Aco Buntić u ulozi Mirjane Rakić

Kome danas ide dobro? Građevinari su bez posla, medikusi kukaju, stočari (navodno) kolju mliječne krave, trgovci više tuguju nego što trguju, brodograditelji vrte u rukama vijke iz Samobora i žalosno gledaju u nebo iz kojeg nikako da opet pljusne kiša milijuna, ratari nemaju repe, ribari ribe, a poštari su izgubili pravo na besplatne cipele, prosvjetari masovno odlaze na čiri-biri tečaj, jer samo čarobnjak može s njihovom plaćom preživjeti od prvog do prvog. Zadovoljni su, premda to ni na mukama ne bi priznali, bankari, apotekari, zubari, notari, dakako i političari, a među najzabrinutijima su novinari. Njima zbilja ne ide dobro. Redakcije se gase, naklade novina se strmoglavljuju, oglasi pobjegli na televiziju (ili se razbježali), a u EU ne trebaju ni hrvatske žurnale ni hrvatske žurnaliste. Tko je imao kamo pobjeći, pobjegao je; tko nije, u dreku je.

Na žalost, ne prijeti novinarima i novinarstvu samo materijalna oskudica, nego i pogibeljno nerazumijevanje novinarske profesije, zapravo, njezino otvoreno negiranje. Nije to ništa novo, osporavanje novinarstva kao neovisne struke staro je kao i sama struka. Uvijek je bilo onih koji su smatrali da se novinarstvom bave uglavnom ljudi koji nisu uspjeli u drugim strukama, odnosno da novinari i nisu nekakvi profesionalci, nego prodane duše, nesvršeni đaci i neostvareni pisci, koji ne podnose radno vrijeme. Bilo je svakojakih potvora, no one su ipak rijetko kad dolazile iz same struke, a još rjeđe s vrha najvećih medijskih kuća. Novinari znaju biti fantasti, ponekad i fanatično uporni, ne vole biti ukalupljeni, ali da bi baš rezali granu na kojoj sjede, tako daleko u zanemarivanju svojih interesa ipak ni oni ne idu.

Ne idu oni, ali ide on, novi glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman. Tek što je stigao na Prisavlje, objavio je da će stariji novinarski i ini personal zatečen na HRT-u nastojati poslati u mirovinu, “a mlađi kadar naučiti raditi s novim tehnologijama kako bi svatko mogao obavljati više poslova - primjerice, novinar će ujedno biti i snimatelj, i obratno”. Što je to drugo nego negiranje novinarske profesije. A i snimateljske. Jer, ako televizijski ili radijski snimatelj koji svlada “nove tehnologije” može ujedno biti i televizijski ili radijski novinar (izvjestitelj, reporter, putopisac), i obratno, kako reče direktor, onda to znači da se ni jednom od tih dvaju zanimanja ne priznaje status zasebne struke sa specifičnim znanjima, vještinama, darom i iskustvom.

Da novinar u nuždi, zbog štednje ili iz nekog drugog razloga, može “ujedno biti i snimatelj”, to bi (ako snimateljski sindikat nema ništa protiv) još nekako i išlo, premda mi je teško zamislite kolege Elizabetu Gojan i Zorana Šprajca s kamerom na ramenu. Ali nikako ne mogu razumjeti ono “i obratno”, jer to znači da cijenjeni Aco Buntić, nauči li nešto o “novim tehnologijama”, može s lakoćom uskočiti u poslove Mirjane Rakić, Aleksandra Stankovića ili svoga suputnika Joze Ćurića. Snimatelj je važan sudionik u procesu proizvodnje televizijskih vijesti (što mu pravom na članstvo u HND-u priznaje i novinarski ceh), snimateljski je posao složen i odgovoran, no tretirati snimatelja kao univerzalnog znalca, ruganje je i njemu i onima u čije bi profesionalne uloge imao uskakivati. To je kao da se medicinskom tehničaru ponudi posao doktora Paladina.

Svi ipak ne mogu raditi sve, osim novog ravnatelja HRT-a.