41. priča: Spomenka Kolak: Kiosk

Moram dignuti dvije tisuće s mastera i prebaciti na tekući. Poriluk ću baciti, ionako ga nitko više neće jesti. Do sutra ću šefici predati plan i program edukacije za ovu godinu. Sad se može naći dobrih čizama na sniženju. Uh, opet ta žgaravica. Nadam se da nije kardiomiopatija.

“Ti si čokolada! Ti si vanilija! Ti si Trnoružica! Ti si salon vjenčanica! Ti si pekara! Ti si... ti si pizza sa sirom! Ti si ćevapi bez luka! Ti si kečap! Ti si majoneza! A ti si totalna rasprodaja! Ti si velesajam! Ti si Kerametal! Ti si ne naslanjaj se na vrata! A ti si tramvaj ne može krenuti dok se vrata ne zatvore! Ti si udruga za pervenciju zloporabe droga... Što si rekla – udruga za pervenciju...? Pa ne mogu pročitati točno, daleko mi je.”

Dvije vedre crvenkapice, zapravo djevojčice u kapicama (jedna u smećkastoj s coflekom, a druga u bijeloj s plavim prugama) cvrkutale su od Dubrave do Kvatrića, loptajući se riječima, u četvorki.

Onoj istoj četvorki u kojoj ja prebacujem iz šupljeg u prazno, razmišljam o poriluku, šefici i čizmama na sniženju. Ne, nije kardiomiopatija. To sjećanje me boli...

Došla je u 4. b razred na početku drugog polugodišta. Imala je crvenu vindjaknu, crvene čizmice i crvenu kapicu, baš kao i ja. A još k tome, nevjerojatno, na leđima je nosila tamnosmeđu kožnatu torbu poput moje. Ne samo da sam nosila tu ružnu torbu od prvog razreda nego sam vjerovala da sam jedina na svijetu s takvom torbom, a najgore je od svega što mi je izgledala nekako muška.

I gle! Djevojčica s istom ružnom smeđom torbom. Dakle, ipak se ta torba prodavala u normalnom dućanu ili čak knjižari. Do tada sam zamišljala kako su je moji roditelji kupili od nekog bolesnog torbara koji djeci zagorčava život izrađujući unikatne (jer takvu ružnoću ne možeš napraviti dva puta) torbetine u podrumskoj sobici zlobno se cereći dok očekuje kupce poput mojih naivnih roditelja – ne baš zlih, samo nezainteresiranih za vizualni identitet svoje kćeri u izgradnji.

Postale smo najbolje prijateljice. Vraćajući se iz škole, u kiosku bismo kupile kutiju cigaret-žvakaća. Svakoj pet komada. Satima bismo stajale noseva priljubljenih na izlog kioska, žvačući i čitajući natpise s cigareta i časopisa.

Ti si Opatija. Ti si Filter 57. Ti si HB. Ti si Marlboro. Ti si Lord. Ti si Milde Sorte... Ti si cik-cak vata... Ti si Vjesnik u srijedu. Ti si Arena. Ti si Vikend...

Nas dvije, jednako odjevene, s istim torbama na krhkim (dođe mi da napišem nevinim) leđima. Taj kiosk bio je kao svjetionik na putu od škole do kuće. Kutija s deset cigaret-žvakaća stajala je jedan dinar. Ponekad bismo kupile samo pola kutije. Meni dvije, njoj dvije, a petu popola. Ponekad bi ljudi pitali jesmo li sestre, ponekad bi nju zvali mojim imenom, a mene njezinim.

“Ti si mercedes! Ti si BMW s mašnicom! Ti si Sanader i Mesić i drug Tito! Ti si Mašićeva ulica! Ti si Trg bana Jelačića! Ti si kolica! Ti si sladoled!”

Krenule smo u različite srednje škole, upisale različite fakultete, udale se za različite muževe, iako smo maštale o zajedničkom i savršenom, s kojim ćemo živjeti u istoj kući, a on će nas voljeti najviše na svijetu (svaku posebno).

Rodile smo djecu. Svaka svoju. Došao je rat. Ona se s obitelji odselila u daleki svijet. Ja sam ostala u istom gradu, u kojemu još stoji onaj kiosk.

Srele smo se ljetos. Ljepota prisutna u tragovima. Malo pojačan stas. I glas je ponešto drugačiji. Pokušavam u toj gospođi naći djevojčicu koja je nosom bila priljubljena uz kiosk. Tu i tamo ubaci pokoju englesku riječ. Pa nije ni čudo, nakon dvadeset godina života u dalekom svijetu. Zapravo, engleski je prisutniji u svakodnevnom govoru nas koji smo ostali. Super, kul, bič, involvirana sam, forvardirat ću ti, okej, si ju...

Prvih pola sata iscurilo je u uzajamnoj razmjeni informacija (ni to nije hrvatska riječ) u kojima smo sažele proteklih osamnaest godina. Loptamo se usporedbama kako se živi ovdje, a kako tamo.

Razmjenjujemo fotografije. Ona, mužić i dječica ispod božićnog drvca. Našla sam se u nevolji. Nemam obiteljsku sliku novijeg datum, samo pojedinačne, razjedinjene.

Uzajamno se divimo dječici i potvrđujemo jedna drugoj životne uspjehe, uz neizostavnu rečenicu: “Ah, tek po djeci vidiš kako si ostario!” Milo i toplo gledamo oči jedna drugoj dok nam procesori uspoređuju, prerađuju, traže rješenja koja će potvrditi životne nam hipoteze ozbiljno uzdrmane. No nema se više vremena ni energije za veliko spremanje, tek na brzinu prikriti nered, otvoriti sobu za goste a ostale zatvoriti, zastrti prozore, upaliti prigušeno svjetlo i mirisnu lampicu.

Tko je ta žena? Pokušavam joj dohvatiti oči. Kaže, muči je nostalgija. U dalekom svijetu druži se uglavnom s “našim” ljudima. Djeca nemaju osjećaj za domovinu, dvadeset četverogodišnji sin skloniji je Filipinkama nego Hrvaticama.

Rekla sam joj da bi trebala biti zadovoljna što joj sin ima curu, a ne dečka. Blijedo me pogledala. Kad sam joj onako probno, u šali izjavila da ću se rastati, upisati tečaj plesa i napokon početi živjeti, pitala me zašto ne idem na treće dijete. Ma ona je jedna zatucana babetina! Što smo mi uopće imale zajedničko? Kako se samo promijenila? Kad malo bolje razmislim... uvijek je bila pomalo sklona šovinizmu svake vrste. Ona je maska. Ona je prazna. Izgubljena u prijevodu. Ljepotica bambi-pogleda i čarobnog osmijeha. (Ti glupi muškarci uvijek su padali na to.) Gdje su joj oči? Ma, nije ih nikad ni imala. Ja sam joj posuđivala svoj zanos čitavo djetinjstvo i veći dio mladosti. Tko je ona?

Nakon nekog vremena nastupi šutnja praćena tek neznatnom nelagodom što jedva se naslućivala.

Nismo dopustile nelagodi da postane više od slutnje. Pa odrasle smo žene i znamo recept za takve trenutke: A onda... sjećaš se kad smo ovo i ono, pa onda... je l’ viđaš Vesnu? I tako sljedeća dva sata. Rastale smo se čvrsto obećavši jedna drugoj da ćemo se od sada redovito dopisivati, mailati.

Znale smo obje da nećemo.

“Ti si kokakola! Ti si fanta bez poklopca! Ti si djeca su slatka i bez slatkiša! Ti si žuja je zakon. Ti si vožnja bez karte! Ti si Tele 2 ne želiš platiti više! Ti si kravica! Ti si hokej-palica! Ti si Marica! A ti si Ivica! Ha-ha-ha!”

Izišle su iz tramvaja, a s njima je izišao i cvrkut! Nestao hihot. Kao da nikad ni živio nije u toj tmurnoj četvorki. Toj istoj četvorki u kojoj ja prebacujem iz šupljeg u prazno, razmišljam o poriluku, šefici i čizmama na sniženju. Nadam se da nemam kardiomiopatiju. Piše na internetu da je to nasljedna bolest. Nitko mi u obitelji nije umro mlad, već bi se do sada nešto otkrilo.

Ipak je žgaravica. Ili tek sjećanje što žari... Ti si Opatija! A ti Milde Sorte...