Aco Petrović: NBA komentiraju za milijune, a ja za nekoliko stotina eura

Aco Petrović voli to što sada radi, ali žali što to ne čini negdje drugdje, ondje gdje je taj posao stostruko bolje cijenjen negoli u Hrvatskoj. Negdašnji razigravač slavne Cibone i bivši trener vukova i hrvatske reprezentacije (su)komentira utakmice 34. Europskog košarkaškog prvenstva što se održava u Srbiji i Crnoj Gori. O tom svom trećem poslu u sportu kaže:

- Treneri koji rade ovaj posao u SAD-u dobijaju i preko milijun dolara po sezoni, a ja ovdje dobijem nekoliko stotina eura. Svi oni su plaćeni, kao i ja, da predviđaju što će se dogoditi i tumače što se zbilo. No, ne žalim se jer imam priliku pratiti Europsko prvenstvo i predočiti ljudima kakva se taktička borba događa na košarkaškom terenu.

Premda se pojavljuje u eteru, ne misli kako radi novinarski posao.
- Nije to klasična uloga novinara koji se bore s rokovima, stresom. Kod mene stresa nema, ugodnije mi je negoli vama.
Aco kaže kako sada bolje razumije sedmu silu i sve njihove potrebe, ali od novinara traži da bolje razumiju i to koliko u trenerskoj koži zna biti tijesno.
- Biti u trenerskoj koži znači biti najodgovorniji za rezultat ekipe koju pratite. Kako nije lako nositi se s tim pritiskom, katkad dođe i do konflikta.

Posao sukomentatora radi u tandemu s iskusnim reporterom Slavkom Cvitkovićem. Radi poprilično ležerno, ali ne bez priprema.
- Pripremam se jedino za početne tri-četiri minute prijenosa kada treba predstaviti suparnika, analizirati što je dosad napravio, što se od njegovih igrača može očekivati. U nastavku se prepustim zbivanjima na parketu.

Kako se može uočiti, glas mu ne drhti, ne boji se mikrofona.
- Komentiranje utakmice i te kako mi olakšava to što sam bio igrač i što sam sada trener, pa mogu prepoznati stanja u kojima se igrači i treneri nalaze. Često gledam satelitske programe, a svojedobno mi se sviđalo kako je to radio bivši španjolski reprezentativac San Epifanio, ili legendarni talijanski košarkaš Dino Meneghin. Oni su zacijelo ostavili trag i na mene. U Americi to čine oni treneri koji su bez posla po klubovima ili sveučilištima. Kada bi HRT radio kao što to čine Španjolci i Talijani, ili kao Amerikanci, sve bi zvučalo još bolje - objašnjava Aco.
- Ako bih išao komentirati utakmice na Svjetsko prvenstvo u Japan, volio bih da postoji i drugi sukomentator s kojim bih se mogao sučeliti - kaže Aco.

Na pitanje bi li se volio oprobati i u drugim novinarskim formama, odgovorio je:
- Ja sam mnogo jači u izrečenoj negoli pisanoj riječi. Da bih to radio, morao bih se izravno sučeliti s kolegama trenerima, a to bi možda bilo preiskričavo i, s obzirom na to da sam još trener, za mene ne bi bilo dobro. Kada bih završio trenersku karijeru, onda bih se upustio u vođenje intervjua pri čemu bih se trudio pobjeći od stereotipnih pitanja.

Pogrešaka se ne boji jer je svjestan da se to događa i pravim televizijskim profesionalcima.
- Meni problem može predstavljati energija govora. Često gledam prijenose na engleskom jeziku pa mi zna izletiti kvoter umjesto četvrtine ili pick and roll umjesto igre dva na dva. To su izrazi koji se rabe u košarkaškom žargonu, a koje možda ljudi izvan tog okruženja ne razumiju. Oni mi izlete, i to zasad ne mogu kontrolirati - priznaje Aco.

Premda mu to osobno nije rekao, sadašnji izbornik reprezentacije Neven Spahija nije sretan sa svim komentarima svojeg kolege. No, Aco je obećao da zbog objektivnosti neće nikoga štediti, te će obznaniti sve što je primijetio.
- Uvijek sam bio takav. Nisam skrivao osjećaje niti stavove, kakvi god bili. Svi smo mi treneri izloženi kritici javnosti. Netko to podnosi lakše, a netko teže. U ovome što sada radim najvažnije je znati pravila. Nitko to ne smije koristiti radi svoje promocije, raditi kako bi nekoga srušio i došao na njegovo mjesto.

Prema reakcijama iz naših dnevnih boravaka i kafića kritike Acina rada su u glavnom pozitivne. No, to ga ne tjera na razmišljanje da se ostavi trenerstva i prihvati mikrofona.
- Da je ovaj posao vrednovan onoliko koliko pružiš, možda bih o tome razmišljao. Nažalost, kod nas je tretman ovog posla na razini primitivne zajednice. Kod nas se događa i to da se trenera koji nema posla gura na televiziju kako bi mu se i tako pomoglo. A meni to ne treba.

U posljednje vrijeme, posebice za velikih natjecanja, kao stručni sukomentatori pojavilo se dosta bivših sportaša. - Meni se od svih najviše sviđa Velimir Kljaić. Premda nisam ljubitelj rukometa, on me u nekoliko navrata držao prikovanim uz televiziju. Ono što se događa objašnjava na jednostavan ali duhovit način. Nisam toliki ljubitelj nogometa da bih poplavu nogometnih sukomentatora mogao pratiti, no čini mi se da Igor Štimac to dobro radi.

Aco je kao trener osvojio posljednju hrvatsku europsku medalju, broncu prije deset godina u Ateni. Danas je trener bez posla. - Prva faza moje trenerske karijere bila je isprepletena uspjesima. Nažalost, u tih sedam-osam godina napravio sam poteze koje nisam valorizirao. Niti onu europsku broncu niti to što sam sa trinaestoplasiranom momčadi iz prethodne sezone dospio u finale španjolskog prvenstva. Izgubljena utakmica protiv Turske u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2001. bacila me u silaznu putanju, pa sada nisam na svom trenerskom maksimumu. No, ovo je kruh sa sedam kora i takvim ga se mora prihvatiti.

O svojim igračkim danima u kojima je s Cibonom dva puta bio europski klupski prvak, brat legendarnog Dražena Petrovića priča: - Nisam svrstavan u klasu megazvijezda kao što su bili Slavnić, Kićanović, Delibašić, ali sam u sklopu svoje momčadi karakterno bio nositelj igre. U onoj famoznoj petorci Cibone (op.a. D. Petrović, A. Petrović, Čutura, Nakić, Knego) ja sam bio možda njezin najlošiji član, no bilo je situacija na terenu kada bih se nametnuo kao vođa.