8. priča: Mirjana Hercigonja Saucha: Na štakama

Trčao je toliko puta prijeđenim stubama da stigne što prije.

Trčao je iz dva razloga.

Prvi je bio taj što je hitno morao isprazniti crijeva, a drugi, što je želio vidjeti majku.

U glavi mu se mutilo zbog sparnoga dana. Nebom su se valjali oblaci prijeteći skorim pljuskom, a srce ga je pretezalo zbog nepravde, preteške za njegove male godine.

Još je gledao mršavu spodobu i slušao riječi rugalice: “O, opet ne znaš, što, zar ti nisam rekla da ćeš pasti godinu? Da, past ćeš! Zalud će tvoja fina majka doći prositi za tebe, ja neću popustiti. Briga mene što si ti slomio nogu, ako si nogu, nisi glavu! Uči!”

A sam Bog zna da je učio. Učio je sam, učio je s tatom, podučavao ga je i brat, ali nikada dovoljno. “Nije dosta učiti, treba i naučiti!”, kazivala mu je profesorica danomice, kao da je kemija bila ta jedna jedina, koja će odrediti njegov život.

Dok je trčao, po crijevima mu se žestoko pretakalo, grčilo ga i svijalo kao jarbol pod vjetrom.

“Još malo, samo još malo, izdrži, Kiki!”, govorio je sebi kao što bi mu znala tepati majka.

Istina, nije se najavio, u blizini nije bilo telefona, a da ga je i bilo, nije imao telefonsku karticu.

Mobitela također nije imao. No, majka je sigurno kod kuće, s nadom je zvonio, a zatim kucao jače, pa još jače i jače, sve dok mu licem nisu potekle suze zbog osjećaja nemoći, bola u trbuhu i žalosti što je nije našao.

A bio bi tako sretan da ju je našao. Tako sretan!!

Pognutih leđa, otrčao je dugim dječačkim koracima sada već obuzet samo jednom mišlju – da li će stići natrag do škole, do zahoda, dok ga je svladavala gorčina napuštenosti.

Primijetili su ga u posljednji čas kad je već prošao prozorsko okno. “Gle, Mali!”, prvi je uzviknuo ON, prepoznavši ga.

“ Što ćemo sada?”, reče MAJKA, zarobljena snažnim muškim podlakticama?

Istina, bilo je kasno poslijepodne, ali zar je nije ON zaveo dobacujući joj značajne poglede?

Voljela je njegov izravan način udvaranja.

Znao bi gol stati nasred sobe i raširenih ruku je dočekati mrmljajući sladostrasno:

“Ti si moja, ti si samo moja, ti si moja polovica,” mrseći joj pritom i kosu i misli i čula.

Prolazila je treća godina otkako su odlučili ostati zajedno. A odlučili su ostati zajedno jer su ih rastanci previše boljeli.

On je njoj obećao vječnost, pa i svoje rame u toj vječnosti, a ona je povjerovala da je s njenom samoćom završeno.

“Neka nas i pokopaju zajedno!”, maštali su znajući, ipak, da to neće biti moguće.

Pritom su za sobom ostavili svoje dotadašnje živote, kao karnevalske kostime, smatrajući da će se predstava zvana život nastaviti ( i) bez njih.

“Jadan mali, baš je sada morao doći, ali bolje da nas takve ne zatekne!”

Pritajena, slušala je zvuk zvonca na vratima, jedan, drugi, treći put, pa kucanje, na kraju tako jako, da su i susjedi mogli čuti.

A kako bi rado obgrlila ta uska ramena, pognuta leđa i izljubila mršavo lišce dok ju je majčinska ljubav pekla do boli.

Sve dok nije zvonjava prestala, a on otišao, ubrzano, pognut i snužden kakav je i došao.

“Odmah ću ga nazvati!”, pokušala se utješiti iako je znala da će taj dan, dan kada svom djetetu nije otvorila vrata, ostati na njoj kao druga koža, kao tetovaža, kao vječni podsjetnik da se život ne sastoji samo od zadovoljavanja osobne sreće!

Trčao je sve do škole. Na sreću, školska su vrata još bila otvorena, a podvornik Mijo ga je s razumijevanjem uputio straga, u WC.

“Čini mi se da sam dobio proljev”, razmišljao je osjećajući olakšanje prazneći crijeva.

“Hvala Ti, Bože, da sam stigao. Što bi bilo da nisam?”, očajavao je sjetivši se i opet majke koje nije bilo ili je nije htjelo biti.

Zar mu se nije u jednom času pričinila neka sjena, ali ne, ne bi to ona, nikada ne bi, sigurno je izašla, možda u Tuškanac, jer dan je opako vruć, tamo joj je hladnije, bolje, umovao je, pokušavajući je zaštiti i od sebe samoga.

S noge na nogu, spuštao se s Gornjeg grada prema Trgu.

Prošao je pokraj nepomičnog Matoša, kraj grupe učenika i nekih turista.

“Što li samo rade na ovoj vrućini?”, pitao se nastojeći se što prije domoći tramvaja.

Dosta mu je bilo današnjega dana!

Prvo ono s profesoricom iz kemije, zatim ovo s crijevima, pa s majkom, koje nije bilo.

Tako mu je nedostajala majka! Načas se posramio zbog takvih djetinjih misli, a zatim razveselio znajući da će se ubrzo s njom čuti.

Zar ga nije nazivala svakoga dana, dolazila, kuhala, dočekivala pred školom?

“Bila je ona i ostala uvijek mojom dobrom majkom!”, na kraju je zadovoljno zaključio u svojem djetinjem srcu, i dodao: “ Ipak, samo da nije otišla!”