A gdje su domaći gosti?

Nije se znalo tko se više smije i tko više pokazuje zadovoljstvo na svom licu nakon dubrovačkog zasjedanja o rezultatima turističke sezone, posebice u zračnim lukama. Premijerka se poslovično smijala i hvalila kao i uvijek dosad, Damir Bajs također, Niko Bulić ni sam valjda ne zna čemu se sve smijao, ali se smijao, valjda zato što pred kamerama treba ostaviti dojam i pol.

Brojke bi trebale ići u korist tog općeg zadovoljstva: u prvih sedam mjeseci zabilježeno je devet posto porasta u dolascima i sedam posto porasta u broju ostvarenih noćenja, zračne luke bilježe 14 posto veći promet u odnosu na prošlu godinu zahvaljujući Vladinim subvencijama za zračni promet... Bajs je dodao kako je svaki pedeseti turist u Europi došao u Hrvatsku te da mu je glavni cilj da to bude svaki četrdeset peti.

Ali ako hoćemo dovući strane goste, i usto im ponuditi nešto više od samih hotela, Hrvatska je još daleko od toga. Od Istre do hrvatskog juga nedostaju novi smještajni kapaciteti, mnogi hoteli devastirani u ratu još nisu privatizirani i sanirani, jer se godinama čekala unosna nečija provizija kako bi se prodali, velikih hotelskih ulaganja nema osim u pojedinim elitnim destinacijama, a izvanpansionski sadržaji još su uvijek u povojima. Jedina velika investicija, i to domaća, koja se dosad pokazala najboljom i najisplativijom, jesu hrvatske autoceste.

Bez njih bi naš turizam bio u slijepoj ulici. I zato je i te kako bitno da se one dovrše, posebice ona do Dubrovnika, kao i pelješki most. U tom pogledu čak i nije bitna prvotna isplativost, koliko državni i nacionalni interesi kad je riječ o krajnjem hrvatskom jugu, na koji ne treba gledati samo iz Zagreba nego i poslušati što kaže naš čovjek ondje. Sve drugo je najobičnije politikantstvo.

No, koliko naš turizam kaska za svjetskim destinacijama, najbolje govori baš primjer Dubrovnika u kojemu su se našli premijerka i ostali. Dubrovnik se svijetu predstavlja kao elitna destinacija, a zapravo je daleko od toga. Dovoljno je samo malo otići izvan gradskih zidina. Loše gradske prometnice, gradski autobusni promet posve neprilagođen turističkoj navali, smeće na sve strane, zapuštena hortikultura, a jedna od najbolnijih točaka jest usluga. Rat je školovano osoblje otjerao trbuhom za kruhom, godinama nije bilo nove izobrazbe, i danas imamo priučene konobare s raznih strana koji se i trude, ali izvedba im je često loša.

Zanimljivo je, međutim, da u Dubrovniku na spomenutoj sjednici nitko ni riječi nije progovorio o domaćem gostu, kao da nikoga nije briga što su domaći gosti podbacili na svim razinama. Domaći gost najbolji je gost, to znaju svi turistički djelatnici. Najvjerniji je i voli potrošiti, uglavnom se redovito vraća na isto odredište, ne vozi sa sobom tolike zalihe hrane i pića kao neki Europljani s istoka... Unatoč svemu tome, činjenica je da je danas domaći gost gotovo zaboravljen, zapostavljen. U medijima su objavljivani plaćeni oglasi koji bi ga trebali privući, ali su oglasi, čini se, imali neku drugu svrhu. Efekt dakako nikakav. Zašto je prešućen? Zna se i zašto. Jer bi u suprotnom trebalo progovoriti i o krizi u kojoj se nalazimo, o drastičnom smanjenju potrošnje, padu standarda, nezaposlenosti, neizvjesnosti, poskupljenjima...

Sve je to utjecalo na odluku mnogih Hrvata da se odreknu mora ili da boravak na obali skrate i da što manje potroše. Kad bi se o tome povelo riječi, onda bi lica premijerke, Bajsa i Bulića trebala biti malo kiselkastija. Najavljuje se što bi trebalo napraviti da se dovede još stranih gostiju, koji nam dakako trebaju, ali ništa se ne govori kako dovući domaće. Premijerka bi mogla reći: treba provesti Vladin plan gospodarskog oporavka. Ali od njega dosad nema gotovo ništa, samo imamo političko-ekonomska lutanja. Pa bi dosadašnja turistička krilatica “Tako lijepa, tako naša” mogla postati: “Tako lijepa, tako vaša!”