43. priča: Slavica Stojan: Ribareva nevjesta

Pasko je svaku večer, petkom i svetkom, odlazio u ribolov. Vraćao se ujutro nakon što bi skromni ulov prodao na tržnici i kupio ruku crnog kruha. Živio je sam u starom ruševnom palacu u hladovitoj uvali Rijeke dubrovačke. Na njezine prostrane gotičke prozore rijetko i ljeti navraća sunce, dok je u zimskim mjesecima obavija ljubičasta koprena hladnoće. Govorilo se da u Paska traje korizma cijelu godinu.

Mrzio je Mokošicu koja se kupala u suncu i njezine ribare koji su krpili mreže u zavjetrini. Jedne zime su ga trojica svukla do gola na Grebenima, vezali ga, pa mu onda spolovilo tako čvrsto pritegnuli konopčićem kojim se zauzlava mreža da više nije ni osjećao taj dio tijela. Ismijavali su ga nazivajući njegovu razgolićenu muškost kravljom plodinom. Jedva je uspio razvezati čvor zubima. Od boli nije mogao hodati, a spolovilo je bilo natečeno i modro.

Ulazio je do pasa u hladno more, jer mu je ta slana hladnoća ublažavala bol. Oteklina je spasnula, ali spolovilo više nije osjećao U Sustjepanu se prepričavalo da ni stara Luiđa, koja živi pod štrekom i s proljeća bere trave po Srđu, nije mogla pomoći nesretnome mladiću. Rekla je da od njega neće nikad biti muško i neka zahvali Bogu što je ostao živ od gangrene, a bez žene se može.

Pasko je uvijek čekao da se stišaju marčane bure. More je tada bilo čisto i tako prozirno da ga je čovjek mogao piti. Isplovljavao je u sumrak. Još prije noći mogao je doveslati do Sv. Andrije. Privezao bi barku uz jednu stijenu, uspeo se pa obišao otok i bacio tunje s njegove unutrašnje strane. Nakupio bi pregršt lupara za večeru u jednoj zaštićenoj uvalici. Ona bi se uvijek pojavila prije prvih znakova zore. Izronila bi svojom elegantnom bezuhom ljupkom glavicom i doplivala do plićaka, pa se potom dostojanstveno, upirući se perajama približila njemu na domak, kojih metar ili dva razmaka, i gledala ga velikim pametnim očima.

Otpuhivala je glasno pa mu se činilo da je dugo i zamorno plivala da bi došla tu k njemu i ispružila se, podajući se bez straha njegovu pogledu punom nježnosti i uzbuđenja. Oslonjena na čvrste peraje, podignute njuškice, sva prekrivena sjajnom sivosmeđom dlakom koja je prema trbuhu postajala svjetlija, bila je najdivnije stvorenje koje je Pasko ikad izbliza vidio. Gledala ga je znatiželjno i ravnomjerno otpuhivala. Činilo mu se da se smiješi, i osjetio se prvi put voljenim bićem U toj sreći ne bi ni primijetio kad je zaronila, ali ga radost nije napuštala, jer je vjerovao da će sutra ponovno biti u pećini. Nikada više neće opustjeti njegova duša. Sutra kad izroni odlučio ju je dodirnuti. Nježno će je maziti, leći uz nju i ostati tako priljubljen zavazda.

Jednog od sljedećih dana uranio je prema Sv. Andriji i već je zatekao da opušteno leži na suhoj lažini koju je nakupljalo more pri ulazu u pećinu. Milo ga je zagledavala svojim nježnim pogledom. “Pa ti si me čekala”, šaputao je sretno i nečujno, tek pomičući usnice od straha da je ne prestraši njegov glas, da ne spuzne u more i ne zapliva u njemu nepoznati svijet.

“Draga moja, rusice moja, đilju moj, ljepoto moja”, šaputao joj je samo pomičući usne u silnoj razdraganosti koja ga je krijepila više od ikakva zalogaja i više od sna. Bila je tako stvarna, bila je živa, bila je njegovo blaženstvo. Ležala je nepomično; svoje veliko izduženo ali moćno tijelo oslanjala je na dvije peraje. Nije se micala dok je on polako vezavši barku i zamočivši noge do koljena ušao u morsku pećinu. Potom se polako spustio i on na lažinu, legao potrbuške nasuprot njoj i zadivljeno je gledao.

Ustuknula je za nekoliko pokreta perajama. Bojao se da će svakog časa zaroniti i nestati i da će cijela noć biti besmislena i uzaludna, ali ona je netremice upravivši svoju prelijepu glatku glavicu prema njemu, čekala. Uživao je gledajući je a istodobno bolno žudio dotaknuti je. A bila mu je na dohvatu; ispruživši posve ruku mogao je pod prstima osjetiti njenu tamnu svilenu dlaku. Pa ipak, još se nije toliko odvažio. Srce mu je previralo od silne nježnosti gledajući je ispred sebe zaobljenu i veliku kako balansira blaženo svojim nabreklim glatkim tijelom podbočenim moćnim širokim perajama. I premda je bila tako umilna pojava, u njegovu srcu podizala je žudnju poput morske plime koju donese lebić, neumjerene i silovite.

Osjećao je kako snažno krv kola njegovim tijelom, kako ispunja svaki njegov djelić; prvi put je tako osjećao svoje tijelo, čak i onaj zamrli ud. Nabujala je i rasplamtjela se njime životna snaga. Srce mu se nadimalo od uzbuđenja. Planulo je neobuzdanom strašću. Ona će ga zadovoljiti kao što žena zadovolji svoga čovjeka. Nije više osjećao sramotnost ni prezir prema vlastitom tijelu. Ona je bila golemo blago, ona je bila gozba u kojoj je želio nesmetano uživati. Obuhvatit će rukama onu Njenu slatku glavicu, okrenut će je na leđa da mu konačno otkrije svoj svijetli mekani trbuh, a onda će on leći na njega kao na postelju, prikliještit će je nogama i utisnuti se u njezinu dubinu.

“Objahat ću te noćas kako i zaslužuješ, izazivačice moja, nevjesto moja, micao je usnicama bezglasno. Sudarit ću se s Tobom, ubacit ću se u tebe, nećeš mi iskliznuti, pritegnut ću te uza se, ostat ćeš sa mnom, ne smiješ zaroniti, nećeš ni htjeti kad te uzjašem, moja predivna gudo morska, ljepotice moja i kurvo, nevjesto moja i ženo, ne nećeš kad osjetiš moju kravlju plodinu u sebi, kad te odere ova moja moćna divljač, ovaj siloviti greben među mojim nogama.” Kad je usred pomrčine nazreo Njeno golemo tijelo u uobičajenom položaju na pličini pred ulazom u špilju, polovicu tijela zalijevali su joj valovi koji su ulijetali u špilju. Nije se ni pomaknula. Spustio se na lažinu i legao. Neće više otezati, odlučio je u trenu, želio je i morao zadovoljiti svoju slijepu strast.

Ponesen žudnjom za dodirom jedrog tijela svoje dlakave nevjeste, počne primicati svoje tijelo njezinu drhteći, sav izbezumljen od žudnje. Nadirala je u njega do tada nepoznata snaga. Napredovao je prema Njoj žal po žal. Nije više mogao bez tog žuđenog dodira, štoviše, niti sam dodir njezina tijela nije ga više mogao zadovoljiti, htio je nasrnuti na nju, bio je željan boriti se s njom. Želio ju je upokoriti svojim obnovljenim tijelom, svojom muškosti, snagom koja je nadirala iz njegovih prepona. Činilo se da ona nije osjetila njegove namjere. Ili možda ipak jest, pa ga je svojom mirnoćom nastavila izazivati. Kad je bio na samo nekoliko pedalja od Nje, zapazio je lagani nemir u obliku drhtaja na golemom tijelu pred sobom. U grču se bacio na nju. Sve je trajalo tek nepoznato kratki djelić vremena.

Upamtio je samo da je bila tako čudesno glatka. Neviđenom gipkošću i brzinom životinja je skliznula u more i nestala u njemu. Zaurlao je divlje. Onda se urlik pretvorio u plač, pa u tiho sretno jecanje kao da je maleno dijete u majčinu krilu. Prštalo je iz njega, nešto toplo, obavijalo mu je bedra, kao da mu mlazevi mlake rose miluju tijelo. Vidio je posve jasno noćno svjetlucanje mora. Razdirali su ga bol i užitak stopljeni u jedan osjećaj. Ležao je na leđima s rukama pod glavom mirujući dugo. Zvijezde su gasnule, prvi znaci dana ispunjali su morsku špilju. Potrajalo je dok je smogao snage i stao na noge. “Sutra ću doći s harpunom”, rekao je naglas. “Prokleta bestija, sad znam ko mi para popunice, sutra ću uzet harpun sa sobom, platit ćeš mi, ribokradice”, prijetio je urlajući životinji koja je već daleko bila otplivala.

Dugo vremena Sustjepanci nisu ni primijetili da njegova barka stalno miruje u mandraču. Oni koji su ušli u kuću, našli su ga umotanog u prastaru šabaku. Bio je već posve sasušen kao bakalar.