77 ruža za predsjednika

Nacija i nacionalne manjine željno su čekale izbornu nedjelju. Ali nedjeljna šetnja do glasačkih kutija i obavljanje građanske dužnosti nije donijelo očekivano olakšanje. Naprotiv, donijelo je još veću napetost i neizvjesnost. Čekajući do kasno u noć te te nedjelje rezultate izborne utakmice, malo je spokojnih potom otišlo u krevet.

I spokojnih se malo probudilo. Jer hrvatska je izborna utakmica završila kao čudo neviđeno: jedan je suparnik pobijedio, a drugi misli da nije izgubio! Kao nigdje i nikad dosad, imamo dva pobjednika! Je li to čudo moguće, trebao bi odlučiti predsjednik Republike! Kako se do sada nikad i nigdje nije dogodilo da u istoj utakmici obojica takmaca misle da su pobjiedila, o tom bi osebujnom mišljenju svoj pravorijek trebao dati predsjednik.

Zbog iščekivanja toga pravorijeka predizborna i izborna napetost i neizvjesnost nastavile su se i poslije izbora. S mogućnošću još većeg rasta. Što vrijeme od završetka izbora do predsjednikova povjeravanja mandata bude dulje, i nezadovoljnih će biti sve više. A kada se predsjednik Republike nekome iskreno ili kiselo nasmiješi i dade mu mandat, u naciji i nacionalnim manjinama frustriranih, nezadovoljnih i ljutitih bit će koliko hoćeš.

Demokracija je vrag. Hrvatska nije Amerika. Ali, zahvaljujući demokraciji, kao da kani postati. I Hrvatska kao da želi imati samo dvije stranke. Birači kao da su glasovanjem željeli predsjedniku Republike darovati što je prije izbora predmnijevao ili priželjkivao: ideju “velike koalicije”. Odluči li se predsjednik za HDZ, za pobjednika s relativnom većinom, rogoborit će mu ne samo Zoran Milanović nego i Vesna Pusić i Radimir Čačić, svi uvjereni da je važnije skupiti više saborskih mandata nego ih osvojiti.

Odluči li im predsjednik pak dati mandat to će biti presedan, nešto sasvim novo, a HDZ će dignuti graju do neba. Jer premda je i u demokraciji svašta moguće, no poštuje se procedura i volja većine, pa se proceduralno uobičajilo i da se mandat za sastav vlade daje pobjedniku, makar i s relativnom većinom. Bude li kod nas drukčije, bit će to naš “prilog kritici” demokracije. Pobijediš, a nisi pobjednik, izgubiš, a nisi izgubio!

Da su se SDP i HNS prije izbora dogovorili tko će što biti u potencijalnoj im vlasti, predsjednika bi lišili svih mogućih poslijeizbornih dvojbi. Ali vjerojatno se nije bilo lako dogovoriti hoće li ministar vanjskih poslova biti Vesna Pusić ili Tonino Picula, što će Radimir Čačić ako premijerom bude Ljubo Jurčić. Predizborne kalkulacije SDP-a i HNS-a o koaliciji postale su lijeizborne kalkulacije s mandatima.

Da nije bilo slogana “Odlučimo u Hrvatskoj” i da je Milanu Bandiću, umjesto njegove stare uloge “sam svoj majstor” dodijeljena neka druga i značajnija uloga od uloge “čuvara plaže u zimskom periodu”, bio bi to za SDP barem zastupnik više. Umjesto toga, SDP-ovo je vodstvo odlučilo: Bandić, manje-više. Tako je Milana Bandića pobijedila Jadranka Puž. A SDP za princip izgubio zastupnika.

Ako se izbori svedu na to tko će prije donijeti “77 ruža za predsjednika” i na njegovu slobodnu volju, u Hrvatskoj bi političke napetosti mogle prerasti u političku krizu. Povjeri li predsjednik mandat buduće vlade dosadašnjem premijeru Ivi Sanaderu, tko će Vesnu Pusić i Zorana Milasnovića uvjeriti da je to jedino moguće?

Povjeri li pak predsjednik Mesić mandat Ljubi Jurćiću, tko će Ivu Sanadera uvjeravati da je i to moguće? Đurđa Adlešić i Josip Friščić mogli bi pak pokazati da je sve moguće, da predsjednik Mesić dobije dvostruki alibi, tj. da mandat ponovno da Sanaderu ili da ga preda Jurčiću. I da poslije ovakve ili onakve odluke bude “kavalir s ružom”.