ali, kao i mnogo puta dosad, ljudi se varaju procjenjujući snagu njegova organizma. A on je nerazrušiv. Ipak, postavlja si pitanje bi li bez lijekova kojima raspolaže završio pomračena uma ili bi pak organizam sam našao svoj spas. Ova druga varijanta čini mu se izglednijom, pa ipak, neće je iskušati. Pa i ti vražji liječnici, iako opsjenari ljudskih duša, nešto znaju.
Ako ništa drugo, kemijske procese u mozgovima svojih pacijenata. No, liječnik koji ga je godinama “liječio” rekao mu je, pred svoju smrt, da je samo deset posto mozga istraženo. I što sada misliti? Ništa! Baš ništa! Bolje ne misliti, jer će ga to otjerali u ludilo, nego prihvatiti Zyprexu i ostale nuspojave kao svoju sudbinu. Ta, on je ipak iznad, iznad standarda, pa može predahnuti znajući kakve užase žive ljudi iz njegove okoline.

2.
I tako Davor je sebe prihvatio kao sretnog, a ne kao Sizifa. Pogotovu ne nakon jutra kada se svjež od dobro prospavane noći probudio i zatekao u dnevnoj sobi jutarnje novine. Ovoga puta susret s tekstom bio je više nego plodotvoran, i on je s lakoćom pročitao novine. Zatim se zaputio u centar grada. Osjećao se sigurnim na svojim nogama. Jezik mu nije crvuljao. Pregledao je nove knjige u knjižari, kojih nije bilo puno, i potom se uputio na izložbu. Susret s gomilom mediokritetskih uradaka ohrabrio ga je. Vraća mu se osjećaj, što ga vodi u svojevrsnu epifaniju. Pogledao je niz stubište muzeja i zamislio se nad sudbinom Polanskijevih likova. Kakav je tek njih užas morao proganjati kada su se ubijali ili gušili u prostoru. Spram toga su mu se i njegove patnje učinile zanemarivima. Davore, ti živiš! uskliknuo je u sebi. Veselje s kojim se zaputio kući ne bi ni on ni ja, vaš pripovjedač, uspjeli opisati. Pa ćemo tu završiti.