7. priča: Marčelo Štambuk: Pleme

Radnja ove priče događa se sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Domoljubni Sokol, poglavica malog indijanskog plemena Ponosne Svrake, zabrinut zbog najezde bijelih doseljenika, odluči sazvati plemensko vijeće radi razmatranja navedenog problema.
– Kao što svi dobro znate – započne poglavica svoj govor na skupu plemenskih odličnika – bijeli ljudi nezadrživo poput mrava nadiru prema našem teritoriju. Ako se tako nastavi, za kratko vrijeme ostat ćemo bez zemlje naših predaka; bijela lica satjerat će nas u bijedne rezervate, toliko sićušne da ćemo se morati penjati jedan na drugoga kako bismo svi stali.
– Najbolje da ih sve pobijemo prije nego dođu ovamo – predloži Tupa Sjekira, jedan od najhrabrijih ratnika plemena.
– A kako to moj brat Tupa Sjekira namjerava izvesti?
– Prišuljat ćemo se noću njihovim nastambama i sve ih izbosti otrovnim noževima!
– Tupa Sjekira je vrlo hrabar ratnik, ali očito nema u glavi mnogo onoga što bijelci zovu mozak. Domoljubni Sokol razmišljao je jutros cijelo vrijeme dok je u prerijskoj travi vršio nuždu i zaključio kako se bijelom čovjeku ne možemo suprotstaviti silom. Jedino pameću možemo izboriti pobjedu i spasiti zemlju.
– I što predlaže Domoljubni Sokol? – upita Umirovljeni Bizon, sjedokosi starac, cijenjen i poštovan zbog svoje mudrosti.
– Da bismo pobijedili bijele osvajače, moramo naučiti živjeti poput njih. Njihova snaga nije u njihovoj brojnosti i njihovu oružju; njihova snaga je u njihovoj org... org...
– Organiziranosti – nadopuni ga Školovano Pero, jedini pripadnik plemena koji je neko vrijeme živio među bijelcima.
– Baš to sam mislio – nastavi poglavica. – Zato, da bismo se i mi org...
– Organizirali.
– ... organizirali poput bijelaca, moramo detaljno upoznati i proučiti njihov način života. Naš brat Školovano Pero proveo je nekoliko godina u zemlji bijelih ljudi. On nas može upoznati s najvažnijim aps... asp...
– Aspektima organizacije života bijelih ljudi – ponovo se umiješa Školovano Pero.
– Tako je.
– Dobro, učinit ću to – započne obrazovani ratnik. – Kao prvo, bijelci imaju državu...
– Što je to država? – upadne netko.
– Hm... država je... država je nešto poput plemena.
– Pa to već imamo.
– Nemamo. Država je mnogo složenija organizacija. Njome upravlja parlament.
– Što je to?
– Pa... može se usporediti s našim plemenskim vijećem, samo...
– Eto, i to imamo. Ali, zar oni nemaju poglavicu?
– Imaju. Zove se predsjednik države.
– Pa mi se ni po čemu ne razlikujemo od njih.
– Hm. Država bijelaca posjeduje pravni sustav.
– Što je sada to?
– To je... to je sustav koji se temelji na pisanim zakonima. U demokratskim društvima zakoni su jednaki za sve. To je temeljna odrednica pravne države.
– To biti mnogo glupo – javi se stari poglavica Crveni Meteor, otac Domoljubnog Sokola.
– Zašto?
– Tko je donio te zakone?
– Parlament.
– Onda taj parlament mnogo glup. Naši zakoni mnogo bolji. Ako ja uzmem konj od Školovanog Pera, to ne biti krađa jer ja sam poglavica. Ako Školovano Pero to nazove krađom, čeka ga stup za mučenje jer on ne biti poglavica. Dakle naš zakon jasno i dec...
– Decidirano.
– ... decidirano kazati tko poglavica, a tko ne.
– Hm.

Naš brat Školovano Pero ne reći nam još ništa pametno. Ništa o tome na čemu se temelji moć bijelaca.
– Moć bijelaca temelji se na privređivanju u sklopu stabilne i napredne ekonomije.
– Uh, uh, uh! Govoriš nerazumljivim jezikom.
– Da bismo se mogli uspješno suprotstaviti bijelcima, moramo početi privređivati. Imamo idealne uvjete za razvoj poljoprivrede i stočarstva.
– Što biti to?
– Uzgoj biljaka i stoke. Do sada smo samo lovili bizone i brali divlje plodove iz šume i prerije.
– Što je tu loše?
– Hrane često nije bilo dovoljno. Gladovali smo. Kada bismo uzgajali goveda i ... i naprimjer kukuruz, gladi više ne bi bilo.
– Hah, znači li to da bismo mi, hrabri i ponosni ratnici, morali kopati zemlju, skupljati životinjski izmet i obavljati druge nečasne radnje? – javi se netko iz vijeća.
– Hm, da!
– Na stup mučenja s njim! Skalpirajmo ga! – zaoriše bijesni povici.
– Smirite se! – poviče Domoljubni Sokol – Saslušajmo ga do kraja, a onda ćemo razmotriti da li ga treba skalpirati ili ne.
– Ovaj... ako baš ne želite obrađivati zemlju, – nastavi Školovano Pero pomalo zbunjeno i poprilično ustrašeno – možemo se posvetiti nekoj drugoj grani za koju imamo uvjete. Naprimjer turizmu.
– Turizam? Što je to?
– To je... ovaj... odličan način za zaradu. Bijelci bi dolazili kod nas bez oružja, razgledavali krajolik, pecali...
– Ha, Školovano Pero je ipak lukav. Bijela lica bi dolazila ovamo nenaoružana, a mi bismo ih pobili bez po muke!
– Nisam na to mislio. Oni bi nam plaćali, a s tim novcem bismo mogli...
– Zašto bi nam plaćali? Da pecaju ribu? Glupost! Zar oni nemaju dovoljno svojih rijeka i jezera pa moraju dolaziti pecati baš ovamo, kod nas?
– Imaju, ali...
– Školovano Pero je toliko glup da njegova glupost može postati štetna za okolinu. Pogotovo za mlade naraštaje.
– Tako je – zagrmi publika. – Skalpirajmo ga!
– Čekajte! – poviče Indijanac prestrašeno. – Ima još rješenja. Eto, svi znate da su bijelci dugo ratovali međusobno. To oni zovu građanskim ratom. Taj rat je završio, a oni su sada ujedinjeni i jači nego ikad. Kad bismo se mi ujedinili sa Zelenim Loncima...
– Ua, ua! Zeleni Lonci nisu ratnici; oni su stare babe. I to pokvarene babe! Školovano Pero nas smrtno vrijeđa! Ubijmo ga!
Dvojica ratnika hvataju Školovano Pero. Vuku ga prema stupu za mučenje.
– Stanite, molim vas! – vapio je ovaj – Sjetio sam se! Zapalit ćemo močvaru!
– Uh, Školovano Pero ima bolestan mozak – javi se Domoljubni Sokol. – Kako ćemo zapaliti močvaru? I zašto?
– Močvara je puna masne, crne tekućine koju bijeli ljudi zovu nafta. Ta tekućina gori i pritom stvara gust crni dim.
– I što onda?

Svi znamo da se bijelci voze u čeličnim strojevima koje zovu željeznice. Ta vozila pokreće dim, zar ne?
– Uh, tako je. Kad ne dime, onda miruju.
– Dim koji nastane kad zapalimo močvaru spremat ćemo u šuplje tikve i prodavati bijelcima. S novcem koji zaradimo kupit ćemo oružje i druge stvari koje će naše pleme učiniti moćnim. Bijeli čovjek se više neće usuđivati otimati našu zemlju.
– Uh, uh, ovo je mudro!
– Školovano Pero je mudar ratnik. Živio Školovano Pero! – zaori plemensko vijeće.
Poglavica Domoljubni Sokol, ozarena lica, proglasi Školovano Pero vračem ekonomskih znanosti i da mu neograničene ovlasti u vođenju plemenskog gospodarstva. Nažalost, kad su Kockaste Marame zapalile močvaru, stvorio se toliki dim da je začađio sunce. Zavladao je potpuni mrak. Školovano Pero iskoristio je pomrčinu i nestao u nepoznatom pravcu. S njim je nestalo i četrnaest tisuća tikava koje je pleme sakupilo za skladištenje dima.