Nije čudno da je Ljubljana odmah nakon neuspjelog sastanka između dvojice premijera, Ive Sanadera i Boruta Pahora, u Mokricama Republici Hrvatskoj blokirala još jedno poglavlje u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Time je dala jasan signal da ”bitka” nesmiljenom žestinom ide dalje. Isto je tako nedvojbena poruka slovenskog parlamenta u kojemu poslanici u posebnom dokumentu bjelodano izjavljuju da je cjelokupan Piranski zaljev njihov.
Time su dali do znanja da od bitke za “južnu meju“, kako se to u susjednoj državi zove, ni pod koju cijenu ne namjeravaju odustati. Povijest u pravilu ide nepredvidljivim putovima. Katkada se i ponavlja, i to nerijetko kao farsa. Ovih se dana, koji već polako mirišu na proljeće, navršava točno 90 godina otkako je Slovenija, 1919. godine, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, krenula na susjednu Korušku u bitku za sjevernu granicu. I onda je kao i danas bila riječ o navodnim “povijesnim prilikama“ koje se ne smiju propustiti. I ovaj put kao i prije 90 godina u igri su referendumi o priključenju određenih teritorija Sloveniji.
Danas Ljubljana igra na kartu Europske unije koja bi joj prema procjenama automatski trebala dati snažnu prednost pred Hrvatskom koja još nije članica EU.
Godine 1919. Slovenci su procijenili da im je prednost novostvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca koja im se nalazila u zaleđu kada su prešli granicu i zaposjeli određena područja u Koruškoj, na primjer Lavantal, ali i Völkermarkt i Klagenfurt. Tadašnja koruška zemaljska vlada već je u strahu bila pobjegla u gradić Spittal na Dravi. Istodobno su pojedinci organizirali oružani otpor premda se središnja vlada u Beču, pod diktatom Versaillesa, tome odlučno protivila. Borbe su trajale mjesecima.
Bilo je više od 200 mrtvih i 800 ranjenih, a onda su tadašnje velike sile organizirale referendum koji se održao potkraj ljeta, u rujnu 1919. godine. Kada promatramo današnje skupljanje potpisa za referendum protiv hrvatskog pristupa NATO-u, moramo se prisjetiti da su Slovenci tadašnji referendum izgubili. Naime, velike su sile teritorij tadašnje Koruške podijelile na zonu A, u kojoj je prema procjenama živjelo pretežno slovensko stanovništvo, i na zonu B. U zoni A sa slovenskim stanovništvom samo je 41 posto glasača bio za priključenje Sloveniji. Čak je 59 posto Slovenaca glasovalo za ostanak u Austriji!
U sadašnjoj konstelaciji, gotovo dvadeset godina nakon raspada bivše države, kod Srba je još uvijek snažno prisutan faktor Kosovo. Kosovo bismo čak mogli nazvati svojevrsnom političkom opsjednutošću. Kod Slovenaca se danas taj opsesivni faktor zove more.