49. priča: Jozo Vrkić: Penjanje

Žena je teška srca navijala budilicu: valja joj ujutro otići u rodilište na pobačaj. U mrklom mraku vidjelo se samo hladno svjetlo dviju kazaljki na budilici u kojoj je vrijeme muklo tuklo. “Taj je sat sve što imamo”, ženi je na oči došla suza prije nego san, “pa kako bismo onda imali mâlo?” Bila bi muža prenula oda sna da i tim riječima pritvrdi njihovu odluku, no drukčija joj je misao već vjeđe lijepila: “Ali i vrijeme je sve što imamo...”

Mladi bračni par pratio je starca dok su se penjali prema njegovu peterosobnom stanu, posrećilo im se da ga starac želi zamijeniti za njihov maleni u podrumu. Ne, nije to bio san ono što oni čuju:

– Velim vam, vaš je stan, ali jedino ako budete ono što je živo u njemu voljeli do smrti kao sami sebe. Čujete li, morate tom pružiti sve od srca!
– Sve ćemo uradit! Vaših pet soba, a naš podrum, šjor... drugi ne mogu kroz cili život, a mi iz običnoga novinskog oglasa! Pa ja ću poletit...

– Šjor... volit ćemo. Ima u nami ljubavi... Odma’ ćemo i dite. Imali bismo ga da smo imali veći stan...
– Onaj podrum... Bože ‘prosti, ko štala... ovaj... a dica su nježna!
– I Isusić je odgojen u jaslama!
– Znamo, znamo, ali danas je život skup...

– Mladi ljudi, život je oduvijek skupocjen! A starcu je dužnost da mlade izvede na čovječanski put!

– Ako je, gospon, vaša žena koju treba dohraniti, nemajte brige, ostat će u dobrim, ajmo reć, u kršćanskim rukama... Imala sam i ja babu staru!

– Dohraniti... se može i dršćućim rukama čovjek sâm, malo mu ispadne po bradi, malo po podu... Možete odustati, ne silim vas... Morate to voljeti kao sami sebe, ćuka mu pernatoga!

– Miša mu...
– Čim vam je psovka blaga, mogli biste... ispitajte svoju savjest... Još trideset i šest stepenica i žuta je papiga...
– Papiga! Lako ćemo to volit... Aa!
– Ma, tuđa! Oponaša mi kašalj! Odvratna...

– Ako je mačka, volimo mi mačke; ako je pas, volit ćemo i njega...
– Pa da je i ljudska osoba, šjor!
– Malo je teže zavoljeti čovjeka. Znam!

– A da nije...
– Mladi ljudi, ne silim vas!
– Ne, ne! Samo ženska znatiželja...
– Šuti, miša mu!

– Ćuka mu pernatoga, e, da je bilo ne penjati se, živjeti uvijek na vrhuncu... Moj štap jedini znade kako je kad sokovi više ne kolaju, ni u meni ni u njemu...
– A kolaju li sokovi u tome živu, mislim...

Starac prečuo:
– Prokleti zeleni mramor. Sâme vijuge u njemu izazivlju strah. Sliči na plijesan u grobu. U seljačkim potleušicama barem se nastavlja život, s koljena na koljeno, a moja obiteljska loza, eto ti, nije mogla izrasti do petoga kata...

Jedan stanar sa četvrtoga kata proviri na vrata: “Dobro jutro, nije lako bez lifta!” No, starac ne započe s njim raspru o tome da se je bolje penjati stubama, nego se, sa smiješkom, obrati mladima:
– Uvijek se na ovoj sto i devetoj stepenici odmorim – ali ne od umora, nego od pozdravljanja!

– A što se, lipo, niste svadili sa svima!
– Mhm, kako će vaša narav voljeti tuđi život kao svoj, mhm!

– Jeste li imali sklonost... mislim, jeste li imali kanarinaca i zlatnih ribica?
– Muči vas broj. Znam, teško je pravedno rasporediti ljubav... Ma jedno! Jedno voljeti kao sebe samoga, znati da je tuđi život tvoj život...
– Jesu li tome živu ispali zubi ili jede vlastitim zubima... Miša ti, samo pitam da znam kakvu hranu trebamo... ženo Božja!

– Ja vam se divim!... Imao sam psića šarplaninca, koji je rastao od penjanja...

– Imali?!
– U mojim godinama sve je u prošlom vremenu... Ćuka mu, uh, i inkasatorov je život težak!
– Čiji nije!

– E, sad ste blizu ljubavi... Pet soba, umorim se dok otvorim sva vrata. Kad sam vidio oglas, mislim, neka mladost uživa... Peti kat na vidiku! Glavno je da nema susjeda nad glavom. Jedino sveti Petar na nebu... Dobivate velik stan, ali na pošten način. Ne sanjajte žohare i neka vas ne muči savjest.... Useljavalo se, ehe, a kad je pokojni Štap pao i pukao kao tikva, njegov se sustanar radovao poput malena djeteta...

– Nije znao voljeti drugoga kao sebe samoga! Eto ga! A mi znamo... zahvaljujući i vama, šjor!
– Morat ćete obrisati prašinu od dvadeset i sedam godina. Otkad je moja pokojna...
– Duša joj se raja nagledala...
– Iz tvojih usta u Božje uši...

– Mladi ljudi, ne možete Boga prevariti... Moj život ništa ne znači, ali djetinji jest...
– Pa rekli ste da nemate djeteta!
– Ne bojte se! Govorim u ime čovječanstva, rekao sam vam, morate biti spremni na svaku ljubavnu žrtvu.... Evo nas!... Pazite, kvaka je neočišćiva. Nakapana je suzama. Ne mogu odonda... Možda vama uspije, nije vam tuga obuzela dušu, hvala Bogu...

Mlada žena prilijepi uho na vrata. Učinilo joj se da je unutra čula dječji plač.
– A rekli ste da nemate djeteta!
– I nemam! I ne silim vas. Da imam... ne biste vi ovaj stan!

– Šuti – šapne mužić – možemo ga dati u dom za nahočad. Prevario on nas, prevarili mi njega. Drž’ stan!
– Dite će nas nadživit!
– Mladi ljudi, nekoga nadživi i njegov kišobran!

Otvore se vrata i nasred predsoblja ugledaju djetešce u zipci koja se još zibala. Pojavi se iza zastora bijela babica i mladim ljudima podigne dijete na jastučiću:
– Vaše! Rođeno! Vaša krv!
Ženu probude i budilica i san. Ona odmah pritisne zvonce da ga utiša. Muža probudi upravo utišana budilica, a ne onaj zvuk koji para uši i utrobu. Ženu je lagano laktom dobudio: “Dušo, znaš što je dogovoreno...” – “Ali me je u snu budilica odgovorila. Ne idem jer mi je ispričala strašnu priču o vremenu...”