41. priča: Zoran Krmpotić: Kiša u ponoć

Iz sna me trgnula škripa vrata, svjetlo mi se zari duboko negdje u mali mozak, opet. Mokre čarape, kroz polustisnute vjeđe pogledom tražim kutiju s cigaretama, kava, u plastičnoj nekad davno bijeloj šalici, miriši kao prava. Srčući toplu tekućinu koračam u tamu kao u neki čudan san. Ljudi oko mene tiho se kreću bez razgovora, slijede taj čudni ritual i jedan za drugim nestaju u tišinu, u mrak. Tama naposljetku i mene uzima pod okrilje, grli me svojim hladnim skutima kao mati, dobra i nježna ali bez moći da me utješi i ugrije. Blatnjava staza vodi me u krug svaki put ispočetka i bez prestanka.

Prošlo je kvarat ure, možda i manje, studeno je. Sjene, samo sjene, izdužene i lelujave, nestvarne. Opet sam, ja i slike. Krenu kao foršpan nekog davno zaboravljenog filma iz djetinjstva, netočno, romansirano zabilježenog u nekom zabačenom, nekorištenom dijelu mozga, pameti, ako uopće u ljudskoj lubanji postoji nešto što se smije nazvati pameću. Sva ta lica i događaji, kao da se obraćaju i događaju nekom drugom, negdje daleko u okružju zagađenom dimom i poluprozirnom paučinastom maglom s kapljama kao suzama što se ne mogu osloboditi njenzina nježnog, ali fatalnog zagrljaja. Šum tekućine što ga moja utroba predaje napaćenoj zemlji pod mojim nogama nakratko ubija tišinu što me steže sve jače, nemilosrdno se razmećući prazninom svog ambisa. Mjesec svojim srpom brodi kroz oblake gurajući i vukući za sobom zvijezde bez imalo srama, bijedni patuljak gospodari veličanstvenim zviježđima, ponosan na svoju ogromnost u mom ograničenom horizontu. Palim cigaretu, dim se poput aveti izdiže iznad užarenog duhana, i nestaje negdje među rijetkim lišćem nada mnom, a žar cigarete od maloprije polako umire na vlažnom tlu. Besmisao postojanja u ovoj noći je nekako još besmisleniji što mi se čini razumljivija svrha mog obitavanja među ovim rijetkim stablima bukve i javora. Budi tu i gotovo, što sad kenjkaš o kozmosu, kaosu, smislu i besmislu, majmune, trebao si prije misliti. Da, trebao sam. Puno sam toga trebao.

Interesantno je kako napukla cigla “giter tri”, kako bi rekao moj stari, postane udobna fotelja nakon dugog stajanja i premještanja s noge na nogu. Plamičak upaljača titra na vjetru, ugasi se, pa opet titra i ništa. Naslinio sam cigaretu potežući, ali nikako je upaliti. Krasno, sad više nema ni plina, samo jezičci iskri izbijenih iz kremena osvjetljavaju nešto tame oko mog lica i blato, izgaženo čizmama mojim i onih sličnih meni, u tom ritualu bjesomučnog hodanja ukrug sve dok njegov besmisao ne počne dobivati obrise smislenog, utopljen u beskraje ljudske gluposti. Od vjetra ništa ne čujem, baš me briga, neću više ni slušati, kao da itko išta sluša na ovome svijetu. Noge su mi kao led, nikotin je nedostižan, zarobljen u malim smotuljcima u džepu jakne, a vrijeme je stalo. Mjesec sve više gubi bitku za noćno nebo, oblaci su se pregrupirali i navalili od zapada kao moćni konjanici noseći sa sobom strast i tugu pobjede. Ostavljen od podanika sitih tiranije malo-pomalo se ugušio u tami gustih redova nebeskih jahača. Tama, tišina, a gdje je strah, u kojem kutku svijesti vreba priliku za izlazak u mračnost ove noći. Pojavit će se, to je sigurno. Privući će se mučki, sasjeći će ledenom sabljom sve nade i skrupule i zavladat će kad najmanje očekuje mužjak što se do maloprije busao u prsa junačka.
Hoće li ikad proći to zaustavljeno vrijeme, kad će se pokrenuti kotač zaglavljen u kalu ovih trenutaka, beskrajno glupih trenutaka nanizanih kao niska mutnih crnih bisera, mutnih i tamnih kao ova noć skrivenog mjeseca. Ma baš me briga, nek se valja, nekad će proći, sve će jednom proći, neumitno i konačno. Da mi je sad zapaliti, lakše bi bilo uz taj dim, tako blag, tako otrovan.
Pa dobro, što ja radim ovdje, a mogao sam biti gdje sam htio, recimo na Havajima. Čuj Havajima, kako to lijepo zvuči, Havaajiii! A di san ja, usred ovog sranja i još je ovako zima. I mračno je, i ništa se ne čuje... ili ipak... Ma nije ništa, valjda, nadam se...
Guzica mi se zaledila na cigli, prste na nogama ne osjećam, a i koljena mi trnu. Tko zna koliko je sati. Moralo bi uskoro proći, već mi je dosta. Vjetar opet pojačava, još je hladnije, rijetko lišće čudno šumi, više pravi buku kao kad dva pijanca laprdaju konačne istine kroz požutjele zube ne slušajući ni svoje a kamoli sugovornikove riječi. Kapu navlačim još dublje na uši, vrat sam već uvukao u kragnu, šake su mi led ledeni. Ustajem.
Ovo više stvarno nema smisla. Bauljam u mraku, blato pod čizmama mljacka dok se krećem nekud neodređeno u krug, uvjek taj šugavi krug.
Evo me opet kod moje cigle, premjestit ću je, tamo kraj onog zidića manje puše. Malo ću meditirati, neću ništa misliti. I tako uvijek netko drugi sve smisli, a mi samo glumimo moždane aktivnosti da bismo zavarali sami sebe. Ma baš me briga.
Uspio sam ne misliti svojom glavom cijelih nekoliko trenutaka dok me cigla nije počela opasno kočiti i bosti, bit će da sam je okrenuo naopako kad sam je bacio tu kraj zidića. Pa da, normalno, i sjeo sam na blatnjavu stranu. Sad su mi i hlače mokre i blatne, ma krasno. A što ćeš, blago mitrovo.
Meditiram na glatkoj strani moje cigle naslonjen na suhozid suočen s beskrajem svemira. Nešto puče! Skočih s cigle a čizma mi pobježe po blatnjavoj stazi i vidim past ću... padam, padam... beskrajno dugo traje taj pad uz poluokret kao neka bizarna figura iz umjetničkog klizanja. Uz lom i pucanje sruših se leđima ravno u neku gomilu trnja i suhih grana. Netko ide, jebote! Čupam se grčevito, dižem se iz tog jarka, a one grane sve se dižu zajedno sa mnom, potežu me natrag na tlo, batrgam se, pusti me, k vragu! Znoj me probija, ali grane me ne puštaju, past ću, padam! Zavalih se natrag u ono trnje, srce tuče, znoj, šljapkanje brzih koraka po blatnjavom putiću sve mi je bliže, piša mi se!
Vau! Vau!... Brita! To je Brita, kuja iz sela, liže me po licu.

Potežem dim, dobro je, upaljač se smilovao, vjetar je stao, kuja je otišla. Opet su00E2m. Sa zvonika crkve zazvoni ponoć. Dvije-tri kapi padoše na cijev srbijanke i zasjaše mutnim sjajem pod žarom cigarete. Sve i nije baš tako beznadno, pomislih, a kapi kiše zasviraše po rijetkom lišću i blatnjavoj stazi, najprije tiho, a onda sve jače i jače.