Afrička perspektiva

Ono što se donedavno gledalo na televiziji odnedavno se počelo događati i kod nas. Ulice s prosvjednicima i policajci s kacigama i štitovima. Nešto što se događalo drugdje kao da se imitacijom prenijelo i k nama. Najprije smo nerede i ulično nasilje gledali u Francuskoj, potom i u Grčkoj. Onda je prokuhao arapski dio Afrike. Masovni su protesti počeli rušiti arapske vlasti i još nisu stali.

Kako slike toga narodnog revolta svakodnevno stižu i u Hrvatsku, kao da su i kod nas počele poticati „pobune masa“. Usprkos toj globalističkoj moći utjecaja masovnih medija, ipak je malo vjerojatno da bi ta daleka zbivanja mogla imati i znatnoga utjecaja na ovdašnja ulična događanja. Uzrok prosvjeda na hrvatskim ulicama nisu afrička zbivanja, nego najvjerojatnije, naša afrička perspektiva.

Na našim je ulicama puno nezadovoljstva, bijesa, revolta i iracionalnoga, možda i najviše zato što se ne vidi perspektiva, što ljudi ne vide izgleda kako dalje. I mladi i stari. Samo što je mladost sklonija javnome pokazivanju nezadovoljstva, buntu i protestu. Mladež je posebno kivna jer joj se budućnost u ovako vođenoj državi čini neizvjesnom i upitnom. Stariji su racionalniji i s manje energije za ulično iskazivanje revolta. No da im je dobro – nije.

U Hrvatskoj je puno nezadovoljnih. A svima je moglo biti bolje. Ovako nam je, kako je jer se ovu zemlju godinama ne vodi kako treba. Pa ni danas. Sve je još i bilo kako tako do svevlasti Ive Sanadera. Njegova je kleptokracija državu dovela „ravno do dna“, a narod na rub pameti, a neke i na rub egzistencije. Egoizam, grabež, neodgovornost, nestručnost i nemoral sanaderovske vlasti pretvorili su Hrvatsku u zemlju beznađa. A kada nestaje nade, onda preostaje ulica.

Hrvatska je u mnogo čemu zapuštena zemlja. Možda najviše u stručnom i odgovornome političkom vođenju. Mi kao država malo gdje imamo dugoročan plan i strategiju. Znamo li mi što su naši nacionalni interesi? Imamo li strateške planove kako ih realizirati? Imamo li alternative?

Sadašnji su prosvjedi nakupina i izraz raznih frustracija, svakovrsnoga nezadovoljstva i svakovrsnih uskrata. Prosvjedi su neosporno posljedica krize u zemlji. A možda čak i najviše, pokazatelj krize vođenja i upravljanja državom. Nemiri su sigurno i posljedica loše vlasti, njezine petljavosti i nekompetentnosti. Jer ni uz najveću dobrohotnost i popustljivost teško bi se nekoga iz ove vlasti moglo izdvojiti i reći: Ecce homo! Izvrsnost nije njezina osobina. Puk to osjeća. Ljudi se bune jer vide da vlast u malo čemu uspijeva. Ne samo da ne umije zaustaviti krizu nego ni čuvati hrvatski pravni suverenitet (slučaj vukovarskoga branitelja Tromblona kojega u Hrvatskoj ispituju srbijanski istražitelji!?!).

Ovo jesu prosvjedi protiv vlasti. No ni opozicija ne bi trebala biti mirna ili zlurada nad tim. Ovo je protest i protiv nje, protiv njezina političkog pozerstva, pukog kritizerstva i nevjerice da i ona zna i može, kako tvrdi. Ovo je izgleda revolt i protiv političkih blefova stranaka stare komunističke paradigme. I protiv HDZ-a i SDP-a. I protiv vlasti, i protiv oporbe. To bi se ulično negodovanje moglo pokazati i kao istrošenost staroga modela vlasti temeljenoga na spomenutoj paradigmi.

Čini se da puk (pogotovo mladi) sve manje vjeruju u stare političke priče. Jer, čak kad ih i pričaju nova stranačka lica, te priče zvuče na stari način. Zato bi razloga za razmišljanje nakon uličnih događanja moglo biti i u HDZ-u i u SDP-u. To što su te stranke bile, odnosno što jesu, ili hine da jesu, možda im ubuduće neće biti dovoljno za vlast. Pogotovo za vlast koja je svrha samoj sebi. Bude li im to ipak dovoljno, onda su i sadašnja ulična negodovanja samo pusta i puka graja i galama frustrirane mase, a ne prosvjed nezadovoljnoga puka.