45. priča: Miroslav Mićanović: Kad si prvi put bio na moru?

Pitaju me obojica.

Znamo da je došlo vrijeme mnogih pitanja iz područja “prvi put”, ali ne znam što bih trebao reći i na što bi se moje riječi odnosile. Volio bih da je to nešto lijepo i jednostavno, dopadljivo i bez pouke, volio bih da je kao zen, ali sve mi je neuhvatljivo. Teško da su me pitali o blistavosti trenutka prvog puta na moru, mislim. Sjedimo u sobi i vani je zima koja ne zna ostaje li ili se povlači – mijenjaju se kiša i sunce, hladnoća i južina, bolesti i vijesti, kao slike i igre, kratki filmovi, spotovi, na ekranima njihovih kompjutora, kao neskladnosti i bizarnosti svijeta kojim smo okruženi.

Što bih obojici odgovorio na pitanje kad sam prvi put bio na moru?

Oni su plivači puni snage, vješti su u ravnomjernom disanju, radu ruku i nogu, u ronjenju, djevojke ih prate kad se spremaju za skok, a meni je samo ostalo da im s obale mašem, što, naravno, ne činim. Zašto bih ja njima mahao i govorio bilo što. Sjedio sam u hodnicima plivališta, preživio trenere, strahove i, uglavnom, omamljen klorom vozio ih dvaput na tjedan, po tri sata, poslije posla na bazen. Važno je da to nauče, mislio sam, to da znaju plivati i sad im samo, kad su odrasli, dajem imena junaka iz filmova koje smo gledali zajedno u ljetnom kinu na Murteru. I vičem za njima, ali oni brzo skoče, zaplivaju i gube se među glavama koje plutaju, pomiješaju se s igračima u vodi i loptama u zraku.

– Kad sam bio na groblju! – mogao je biti moj odgovor. – Tako sam bio prvi put na moru!

Ali okrenuli su mi se leđima, smiju se, lupaju po tipkovnici i navlače se i igraju s još nekim od čuda na ekranu. Da su čuli što sam odgovorio, znam što bi mi rekli: Duhovito.

Odgovor – kad sam bio na groblju! – na pitanje – kad si prvi put bio na moru? – trebalo je biti jednostavna, mudra i neiskoristiva rečenica.

Zovu me da se vratim u njihovu sobu. Kao da su zaboravili ono što su prije htjeli saznati, pokazuju što su novo pronašli među milijunima provjerenih i neprovjerenih vijesti i informacija. Nije mi se lako snaći u toliko naglih promjena želja, pitanja i pokazivanja, jer njih dvojica, ispred kompjutora istodobno jedu i slušaju glazbu, na chatu su, vrte fotografije na facebooku, piju voćni jogurt od trešanja, otrče do prozora ako ih tko zove.

Tražim da se smire i upute me samo na jedno mjesto na svjetlećoj površini, jer me istodobnost različitih stvari umara, udaljava od njih. Pristaju na ono što tražim i čitaju mi naglas o župniku koji je, u predgrađu jednog od naših gradova, povukao za uši dječaka koji je bio nemiran na pouci o vječnim stvarima i time uznemirio sve zaštitnike zemlje i neba po svim rodnim i nerodnim razlikama. Nije mi bilo svejedno i nisam mogao ne misliti zašto je on to učinio? Očekuje se od mene da kažem nešto o tom slučaju, što mislim o njemu, je li to radio i meni kad sam bio dijete.

– S njim sam bio prvi put na moru – izdahnem i pokažem još jedanput na ime i prezime župnika optuženog zbog povlačenje ušiju nesretnog djeteta.

* * *

Početak priče o tome kad sam prvi put bio na moru, ipak je na groblju, na mjestu koje je za mnoge kraj. Sigurno sam tako mislio kad sam tamo došao, u kasnom proljetnom jutru koje su ispunjavale ptice, zelenilo, od cigle crvena grobarova kuća i njegova djeca koja su se igrala i smijala pokraj križeva. Prispio sam kao treći radnik, pomagač u izgradnji ograde oko groblja, ali ne sjećam se jesam li se pitao treba li praviti ogradu mrtvima, kao da mogu pobjeći, otići ili nestati. Ne znam što su o našem poslu mislili oni koji su dolazili na groblje, mjesto mira i tišine, donosili cvijeće, mijenjali ono što je usahlo i sipali svježu vodu. Gledali su, molili se ili razgledali susjedne grobove, krošnje i sklanjali se na rub, u sjenu šume.

Dospio sam među radnike koji obnavljaju groblje, tako sam svojim radom zaslužio odlazak na more, u samostan na otoku blizu Šibenika, kamo je dječake iz mjesta vodio župnik, o kojem sada čitamo na ekranu.

– Nemojte brinuti, neka dođe raditi na groblje, a zauzvrat ću ga povesti s drugom djecom – rekao je mojoj majci koja se raspitivala koliko je potrebno novaca za odlazak na more.

– Je li te strah? – pitao me je poslije Jednoruki, dok sam razvozio beton i istresao ga u pripremljene drvene kalupe.

Lupkao je sa strane dok se betonska masa slijegala i na sklopovima curila voda siva od cementa.

– Nije – odmahnuo sam glavom i tjedan se dana radeći, od jutra do sumraka, družio sa živima i mrtvima.

Nije me bilo strah, ali me je jedino brinula voda i nisam je htio piti. Vjerovao sam da je ona u dosluhu s mrtvima, obilazi ih u zajedničkoj dubini, klizi između njihovih nepomičnih mjesta, ispod ugraviranih slova na spomenicima koja su govorila o godini rođenja i smrti, o tuzi onih koji ostaju. Neki su tekstovi bili toliko žalosni kao da govore o meni, ali se nisam mogao otrgnuti i na odmoru bih išao od grobljanskog teksta do teksta. More mi se ponekad kao ptica javljalo i dolazilo u ravnicu, gdje sam ga dočekivao s radnicima, s mrtvima, s osamljenom djecom i ožalošćenima.

Sjećam se rada na groblju više od plavetnila i soli, ali sam više od svega zapamtio naš povratak s mora. Zamolio sam od župnika šah, koji je bio poseban po tome što su u podnožju njegovih figura bili ugrađeni magneti i zbog toga je bio pogodan za putovanje. Dok se vlak kretao, vozio nas uz drukčije predjele od onih iz kojih smo došli, vukli smo kraljeve i kraljice, pijune, konje i lovce po ploči bez straha da će nam se sva ta crno-bijela menažerija raspasti i nestati prije odlučujućega pobjedničkog poteza.

Zaustavili smo se u Kninu i izašao sam iz vlaka, gonjen žeđi koja me pratila od prvoga dana rada na groblju, na moru poslije ribe i samostanskog vina. Čaša vina poslije ručka bilo je iskustvo koje nismo doživjeli doma.

* * *

Nije mi trebalo dugo da shvatim kako moji sinovi već odavno ne slušaju priču o moru, groblju, samostanu, šahu i zaustavljanju u Kninu. I što ih je tu moglo i trebalo zanimati? Odustali su od vijesti o župniku i povučenim djetetovim ušima. Ništa im nisam rekao jednostavno, sažeo u konkretan odgovor ili domislio dobar i pamtljiv zen (kao onaj o dvojici budista koji su prelazili preko blatne ulice i jedan je od njih prenio ženu na drugu stranu). Htio sam im samo ispričati kad sam se napio vode na pumpi kninske željezničke postaje i vratio u kupe – nije bilo šaha s magnetnim igračima. Uzalud smo pretražili cijeli vlak, nekoliko puta na putu do Vinkovaca provjerili sve vagone – kutija i figure s magnetima nestali su kao da su propali u zemlju. Put je bio dug i sporohodan – ništa mi nije pomoglo – traženje, ispitivanje djece iz moga mjesta, raspitivanje nepoznatih putnika. Ni plač ni sućut, stid i nelagoda, nisu mi pomogli da pronađem ono što je bilo zauvijek izgubljeno ili ukradeno, skriveno mojim očima.

– Kako je bilo prvi put na moru? – pitali su moji ukućani kad sam oko ponoći stigao.

* * *

Šutio sam i stajao iza leđa dječaka koji gledaju u ekran. Pokušavam iza zatvorenih očiju zamisliti more prvi put. Započelo je razgovorom o njegovoj slanosti i s dječacima koji opisuju što se sve može učiniti u moru – ležati, plutati, plivati i gledati. Pocrniti se može, jesti riba i piti crno vino, mazati se uljem i dodirivati žene. Prerano je za žene i za prvi put, jer smo u samostanu, na otoku nedaleko od Šibenika, okruženi kamenim kućama, izdvojeni od drugih.

Ali to je već kraj priče o moru: volio sam u njega zaroniti, poslije ležati na stijeni i na suncu. Vijest o izvučenim ušima odvela me do izgubljenog šaha, jednostavne lijepe kutije s igračima koji u svom podnožju imaju magnete. Vlak kreće i u tom pokretu toliko godina poslije vidim nedvosmisleno i jasno ono što sam počeo gubiti. I da je odjedanput vrijeme za prikupljanje. I da bi se moglo još o mnogo čemu govoriti i pisati.

Sjedimo u sobi i vani je zima koja ne zna ostaje li ili se povlači – mijenjaju se kiša i sunce, hladnoća i južina, bolesti i vijesti, kao slike i igre, kratki filmovi, spotovi, na ekranima kompjutora, kao neskladnosti i bizarnosti svijeta kojim smo okruženi, koji nam govori sve i ništa. Kao rečenica u zenu: jednostavna, mudra i neiskoristiva.