5. priča: Romana Brolih: Prozor

Gadljivo mlatara guzicom i maše rukama. Pretjerano. Okreće se i namiguje muškarcu u autu. Ovaj mu maše i trubi istovremeno. Starice koje su još donekle prisebne smješkaju se i gurkaju a on i dalje njiše dupetom i vrti te tanke nožice. Sjeda na klupu i pali cigaretu. Svaki put isto. Nema hrabrosti ni snage popeti se do moje sobe i bez te cigarete koja čudno miriše prisloniti svoje lice uz moje. Moj sin. Peder. Gledam ga kroz maglu, ne želim operirati mrenu jer se uglavnom vrati. I tako kroz maglu je lakše. Njegova kosa već pomalo pada. Ne mogu reći da mi je žao što nemam unuke. Nije mi žao ni njegova podbuhlog lica. Jer ustvari mi je gadan. Ovako kroz maglu vidim neke druge obrise.

Glava mi je često u masnicama, udarim u vrata ili u nekog starca, ali i to mi je lakše od slike svog sina baš onakvog kakav je uistinu. Peder izvana.
Postoje trenuci kad se izgubim i teško me vratiti natrag. U tim trenucima ga volim. Jer nemam pojma tko je i zašto me njegove staklene oči proučavaju i plaze po mom licu. Držimo se za ruku i satima sjedimo na klupi. On mi priča o koncertima i putovanjima. Kad spominje ženu koju zove mamom, svaki put plače. Meni suze krenu bez veze jer ne znam o kom priča, ali mi njegove suze sjednu na grudi i pritišću, pa me toliko nerviraju da se primoram pustiti ih da odu. Njegove suze. Da odu kroz moje oči. Bolje nego da ostanu na grudima i poplavljuju. Oduvijek sam imao paranoju od vode u plućima. U tim trenucima njegovo afektiranje nije mi nimalo iritantno. Jer ga ne primjećujem. Važno mi je samo strujanje i toplina koja mi prolazi tijelom. Kad stavi svoju ruku u moju.

Rijetki su trenuci kad se vratim sebi. Kao ovaj sada. Njih ne podnosim. Tad stanem kod prozora i promatram. Krenem s ljudima. Gledati kroz njih nevjerojatno opušta. Oni ne znaju da se povremeno vraćam. Ni sestre. Nakon ljudi prelazim na cvijeće. Nikad nisam pretjerano volio cvijeće, ali njihova tišina je potrebna. Poput hrane. Ne ove hrane.

Moj sin. Bljutavo ženstven u hodu i kretnjama. Elegantan i lijep. Grub jedino u ophođenju sa mnom. To je kriva ta žena. Zbog koje plače. Sve mu je oduvijek bilo dopušteno. Čitao sam da je odgoj kriv. Svaki put kad dođe u posjet razmišljajući o tome kako izgleda seks dva muškarca, želudac mi se zalijepi za nepce, pa i ne pričam. On misli da ne mogu pričati zbog demencije, pa melje on, melju sestre. One ga obožavaju, opsjednute su njegovim pričama o poznatim osobama, ispituju ga, grcaju od smijeha, on nadoknađuje sve njihove propuste zbog noćnih smjena koje im uskraćuju tulume. Na plafonu je pukotina. Prošli tjedan jedna je starica pala s kreveta. Ona je navodno skroz nepokretna. Ovaj do mene, činovnik-serator odmah je imao komentar. Njena kći je zmija, zamislite imaju trosoban stan a ona love ko dreka, ah. I znate, znate, gospon. Ja sam arhivirao na hiljade predmeta, nemam ni jedan dan bolovanja, dolazil sam i odlazil na vrijeme. Budala. Uvijek isto.

Uvijek završi na sebi i svom dosadnom životu kojeg je preozbiljno shvatio. Nema ništa tužnije od ambicioznog  činovnika. Ne razumijem o čemu priča taj žgoljavi starac i zašto bi me to trebalo zanimati. Prosuđivanje, osuđivanje. Iritira me taj sveznadar jer nema pojma što znači baviti se tuđim životima. Ne podnosim površne ljude. Valjda me kopka prošlost kada sam pisao i uglavnom izmišljao priče za novine. Prijetili su mi svakodnevno. Jedno vrijeme pod ženskim pseudonimom odgovarao sam na pisma čitatelja. Davao sam savjete. Uglavnom pogrešne. Neka sam pisma i sam pisao. Usuditi se savjetovati budale i one koji to nisu ali ubrzo postanu nije mala stvar. Prije ili kasnije to postane osuđivanje onih koji ne razmišljaju poput tebe.

Jedan je momak tražio pomoć kako da izađe iz ravnodušja koje ga je obuzelo. Napisao je da često razmišlja o samoubojstvu, ali još uvijek skuplja hrabrost. Nisam mu odgovorio ništa. Prestao sam s kolumnama kad je u novinama osvanuo naslov V. Z. (29) skočio kroz prozor i ostao živ. Mjesecima nisam imao sna. Dok nije stigao on. Moj sin. Kao kazna za sprdanje sa slabićima. Nisam osjećao krivnju jer nisam podnosio neintuitivne ljude koji traže savjete drugih. Od tada često gledam kroz prozor i pitam se gdje i kako izgleda taj čovjek koji je skupio hrabrost. Jer mu nisam odgovorio. Jer ga nisam odgovorio.

Evo ga, moj sin, osjećam njegov miris, stigao je. I dalje gledam kroz prozor. Priča sa sestrama, ima neku odvratnu maramu oko vrata. Jučer sam u nekom filmu čuo izraz debilna. Takva je i ova njegova koja bi trebala grliti vrat neke dame srednjih godina koja nema baš previše ukusa, ali je na dobrom položaju, pa svaku bljuzgu koju stavi na sebe hvale. Vrijeme je za večeru. Mislim da ću opet baciti juhu i ispljunuti meso. Ajde malo meseka, aaaajde malo meseka, krevelje se svaki dan. Mali je donio šampanjac. Vidim ih u prozoru kako nazdravljaju. Ja ne smijem alkohol. Zbog tableta. Ili im je ovaj kič od mog sina rekao da im tako kažu. Pio sam godinama. Nikad u društvu. Doktori su rekli da je to loše. Ne znam kako zovu one tužne naslonjene na šanku i ove koji sjede sami za stolom i gledaju u daljinu. Društveni soleri. Sestra se dere unoseći mi se u lice.
– Halo, halo, ajde došli su novinari, sjećate se dogovorili smo. Vaš sin radi reportažu, danas je rođendan našem domu.– Okrećem se polako. Puno je ljudi oko mene. Moj sin nije fotograf. Moj sin je peder. Mislim u sebi.

Došle su Marija i Marta iz 207. Marta ima ruku u gipsu, drugom Mariji popravlja kragnu. Stjepan je mjesecima u istom, šarenom puloveru. Puno je ljudi.
Pretjerano nakvarcana sestra pruža mi ruž.
– To je onaj koji ste tražili, gospođo Novak, ajde sjednite da vas malo namažemo za slikanje.