9. priča: Anja Šovagović Despot: Razjareni bik

Probudio me snažan udar u zid. Netko je kriknuo, vrisnuo, možda se mene najviše čulo, daleko u desetom selu. Bila sam vezana pa tako, srećom, nisam bubnula glavom o staklo. Vozač pipa rukom glavu navijajući je ko staru vekericu, zapomaže, ne vjeruje u sve ovo. Kombi se vraški protresao, zanjihao kao na velikom valu a onda zaustavio, ni makac. Polako sam izašla van, živa i relativno prisebna. Koljena su mi klecala i dugo sam šutjela. Zahvalila sam Bogu da djeca nisu sa mnom, to je sve što sam mislila.

Ne znam što se dogodilo, možda je vozač zaspao, možda je bila skliska cesta, možda je vozilo otkazalo. Sve to više nije bilo ni važno. Kakvi vražji detalji, kakve pojedinosti, svatko je od nas radio nešto, automatski, kako bi dokazao samom sebi da je živ.

Bilo je pet sati ujutro negdje između Knina i Muća, na cesti za Split.

Ubrzo je stigla Hitna pomoć pa policija pa zapisnik pa sve što ide u tim situacijama i naposljetku smo kraj kombija ostali šofer, Jurica i ja. Šofer je šofer, Jurica je slikar iz Splita, a ja sam ja. Čekamo novi kombi.

Sviće. Prohladno je ljetno jutro. Nigdje nikoga. Oko nas tišina. Muk nadomak Muća. Pustoš. Ni auti ne prolaze.

Jurica u ruci drži bijelu najlonsku vrećicu, šofer ima crvenu majicu, ja sam obula tenisice. Gledam u svoja stopala i činim se sama sebi nekako mala i niska, ostavljena u životu, ponovno rođena i vjerojatno ću se uskoro probuditi. Sve je oko mene nekako sanovito, nadrealno i boje su drugačije, nebo čudnovato plavo, krajolik zagasito zelen, a cesta opasno siva i prazna. Šutimo. Ionako se ne poznajemo, a neumoljivošću sudbine postajemo u času tako bolno i jezivo intimni jer smo zajedno bili korak do ponora. Šuštanje Juričine vrećice koju nervozno gužva u ruci para bolnu tišinu.

Zašto je ne ispušta? Što li je unutra? Možda je on neki pritajeni, fino odgojeni tat s manirama, možda se radi o pronevjeri, ubojstvu, možda skriva pištolj ili nož?

Oprezno se povučem korak unatrag prema kombiju, kao da će me slupana mašina spasiti. Šoferu zazvoni poruka na mobitelu, prepadne me zvuk njegova telefona, Jurica sjedne na cestu, pogleda u mene i u taj čas čujem jezoviti urlik.

Skamenim se.

Pa još jedan krik koji se zabija nekim ubojitim zvukom u okolni pusti kamenjar.

I Jurica poskoči na cesti, iznenada izgubi dobro hinjenu hladnokrvnost, šofer je spremio telefon i ogledavamo se u pravcu iz kojeg nam se učinilo da je došao neobičan krik. Ne vjerujem svojim očima. Zaista sanjam, ovo je neka slika u koju me ubacio ludi slikar. Ovdje sam dospjela jer sam bila neobuzdana, pokvarena, bezobrazna. Ovo je iskup za neki grijeh, za neki neobavljeni posao, za neku tešku laž. Ovo je nevjerojatna i sablasna priča koju ću pričati ako preživim, ako se čudo dogodi.

Prema meni je kretao bik. Veliki. Ogroman. Crn. Razjaren.

Bik frkne. Stane. Opet frkne. Mukne. Lupne nogom o zemlju. Krene polako pa brže pa još brže. Gleda ravno u mene. Zurim i ja u njega, pokušavam mu nešto reći, ne shvaćam da me ne razumije, da razgovora nema, da pogodbe nema, nema cjenkanja, molbe, preklinjanja, nema odugovlačenja, nema dogovora, nema pomoći. Nema logike, nema razuma, nema pameti, ničeg nema na toj zaobilaznoj cesti za Split. Šofer je počeo trčati, Jurica je jurnuo za njim, a ja sam stajala kao ukopana. Tad je noga sama krenula i shvatila sam da letim. Počela sam histerično plakati i rugati se crnoj životinji koja je jurila za mnom. Ispred nas se, s druge strane ceste koju smo pretrčali, ustobočio golemi kamen i trebalo ga je preskočiti, nije bilo vremena obilaziti, bik je bio tu, za petama. Jurica je nezgodno stao na kamen, pao preko njega, povukao k sebi najlonsku vrećicu koja mu je odletjela preko glave, a ja sam, zapravo, poletjela, ja sam preletjela i kamen i Juricu i vrećicu. I trčala kao luda, vičući iz sveg glasa, pokušavajući zaustaviti auto koji je dolazio cestom iz suprotnog smjera kao deus ex machina. Nije stao. Projurio je pored mene kao da ne postojim. Kao da me nema. Kao da nisam tu.

Okrenem se.

Gdje su nestali svi odjednom? Je li ih bik progutao, nabio na rogove, što se dogodilo? Proderem se iz sveg glasa – Jurice, Jurice – i čujem ga kako u daljini, dršćućim glasom pokušava doviknuti da je upao u mravinjak! Polako je izašao van iz jame u zemlji zaklonjene kamenom. Iza okruglih cvikera gledale su me prestravljene Juričine oči, a po njemu se penjalo tisuće crvenih mrava. Grčevito se zaletim, istrgnem mu vrećicu iz ruke i njome ga stanem sumanuto tući ne bih li udarcima stresla s njega te jezive male životinjice. Bubnem ga nemilosrdno po glavi, onesvijesti se od siline udara, padne, bacim se za njim, podignem mu glavu, ošamarim ga, on progleda i u njegovim izbezumljenim očima kao u zrcalu ugledam crnog bika.

Sledim se.

Stoji kraj kamena i zuri u mene. Nepomično. Drsko. Bezobrazno. Muklo.

Tad pusti paru iz vrućih nozdrva. Tijelo mi zadrhti. Pred mojim licem oblikuje se bijeli oblak. Usta su mi suha, u ušima mi zuji, srce mi iskače iz grudi. Dahnem. On spusti glavu do zemlje. Dva oštra roga vire iz crne grive. Kreću na mene. Odbace me u visinu. Padam grdosiji na šiju i hvatam se rukama za rogove. U grlo mi se iz trbuha penje bijes. Kriknem. Sad me gledaj. Zgrabim ga za gusto krzno i snažno obujmim nogama. Ležim nepomično na toplom tijelu i osjećam kako miriše krv. Čekam. Spremna. Bik zabaci njušku i rikne. Nakostriješi se, fijukne repom, zamahne stražnjim nogama dva, tri puta. Propne se. Odbaci me svom silinom dolje na tlo. Letim. Ne osjećam bol, ne osjećam strah. Iznad mene je plavo nebo i bijeli dan.

Nada mnom crni bik.